Subota, 20 srpnja, 2024
Duhovna zvanjaNovostiU fokusu

Mons. Hranić u Vrsaru: „Vjera ne smije biti preplašena nevoljama i zlom“

Mons. dr. sc. Đuro Hranić, nadbiskup metropolit đakovačko-osječki, je u nedjelju, 23. lipnja, propovijedao na misi pro populo u Vrsaru, u župnoj crkvi sv. Martina biskupa. Razlog njegova dolaska bilo je zahvalno euharistijsko slavlje povodom 35. obljetnice svećeništva preč. Line Zohila, porečkog dekana, koji tu obljetnicu misništva obilježava u 60. godini života, pa je tu prigodu odlučio obilježiti u znaku zahvalnosti Bogu i za plodonosno zajedništvo sa župljanima dviju župa, Vrsara i Gradine, kojima upravlja više godina. Osim nadbiskupa Hranića, kojega sa svečarom veže dugogodišnje prijateljstvo, misi je nazočio i porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan, ravnatelj Caritasa Porečke i Pulske biskupije preč. Željko Zec, ovogodišnji zlatomisnik, te više svećenika iz drugih biskupija.

„Evanđelist Marko rado predstavlja Isusa Krista kao otajstvo, misterij. U nekoliko svojih evanđeoskih odlomaka kao da nas uvijek na druk­čiji način želi suočiti s pitanjem na koje bi svatko od nas trebao dati svoj osobni odgovor: Tko je Isus Krist? ili Što vi kažete tko sam ja?, da bismo na koncu njegova evanđelja u vjeroispovijesti satnika pod križem dobili odgovor: Ovaj uistinu bijaše Sin Božji“, rekao je nadbiskup Hranić na početku homilije, te nastavio, „ta­ko je i u ovome danas naviještenom odlomku pred nas iznova stavljeno pitanje o osobi Isusa Krista: Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?“.

„Da bismo razumjeli to pitanje, valja se prisjetiti da je za narode Staroga Istoka more bilo simbol i izvor nereda“, podsjetio je propovjednik. „Takvo se vjero­vanje jasno razotkriva u prvom čitanju gdje se Bog objavljuje Jobu kao gospodar morskih sila, pa tako i zla koje vlada u svijetu. I u evanđeoskom tekstu more je svijet u kojemu Crkva, poput lađe na pučini, zapada u oluju, ali ne biva potopljena jer u njoj je Isus. Zato i današnje izvješće o Isusovu stišavanju oluje na jezeru ne bismo smjeli usko promatrati samo kao čudo nad prirodom ili kao izbavljenje apostola iz pomorske nevolje, nego prije svega kao novi oblik odgovora na pitanje o tome tko je Isus.“

„Lađa, večer i prijelaz prijeko, po olujnom moru i vjetru, na drugu obalu, pružaju okvir za ra­zumijevanje događaja“, rekao je nadbiskup te je u nastavku pojasnio simboliku, „u onodobnoj literatu­ri lađa simbolizira zajednicu, osobito zajednicu sljedbenika. Lađa tako označava mladu Crkvu. Olujni vjetar predstavlja kušnju vjere Isusovih učenika. Večer govori o tome da Isus poslije svoje smrti i uskrsnuća, uzašašća na nebo te izlijevanja Duha Svetoga nad apostole, svoje poslanje naviještanja Radosne vijesti prepušta apostolima i njihovim učenicima, Crkvi, a on će, premda bliz na lađi, ‘utonuti u san’. 

„Učenici su na moru, na pučini. I dok su valovi olujnog vjetra prekrivali la­đu, a učenici se borili s vjetrom kako bi spasili goli život, Isus „na krmi spavaše na uzglavku“. Iščitavajući poruku navedenih pojedinosti možemo reći: dok su valovi zla prijetili lađi potonućem, Isus spavaše – na uzglavku. Izvorni grčki tekst za ri­ječ uzglavak rabi pojam proskefalaion, koji ima i značenje jastuka koji se stavlja pod glavu pokojniku. Tako Isusov “san“ na lađi označava njegov prijelaz kroz smrt u uskrsnu novost, koja ga čini nevidljivo prisutnim“.

Nadbiskup je napomenuo kako opisani događaj u Markovu evanđelju služi kao put za otkrivanje pravoga Kristova identiteta i njegove spasenjske prisutnosti u životu La­đe, Crkve, koja je u stalnim iskušenjima valova mora i tame noći. On, kojemu se more i vjetar pokoravaju, on je gospodar svega; on je Bog na djelu među ljudima.

