Ponedjeljak, 15 travnja, 2024
NovostiU fokusu

Naš biskup mons. Štironja o bl. Bulešiću i Crkvi u Istri

Mons. Ivan Štironja je prvi put u službi porečkog i pulskog biskupa dao intervju za Hrvatski katolički radio. U emisiji „Aktualno“ 23. kolovoza govorio je o bl. Miroslavu Bulešiću, najmlađem hrvatskom blaženiku uoči njegova spomendana te o mjesnoj Crkvi koja mu je povjerena.

Iako iz Vaše nove službe ima niz zanimljivosti koje bismo željeli saznati, ipak ćemo početi s bl. Miroslavom Bulešićem, čiji blagdan slavimo sutra – to je i povod Vašemu gostovanju. U pozivu uz obilježavanje njegova dana napisali ste da „u bl. Miroslavu vidimo primjer svećenika i dušobrižnika koji se besprijekorno stavio u službu Onoga kojemu pripadaju naše besmrtne duše“. Ujedno potičete da on bude model današnjim dušobrižnicima i svećenicima. Svjedoci smo da je ta služba izložena i napastima i suočena s brojnim izazovima, osobito u ovo naše vrijeme. Kao biskupa Vas pitam, kako u ovom današnjem vremenu bl. Miroslav može biti korektiv crkvenim službenicima i zapravo svima nama?

Prije nego što direktno odgovorim na ovo postavljeno pitanje, želio bih ponajprije zahvaliti postulaturi, vojnom biskupu u Republici Hrvatskoj mons. Juri Bogdanu za sve ono što čini u pogledu promicanja pobožnosti, odnosno kulta bl. Miroslava. Isto tako, želio bih zahvaliti vicepostulatoru vlč. Iliji Jakovljeviću za njegove napore koje čini kako bi se pobožnost, a i samo ime ovoga dragog blaženika proširilo. Znamo dobro da je i taj službeni dio važan, zato na prvom mjestu njima zahvaljujem koji vode postulaturu, odnosno vicepostulaturu.

Potom bih želio reći nekoliko riječi o bl. Miroslavu. Vjerujem da mnogi naši dragi vjernici znaju neke podatke iz njegova životopisa, sigurno ima i onih koji nisu upoznati. Samo nekoliko glavnih podataka: rođen je 1920. godine u mjesecu svibnju, točnije 13. svibnja u jednom malom mjestu Čabrunići u Istri u župi Svetvinčenat. Tu je odrastao. Za svećenika je zaređen ‘43. u ratno vrijeme. Ubijen je 24. kolovoza ‘47. u Lanišću, u Istri. Proces je poveden ‘56. na biskupijskoj razini. Onda je aktivnije nastavljen 2000. godine. Znamo dobro iz kojih razloga – zbog sistema u kojemu smo živjeli, gdje se nije moglo govoriti o bl. Miroslavu, pogotovu govoriti o njegovu svetu životu, odnosno o primjerima i svjedočanstvima njegova života. Bogu hvala, 28. rujna 2013., proglašen je blaženim u Puli, točnije u pulskoj areni.

Bl. Miroslav je ponajprije zanimljiv kao osoba. Jako je dobro znao tko je i što želi u životu, to je bilo vrlo važno, ali nije baš bilo zahvalno u to komunističko vrijeme na našim prostorima. Kao svećenik – vrlo jasna i čista svećeničkog identiteta, primjer svećenika koji je imao jasne stavove. Prema tim jasnim stavovima je živio, nastojao “zreti” u onim duhovnim sposobnostima koje je osjećao i za koje se opredijelio kao svećenik. To je isto prenosio na sve one s kojima je živio i s kojima se susretao. Mislim da je njegov čisti identitet – i nacionalni i svećenički – doprinio da ga se, da tako kažemo, „omalovaži”, ponizi i kraju ubije.