U nastavku je svrnuo pozornost na činjenicu da „učenici se na moru, na pučini bore s vjetrom da bi spasili goli život, a Isus na krmi spava. Treba uočiti kad nastupa Isus: tek onda kad učenici povjeravaše da on može utišati oluju i izbaviti ih iz nevolje, kad su spremni probuditi ga. I Isus se, kaže evanđelje, tada probudi. Ne budi ga ni sila vjetra koja je kidala jedra, ni bijes va­lova koji su udarali lađu, pa ni strah učenika, ni­ti njihova borba s vjetrom. Budi ga tek njihova vjera. Tek kad učenici povjeravaše da ih on mo­že izbaviti iz oluje i kad su ga zbog toga probudili, Isus tada stišava oluju.“

„Tako evanđelist Marko svojim odlomkom o Isusovu identitetu poručuje: priznamo li Isusa Bogom i Spasite­ljem, on je tog trenutka za nas Bog i Spasitelj na djelu. Odnosno: Bog je za nas Bog onda kad mu dopustimo. I on je za nas Bog onoliko koliko mu dopustimo“, napomenuo je nadbiskup čovjekovu ulogu u odnosu s Bogom. „Tek kad su snage apostola, koji se bore s vjetrom i olujom iscrpljene, tek kad više nemaju pouzdanja u svoje ribarsko i mornarsko iskustvo, tada se u njima rađa vjera u onoga koji je stalno pored njih. Bude ga tek kad su spozna­li da se sami ne mogu spasiti. Čini se da je to bila vjera iz očaja, a ne iz predanja. Ona će tek postupno dozrijevati do vjere predanja.“

Nadbiskup je u nastavku aktualizirao spomenuti svetopisamski zapis koji „vjerno oslikava i na­še živote. Zapadamo u teškoće, u situacije koje nazivamo bezizlaznima, u životne krize koje nazivamo olujama. I dok mislimo da oluje koje nas nalaze u životu možemo riješiti mi sami, sliko­vito rečeno, „Isus spava pored nas“. Ne javlja se, ostaje nijem i neosjetljiv na našu tjeskobu i oluje. Ali kad se u nama probudi vjera da nas jedino Isus- Sin Božji mo­že izbaviti, kad njemu kojemu se možda i svakodnevno bez vjere molimo povjerujemo i kad mu s povjerenjem izručimo svoj život, vjerujući da on može učiniti ono za što ga molimo, tada nam on prilazi darujući nam spas. Naš je vjernički život i hod, stoga, put trajnoga otkri­vanja pravoga Božjeg identiteta.“

„I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tom istom rečenicom opisano je utihnuće oluje, ali i promjena sta­nja učenika. Kad su povjerovali u Isusa, koji ima moć nad zlom, tada i u učenicima nastaje utiha. Ali čuju i riječ prijekora: Što ste bojažljivi? Kako nema­te vjere? Isus opominje apostole i kaže im da vjera ne smije biti uplašena nevoljama koje donosi život i zlom koje su­srećemo. Oluju nije stišala Isusova nadmoć nad prirodom, nego vjera učenika. Isusov prijekor i nas opominje te nas poziva na vjeru koja neće bi­ti zadnje utočište, tek nakon razočaranja u vlastitu snagu, nego tajno radosno predanje Bogu i život u trajnom zajedništvu s njim, pa i onda kad nam se čini da možemo sami.“