A sada Vaše pitanje o izazova u današnjem vremenu u kojem živimo? Da, Crkva i svećenička služba su itekako izložene napastima i suočene s brojnim izazovima. To je velika istina svakog vremena pa i ovog našega. Ako uzmemo početke Crkve, pa sami život i rođenje Krista Gospodina, njegovo odrastanje, tj. ovozemaljski 33-godišnji život  bio je isto tako veliki izazov, odnosno bio je izložen brojnim nevoljama. Konačno, znamo što za nas kršćane znači Kalvarija i što osjećamo svake godine u Velikome tjednu, osobito u Svetome trodnevlju. Tomu se nekako uvijek vraćamo. To je ono, zapravo, što je Isus najavio, na neki način i obećao svojoj Crkvi: križ i patnju. Ali ne križ i patnju s kojom završava ovozemaljski život, križ i patnja koja je u to vrijeme, bila sramota, nego križ koji je znak pobjede. To posebno znaju oni koji proživljavaju razne životne poteškoće i u vjeri sve to prikazuju prema onoj Isusovoj „Uzmite svoj križ i pođite za mnom“. Oni najbolje znaju što to znači pobijediti. Kada čovjek osjeća da je potpuno zgažen, kada je nestao i pretvoren u pepeo, iz toga pepela javlja se nova klica života. Mislim da je bl. Miroslav bio toga jako svjestan i zato je bio potpuno predan u to ratno vrijeme koje nije bilo jednostavno ni za najobičnijeg čovjeka, a kamoli za kršćanina i vjernika, a pogotovo za svećenika i za Crkvu za koju je on zaista disao i s kojom je, da tako kažem, dijelio i dobro i zlo. Kada govorimo o njegovu identitetu, govorimo upravo o tome – ta bistrina i jasnoća kada je u pitanju Crkva, Sveti Otac i Vatikan kao mjesto upravljanja Crkvom.

Koji su to izazovi toga vremena i našega vremena? Ako pogledamo svijet danas, pogotovo u nekim dijelovima azijskoga, afričkog i američkog kontinenta, vidimo da Crkvi nije lako. Svećenima nije lako, kršćanima je jako teško. Nedavno smo čitali vijesti iz Pakistana – koliko je crkava spaljeno, kako prolaze kršćani zbog zakona o „blasfemiji“ koji im nimalo ne idu na ruku, gdje im se zbog samo jedne riječi ili geste može presuditi i osuditi ih na smrt. Takvih je primjera puno. O progonstvu Crkve govorili su papa Benedikt i papa Franjo. Oni kažu da je progonstvo Crkve danas veće nego u prvim stoljećima. Znamo kako je u tim vremenima bilo. O tome svjedoče brojni mučenici među kojima je i popriličan broj istarskih mučenika jer Crkva u Istri seže u prva stoljeća kršćanstva. Današnji izazovi u našem vremenu, koje zovemo demokratskim, naprednim i civiliziranim, očito se neke stvari nisu promijenile. Nema u svijetu lavova, kao u ono vrijeme, koji će trgati kršćane i stjerati ih u katakombe, ali imamo katakombsku Crkvu, npr. u Kini, te u nekim dijelovima svijeta gdje kršćani nemaju ni vjerske i ljudske slobode.

Koliko god mi u Europi govorili o demokraciji kao o idealnom društvu – demokracija je trend prema kojoj ide politika svijeta – ne možemo se pohvaliti da je to uvijek tako jednostavno i da se može govoriti o potpunoj vjerskoj slobodi. Izazovi su danas posebni i zbog kušnji i poteškoća na koje ljudi, odnosno Crkva nailazi. Danas je svijet postao globalno selo. Svaki mali problem koji se dogodi na kraju svijeta, ako se dogodi u ozračju vjere i Crkve, implementira se i doživljava svoj eho i u našim krajevima. Neki grijesi koji su se dogodili među ljudima u Crkvi, više su naglašeni, pogotovu u svijetu u kojem se ponekad Crkvu namjerno diskreditira. Možda, ponajprije, zato što nastoji naviještati originalnost i autentičnost koju je dobila od samoga Isusa, a koju crpi u Svetom pismu i evanđeljima. O ovomu bi se moglo puno raspravljati.

Dobro bi bilo naglasiti da smo svi pozvani kao ljudi slobodno svjedočiti svoju vjeru. Rekao sam u ovoj rečenici „kao ljudi”. Prije toga što smo vjernici, mi smo ljudi. Nije vjernik, kršćanin, katolik svetac, nego je na putu svetosti. Svi mi dolazimo iz prašine i to, zaista, i jesmo. Samo je ta prašina životna, natopljena krvlju, vlaži je znoj i voda, ali smo u biti prašina. Ako polazimo od toga, znači da smo slabi i da imamo svoje grijehe. Ali, naša je snaga i veličina u Duhu koji nas upravlja da idemo prema cilju svetosti na koji na Isus poziva.

Meni je osobno žao da, kada govorimo o Crkvi, ponekad na nju gledamo kao na neku užu skupinu gdje se nalaze papa, biskupi i svećenici, a drugi kao da ne postoje. Crkva je puno širi pojam. Crkva je zajednica vjernika kojoj je Krist glava, a mi svi, kao krštenici, mi smo udovi. Želio bih baš ovdje staviti naglasak. Kada govorimo o Crkvi, najprije bismo trebali govoriti da je to zajednica vjernika na čelu koje je, kao glava Isus, a na zemlji poglavar papa – Isusov namjesnik, od sv. Petra pa do današnjeg pape Franje. Želio bih pozvati ovom prigodom da nam bl. Miroslav Bulešić bude primjer i zaštitnik na ovome putu izazova. Pogotovo poručujem vjernicima da se ne daju zbuniti svim onim što se koji puta i neutemeljeno širi, možda izazvano nekim primjerom negdje tamo daleko. Naravno, svi mi imamo svoje grijehe, ali nemojmo gledati Crkvu samo kroz grešnost, nego i kroz svetost. Mislim da je to vrlo važno. Svi mi želimo ići prema svetosti. Koliko u tome uspijevamo i koliko nam okolnosti to dozvoljavaju, to su neka druga pitanja.

Želio bih staviti naglasak i na to da je Crkva jedna, sveta, katolička i apostolska, da smo u Crkvi zaista pozvani na svetost i da sigurno u Crkvi imamo brojnih primjera koje možemo nasljedovati. Želio bih da nam grijesi i grješnici ne budu kamen spoticanja, nego da nam dobri primjeri budu snaga koja nam daje da prepoznamo da i mi u krhkome tijelu možemo ostvariti dobre rezultate i postići svetost. Želio bih posebno potaknuti da molimo za lidere – voditelje raznih crkvenih zajednica, posebno za naše svećenike koji su izloženi velikim kušnjama, a ne rijetko, bezrazložno izloženi mnogim napadima. Ako želimo Isusa u svijetu, moramo imati svećenike. Tko će nam uprisutniti Isusa ako ne svećenici? Posebno mi je drago što sam došao u biskupiju u kojoj je živio, ovakav svećenik, mogu slobodno reći „div”, bl. Miroslav Bulešić, mladi čovjek koji je u svega nekoliko godina svoga svećeništva pokazao da se isplati nasljedovati Krista i imati ga kao svoj Put, Istinu i Život.

Hvala Vam za ove snažne poruke, kao i za jednu od prvih rečenica u kojoj ste rekli da je bl. Miroslav Bulešić znao tko je i što želi u životu. On je s tom jasnom vizijom išao kroz ovozemaljski život, a njegov „Duhovni dnevnik“ otkriva toliko duhovne pomoći baš za identitet svećenika danas. Jeste li u prvih pet mjeseci kao biskup upoznali kult štovanja bl. Miroslava Bulešića u Istri?

Posjetio sam župe Lanišće i Svetvinčenat. To je bilo u prigodi susreta misionara koji su ove godine došli u Istru. Imali smo susret s ravnateljima Papinskih misijskih djela, kao i animatorima koji su došli iz naših biskupija. Bio je to divan susret. Pogotovo je bilo lijepo kad su se misionari raspršili po župama Porečke i Pulske biskupije, na poziv onih svećenika koji su ih htjeli ugostiti i predstaviti svojim župljanima. Zato bih želio posebno pozdraviti naše misionare, djelatnike misija i dobročinitelje misija. Za mene je to uvijek impresivno, a pogotovo sada kada govorimo o životu bl. Bulešića.