Nadbiskup se je u nastavku obratio slavljeniku, „Dragi Lino, danas zajedno s Tobom zahvaljujemo za 60 godina Tvojega života i 35 godina Tvoje svećeničke službe. Gospodin je zaustavio svoj pogled na Tebi i pozvao Te u svećeničku službu. Darovao Ti je službu po kojoj si, suobličen Isusu Kristu – Glavi Crkve, svojim župljanima, u zajedništvu sa svojim biskupom kao njegova produžena ruka, postao navjestitelj Božje riječi i njihov učitelj u vjeri, onaj koji ih posvećuje dijeleći im svete sakramente i upravitelj ove župne zajednice. No, ljudski je život nepredvidiv i nesiguran. Nitko nam ne jamči da će se odvijati onako kako bismo mi to htjeli ili željeli. U jednom trenutku sve izgleda lijepo, blago i pitomo, a onda dođu teški olovni oblaci, digne se oluja, padne noć i ne vidi se ništa ispred nas. Svaki naš pokušaj je uzaludan i čini se da je došao kraj. I Ti si, dragi Lino, zajedno sa svim svojim župljanima samo čovjek i vjernik pred Bogom. Iskustvo nemoćnog ribara na lađi na olujnom moru, kojemu se čini da Isus spava, a on pogiba, i Tvoje je osobno iskustvo. Toliki ljudi kroz povijest, pitajući Isusa zašto za njih ne mari, zauzimaju stav buntovništva ili razočaranja, te za svoje životne poteškoće optužuju Boga i svoje bližnje. Što su bile istaknutije Tvoje službe koje su Ti povjeravane, osobito kad se prisjetimo nekih Tvojih trenutaka u službi ekonoma HBK te ekonoma Porečke i Pulske biskupije, to je i Tvoje takvo iskustvo nesigurnosti, samoće, straha za sebe i razočaranja u Boga i u ljude bilo snažnije i bolnije i u Tebi.“

„Kao ljudi i svećenici i mi smo izloženi olujnom moru i kušnjama vjere te pozvani svaki dan iznova odgovarati na pitanje: Tko je Isus. Tko je on za mene? Danas zasigurno sa zahvalnošću priznaješ da su upravo ti bolni trenutci i oluje, kojima si bio izložen, bili trenutci Tvoga osobitoga osobnoga rasta u vjeri te osobnoga vjerničkoga predanja, koje te dalje nosi kroz život i kroz svećeničko svjedočanstvo vlastite vjere i osobnoga pouzdanja u Boga i predanja u njegove ruke. I upravo ta tvoja osobna vjera, koja se rađala i produbljivala kroz bolne trenutke Tvoga života, nosi Te i danas te grije vjeru i Tvojih župljana. Nedostatak naše vjere je razlog našeg straha, buntovništva i razočaranja“, upozorio je propovjednik.

Možemo kao ljudi pomisliti da Isus drijema ili spava, da Bogu nije stalo do nas, da smo prepušteni sami sebi… Ali današnja nas Božja riječ sve uči da je u životu važno znati prihvaćati iznenađenja te se u nesigurnosti vjernički prepuštati Božjem vodstvu; i da su za sve nas – i župljane i za nas svećenike i za sve Bogu posvećene osobe – osobito plodne baš one krizne i olujne postaje našega životnoga hoda u kojima prije donošenja bilo kakvog zaključka zastajemo kako bismo Isusu odgovorili na njegovo pitanje: Tko sam ja za tebe? Imaš li povjerenja u mene? Imaš li vjere?“, naglasio je mons. Hranić te je zaključio obrativši se slavljeniku, „danas svi mi i Tebi i sebi želimo, da Te u životu vazda prati Isusova riječ ohrabrenja, ljubavi i podrške: Nemoj biti bojažljiv! Prepusti se s povjerenjem u moje ruke.“

Životopis preč. mr. sc. Line Zohila

U ime župljana i rodbine preč. Zohilu su uručeni prigodni darovi, te mu je izrečena čestitka. Župljanka Matea Skender pročitala je i curriculum vitae u kojem je, osim svih službi koje je do sada obnašao, napose naglašena njegova intenzivna pastoralna aktivnost, u kojoj, kroz brojna tehnička uređenja sakralnih prostora veliku pažnju polaže i izgradnji zajedništva unutar župne zajednice te duhovnom i vjerskom rastu povjerenih mu župljana.

„Preč. mr. sc. Lino Zohil, rođen je u Žminju 29. ožujka 1964. godine od oca Mire i majke Marije rođ. Matika, kao drugo od dvoje djece, nakon starijeg brata Gracijana. Odrastanje u pobožnoj obitelji, uz klicu poziva Svevišnjega, rezultiralo je ranom odlukom odabira svećeničkog zvanja, već nakon 8. razreda osnovne škole.  Potaknut zasigurno i primjerom tadašnjeg žminjskog župnika mons. Marcela Krebela, uz podršku poticajnog okruženja jedne društvene sredine bogate i duboke vjerske tradicije kakav je bio Žminj tih godina, njegov je odlazak putem svećeničkog poziva bio za cijelu obitelj, ali i za širu zajednicu, motiv ponosa i zahvalnosti Bogu.  Spomenimo zanimljivost da je bio posljednji sjemeništarac u Pazinskom sjemeništu, i kao jedini đak te školske godine 1978./79. upućen je na daljnje školovanje u Sjemenište Zmajević u Zadru. Po završetku zadarske sjemenišne gimnazije, diplomirao je Teologiju na Visokoj teološkoj školi u Rijeci te zatim magistrirao kanonsko pravo na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu.