Naši misionari doživljavaju mnogo toga teškoga u misijama. Dakako, ima i puno toga lijepoga, ali ovdje govorimo o mučeniku i o Crkvi mučeništva. Puno je misionara i pastoralnih djelatnika ubijeno u proteklih 20-30 godina. Svake godine 20-30 pastoralnih djelatnika Crkve bude ubijeno po misijskim krajevima. Unatoč tomu, naši misionari ostaju tamo i dalje. Ne vraćaju se jer im je tamo teško i opasno. Imamo i dvoje misionara koji su dali živote – naš fra Vjeko Ćurić i naša s. Lukrecija Mamić. U misionarima vidim crtu mučeničke Crkve – spremne na potpuno davanje sebe. Oni čvrsto vjeruju i znaju da ako zrno ne istrune, neće donijeti život. Zato im zahvaljujem za svjedočanstvo života. Napose zahvaljujem vjernicima koji duhovno i materijalno podržavaju naše misionare da mogu što bolje izvršiti svoju zadaću.

Vratimo se župama Lanišću i Svetvinčentu. Ne mogu reći da sam ih potpuno upoznao, ali ova godina mi je uistinu milosna i blagoslovna zbog svih tih susreta. Rado sam prihvatio poziv župnika iz Lanišća i Svetvinčenta da predvodim misna slavlja večeras i sutra. Ovim pozivam sve vjernike Istre, kao i slušatelje, na misu u Lanišće, večeras u 18 sati te sutra u Svetvinčenat, također u 18 sati. To je prigoda da se preporučimo zagovoru bl. Miroslava i da čujemo nešto o njegovu životu. Radostan sam što mogu predvoditi ova misna slavlja. Mogu reći da sam oduševljen koliko ljudi rado slušaju i rado se utječu bl. Miroslavu.

To potvrđuje i „Duhovni dnevnik” koji Vama želim pokloniti. Ovo je četvrto izdanje u nakladi  Porečke i Pulske biskupije, Postulature i tiskare „Josip Turčinović“. Ako je ovo već četvrto izdanje, znači da je poprilična potražnja. Isto tako, molitvenik blaženog Miroslava Bulešića  „Isuse, primi dušu moju“, u pripremi je za novo izdanje. Sve su to znakovi koliko su ljudi željni informacija o bl. Miroslavu Bulešiću, ali i koliko se žele utjecati svomu blaženiku. Svim onima koji se utječu zagovoru bl. Miroslava želim ustrajnost u molitvi i vjeri kako i Isus kaže: „Kucajte i otvorit će vam se, tražite i naći ćete“. Mi, kao hrvatski narod, a osobito tu mislim na vjernike biskupija u Istri, moramo širiti ovu ljepotu duha bl.  Miroslava.  Ustrajmo u vjeri da Bog uslišava naše molitve. Ako netko osjeti da je uslišan po zagovoru bl. Miroslava, molim vas da to dojavite postulaturi ili uredu Porečke i Pulske biskupije.

Krajem rujna obilježit će se 10. obljetnica beatifikacije bl. Miroslava. Vi ste, oče biskupe, tim povodom napisali pismo u kojemu se obraćate svećenicima, mladima i krizmanicima te ih potičete da sudjeluju u obilježavanju. Sigurno za taj naglasak imate neki razlog?

Ovo je lijepa prigoda da se obratimo upravo mladima, napose krizmanicima, jer je bl. Miroslav – njegova žrtva i mučeništvo – vezan upravo za sakrament krizme. Ja sam imao milost da sam svoju prvu krizmu u Porečkoj i Pulskoj biskupiji imao u Buzetu. To je župa u kojoj je bl. Miroslav bio dan prije svoga mučeništva. Tu, gdje je spriječen sakrament krizme, on je doživio svoj test – test vjere. On je tu stao ispred Svetohraništa kada su, nekoliko muškaraca, pošli prema Svetohraništu da ga oskvrnu. On je stao i rekao: „Samo preko mene mrtvoga“. Već su tada najavili da će sutradan biti krvavo u Lanišću. To su ljudi znali i zato su organizirali da se promjeni termin krizme. Krizma u Lanišću je tako slavljena sat vremena ranije nego što je bila zakazana.

Dakako, vjernici su došli ranije i misa s krizmom je otpočela. Kažu očevidci da su svi muškarci izašli vani čuvati crkvu i krizmanike da bi se krizma mogla obaviti. Navodno je samo jedan muškarac bio unutra na pomoć župniku. Zato se i zove „krvava krizma“ jer su ljudi doslovno svojim životima branili crkvu i borili se da zaustave one koji su došli oskvrnuti crkvu i spriječiti krizmu. Ti su ljudi potvrdili svoju vjeru. To je, rekao bih, bila uvertira za konačni čin ubojstva bl. Miroslava, svećenika koji je bio u pratnji krizmatelja. Dakako da su bili pretučeni i župnik i krizmatelj. Krizma je obavljena, protivnici nisu mogli ništa učiniti. Također, vjernicima nisu mogli nauditi jer su muškarci stali u obranu crkve i svoje vjere. To je veliko svjedočanstvo vjernika župe Lanišće i okolice koji su tako stameno i čvrsto posvjedočili svoju vjeru.

Zato bih želio pozvati naše mlade, napose krizmanike, koji bi trebali biti u stadiju sazrijevanja svoje vjere da tu svoju vjeru potvrde. Krizma nije samo jedan trenutak, jedan dan kada ćemo doći i primiti neke apstraktne darove. To je istinski „paket“ darova Duha Svetoga – paket, znakovito, u kojem imamo sve potrebno za život. Govorim o duhovnom životu koji se odražava i na fizički život. To ne možemo odvojiti. Toliki bolesnici koji su ozdravili znaju koliko su važni i mudrost i razum i pobožnost i vjera. Želio bih da naši mladi vjernici, krizmanici, a i djeca saznaju o ovoj stvarnosti – da čovjek može dati život za duhovne ideale. Svi smo mi toga potrebni. Čovjek, kada je zdrav, mlad i snažan, misli što mu tko može. Svi se mi tako osjećamo. Ali kada dođe bolest, onda postajemo najveći siromasi. I najveći znanstvenik i najveći predsjednik – on je u bolesti, pogotovu kada i liječnici priznaju svoju nemoć, najobičniji mali čovjek, crvić koji ne može dalje. On je siromah.

Tko mu u tome trenutku može pomoći? Može mu pomoći samo dragi Bog. On se nalazi u mraku gdje mu ostaje samo zraka svjetla za koju se može uhvatiti i ići dalje. Volio bih da naši krizmanici to shvate kroz primanje sedam darova Duha Svetoga. Volio bih da shvate da je to snaga koja će im u životu itekako dobro pomoći. Dok žive u snazi, sve je drugačije. No, na ispitu su kada tijelo počne slabjeti. Onda je svima potreba zraka svjetla koja će ih povući da ne padnu u depresiju i osamu, nego da s Bogom uživaju radost i raduju se životu unatoč križu. To nam svima poručuje bl. Miroslav Bulešić. Kao što se naši mladi kroz školu pripremaju za život, tako je dobro, da se pripremaju i za onaj drugi dio života koji većinu čeka. Daj Bože da završimo u visokim godinama i u zdravlju, ali znamo da krhkost tijela donosi sve ono o čemu pričamo.

Hvala Vam oče biskupe za ovu duhovnu poruku i ovo što ste uputili našim mladima i obiteljima i kako opet u svjetlu bl. Miroslava Bulešića možemo čitati našu stvarnost. Sada mi dopustite nekoliko malo osobnijih pitanja, s obzirom da ste već pet mjeseci porečki i pulski biskup, kako biste kratko opisali Crkvu koju Vam je papa Franjo povjerio – Istru – vidjeli smo ovu snagu iz mučeničke krvi, ali ima tu i svećenika i laika i darova Duha Svetoga na raznim poljima.

U ovih prvih pet mjeseci mogu samo reći da su mi dojmovi vrlo pozitivni i vrlo lijepi. Osjećam nekako i u svojoj rodnoj Hercegovini kao i u cijeloj Hrvatskoj isto tako ono što sam osjetio kod Hrvata u Crnoj Gori, odnosno u Boki, osjećam jedan veliki potencijal Crkve, a potencijal Crkve smo svi zajedno, a to je narod, krštenici. Ne bih sada želio izdvojiti ni nekog biskupa ili nekog svećenika, nego smo svi zajedno veliki duhovni potencijal. Jedan prostor u kojemu može niknuti puno plodova svetosti. Zato mi se čini da je cijela Hrvatska, kako rekoh, i Istra također, jedan potencijal, jedan prostor gdje imamo puno toga što možemo zajedno učiniti u ovom duhovnom pogledu. Zato je moja svakodnevna molitva, i na misama na tu nakanu zaista redovito molim, da ne zaboravimo one mučenike kojih imamo i u Istri; da ne zaboravimo tolike primjere i svjedoke vjere, među kojima je i bl. Bulešić. Imamo i drugih svjedoka vjere, dakako,  da ih ne zaboravimo, nego da ih nasljedujemo, tj. da pokušamo razvijati to jedno duhovno ozračje koje je vrlo važno u vremenu u kojemu živimo. Po mome mišljenju, to je najveće bogatstvo koje možemo predati svojim mladima, tj. sadašnjim i budućim generacijama. Naši pređi – spomenuli smo „krvavu krizmu” – vidimo kako su se borili za te ideale, jasnoću, tu jednu duhovnu snagu, koja ih je nosila i bila im cilj. Oni su se s tim duhovnim sjedinili. Čini mi se da mogu reći, slobodno, to prepoznajem i danas u Istri kada dolazim na mise, krizama sam već imao popriličan broj, već sam imao mise u većem broju župa. Svugdje sam osjetio to jedno „bilo vjere”. Zato bih želio da ne pobijedi ono materijalno, nego da pobijedi duhovno.

Dakako da smo mi materijalni, hvala Bogu da je tako – Bog je tako zamislio čovjeka – da u ono materijalno stavi nešto duhovno, nešto sveto; da u ono prolazno stavi nešto neprolazno, nešto vječno. Ovih dana smo slušali onaj divni primjer mladića koji je došao pred Isusa i pita ga kako će zadobiti kraljevstvo nebesko, kako će spasiti dušu. On mu kaže: „vrši zapovijedi”, a on kaže: „sve sam to do sada vršio”, a onda mu Isus veli „idi i prodaj sve, podaj siromasima i dođi slijediti me”. Mi ne moramo sve prodati i ne traži se od nas da sve dademo siromasima, ali se traži da dademo barem nešto, tj. da budemo Crkva koja suosjeća, na što nas stalno poziva i papa Franjo; Crkva koja ne zaboravlja one potrebne. A znademo dobro da to, već od prvih stoljeća pa nadalje Crkva čini. Danas to vidimo kroz Caritas, kroz misijsko djelovanje Crkve. Želio bih zaista naglasiti da svoj ispit na kojemu smo svakodnevno vezano uz materijalno – da nam materijalno ne bude cilj i smisao života, nego da nam bude nešto veće što nadilazi materijalno. Razlog je jednostavan: mi ćemo sve materijalno ostaviti, napustiti i otići ćemo pred svojega Boga i dati račun o svojem životu. Kako je lijepo kada se čovjek može radovati na zemlji uz sve one blagodati koje ga okružuju, među kojima je stvoren. Bog je stvorio čovjeka uz te blagodati i dao mu da se razvija, da upravlja svime, ali da ne zaboravi svoju dušu, da ne zaboravi Onoga koji mu je dao besmrtni život. Da, to treba biti naš cilj.

Mislim da imamo jako puno ljudi, vjernika, koji tako razmišljaju. Tu su brojni svećenici i biskupi, vrlo aktivni laici – pogotovo naši vjeroučitelji – koje posebno pozdravljam i želim im ustrajnost. Neka nam bl. Miroslav bude primjer, snaga i zagovornik, da svi zajedno sačuvamo taj cilj – spasiti dušu.

Kada govorimo o tim materijalnim potrebama, dakako mnogi gledaju što Crkva ima i za koga ima. To materijalno dobro Crkva nema za sebe, nego zbog ljudi. Dolazimo do jednog vrlo konkretnog primjera baš što se tiče Istre. Bilježimo sve značajnije djelovanje Crkve na socijalnom planu, a Porečka i Pulska biskupija bila je jako angažirana na projektu hospicija u partnerstvu s Gradom Pulom i Istarskom županijom. No njegovo otvorenje čekalo je imenovanje novoga biskupa, a to ste Vi. Hospicij čak i nosi ime bl. Miroslava Bulešića. Što je sada s tim projektom?

Crkva je već svojih od prvih stoljeća mislila na svoje siromahe, na udovice, bolesne, itd. Pogledajmo Djela apostolska – vidimo sve, sve je jasno. U zadnje vrijeme vidimo naglašeno zalaganje Crkve u tom pogledu, na što je pozvana, nastoji činiti djela milosrđa, odnosno pomagati ljudima u svakom pogledu. To nastoji i Crkva u Istri, kada govorimo o materijalnim dobrima Crkve.

Dakako, mi Crkvu promatramo i kroz materijalno, ali opet, naglašavam: trebalo bi ju najprije gledati kroz ono duhovno, jer mi zaboravljamo koliko je Crkva utjecala na društvo, na razvoj ljudi pa konačno i na znanstveni dio, socijalni dio, društveni dio. Dakle, Crkva je sudjelovala u svim tim segmentima života. Kada gledamo materijalno, ako prekrižimo dobra Crkve i ako prekrižimo sve te zidane crkve koje su kulturno dobro i ono što u crkvama nalazimo, ne znam što bi ostalo od naše kulture i baštine. Prema tomu, sve to Crkva ima kao narod. Nećemo reći da je vlasništvo bilo koje crkve ili umjetnine u Istri moje vlasništvo. To je vlasništvo Crkve, a to je narod. To sam već prije naglasio da je Crkva upravo Isus i svi mi.

Kada govorimo o tomu, da tako kažemo, iskoraku Crkve u pogledu palijativne medicine i hospicija, to je zaista dobar iskorak i za mene jedno vrlo plemenito i važno djelo. Prvi objekt koji sam posjetio kao novi biskup u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, bio je upravo hospicij. Znao sam da je zgrada gotova, izgrađena uz pomoć prijatelja; trebam zahvaliti i Hrvatskoj državi koja je, uz biskupiju, uložila puno novaca iz Europskih fondova. Ovo je jedno djelo koje će biti na usluzi svima onima koji su teško bolesni, koji se posebno bore za svjetlo u mraku, za zraku svjetla u tunelu bolesti u kojem se nalaze.

Neposredno nakon moga ustoličenja imao sam sastanak sa svima onima koji su pozvani pomoći u tom pogledu, ponajprije Grad Pula i Istarska županija, gdje smo dogovorili da odmah idemo prema opremanju i otvaranju. U fazi smo sređivanja papirologije. Nismo ni svjesni koliko toga ima, koliko papirologije. Tako je kako je. No, borit ćemo se uz pozornost da bude sve legalno, čisto prema propisima; da se nigdje, da tako kažemo, ne „očešemo” o neki zakon – može nam se dogoditi zbog neznanja – ali svakako pozorno pazimo i radimo na tomu. Kada će se to ostvariti ne znamo – sigurno će trebati nekoliko mjeseci jer je zaista dug proces i potrebno je puno papirologije do otvaranja. U svakom slučaju, nadam se sljedeće godine. Volio bih da to što prije, ali sumnjam da ćemo moći prije sljedeće godine. Ne mogu prejudicirati datum, dan i mjesec, ali svakako mogu reći da se ozbiljno i odgovorno radi na tomu, otvaranju, i da će se u dogledno vrijeme, uz Božju pomoć i zagovor bl. Miroslava, čije ime hospicij nosi, to i dogoditi. Zato pozivam naše vjernike da ovih dana malo više „kucaju” na vrata Božja, da mole zagovor bl. Miroslava, da malo „dosade” – više Bogu kucaju, da se što prije otvori hospicij.

Hvala Vam i za ovu zanimljivu vijest i puno poticaja koje smo primili u ovom razgovoru. Dakako da bi se o živoj Crkvi u Istri još puno moglo razgovarati, no ovo je tek naš prvi susret s Vama kao porečkim i pulskim biskupom.

Hvala Vam lijepa, pozdrav Vama, zahvala i poseban pozdrav svim štovateljima bl. Miroslava Bulešića, svima onima koji na bilo koji način potpomažu kanonizaciju i mole na tu nakanu da se dogodi čudo koje će nam biti itekako važno, zapravo bez čuda se i ne može dogoditi proglašenje svetim, odnosno završetak kanonizacije. Zato pozivam naše vjernike da se utječu bl. Miroslavu, da se dogodi čudo u njihovim životima, to im iskreno želim i na tu nakanu molim. I još jednom ponavljam, ako bi se uslišanje dogodilo, neka nam to jave kako bismo mogli uvrstiti u spise o bl. Miroslavu. Bl. Miroslave, moli za nas!

Najave