Red prezbiterata primio je 18. lipnja 1989. u Rovinju po rukama tadašnjeg ordinarija mons. Antuna Bogetića, a mladu misu proslavio je u Žminju 30. srpnja iste godine.

Po povratku s magisterija u Rimu obnašao je mnoge službe pri središnjim uredima Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu i u Ordinarijatu Porečke i Pulske biskupije: voditelj financijskog ureda i ravnatelj Središnje ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, supredsjedatelj Mješovitog povjerenstva za povrat imovine Vlade RH i HBK u Zagrebu, voditelj doma Pazinskog kolegija klasične gimnazije, biskupijski vikar za povrat crkvene imovine, ekonom, ravnatelj Biskupijske ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika,  dijecezanski povjerenik za crkvenu umjetnost i graditeljstvo, sudski vikar pri ženidbenom sudu, a istovremeno je bio župnik Lovrečice. Već i prije nego je došao ovamo k nama za župnika mogli smo u medijima pratiti njegov širok opseg pastoralnog djelovanja, daleko izvan samih liturgijskih čina, uređenje sakralnih objekata i rad na jačanju jedinstva unutar župne zajednice njemu je oduvijek bila nit vodilja, a kao zanimljivost podsjetimo da je u Lovrečici zasadio i župni maslinik.

Od dolaska u Vrsar i Gradinu ostavio značajne tragove svog neumornog i vrijednog nastojanja na pastoralnom i materijalnom planu života tih župnih zajednica.

Odmah po dolasku uredio je zapuštenu i derutnu crkvicu sv. Andrije nadomak Vrsara, ta se crkva sada redovito održava i stvorene su dvije nove tradicije kojima je ona cilj i poprište: procesija i misa o spomendanu sv. Andrije, te „Križni put ka sv. Andriji“ svake V. korizmene nedjelje. Obnovio je drevnu tradiciju plovnog hodočašća na otok sv. Jurja u vrsarskom akvatoriju, na koje se rado odaziva veći broj mještana i gostiju.  Intenzivnim angažmanom postigao je ponovno održavanje misa, dva puta godišnje, u Samostanu sv. Mihovila nad Limom, o spomendanu sv. Mihovila, 29. rujna, te 19. lipnja, o spomendanu sv. Romulada, utemeljitelja crkvenog reda kamaldoljana, brojnih redovničkih zajednica i samostana, između ostalih i tog samostana u Porečkom dekanatu na području župe Gradina. Od Redovničke uprave u Camaldoliju, u Italiji, prije šest godina angažmanom preč. Zohila dobivene su za tu crkvu relikvije svetog utemeljitelja, koje su ondje, o svečevu blagdanu, izložene za javno štovanje. Pokrenuo je uređenje crkve sv. Antuna te se od dovršetka radova obnove u toj crkvi svake godine redovito održava misa o blagdanu njezina naslovnika. Također je uveo redovita godišnja misna slavlja o blagdanu svete suzaštinice Vrsara, svete Foške, u crkvi koja je do izgradnje sadašnje crkve sv. Martina bila župna crkva. Od njegova dolaska uređena je župna crkva sv. Andrije u Gradini, a župna crkva sv. Martina doživjela je temeljitu obnovu, postavljanjem novog kamenog poda, elektro instalacija i sustava klimatizacije, restaurirana su antikna svjetlila, svi drveni kipovi i glavni oltar, nabavljene su nove klupe, a kruna svih tih velikih zahvata svakako je restauriranje starih i nabavka tri nova zvona koje ćemo kroz nekoliko dana imati prigodu poslušati u svom njihovom osebujnom pjevu. U proteklim godinama brojne su proslave i hodočašća još više zbližili vjernike ovih dviju župa, a od hodočašća, osim redovitog odlaska autobusom na Trsat, treba istaknuti i cjelodnevno pješačenje od Samostana sv. Mihovila do Svetvinčenta, svakog 24. kolovoza, na obljetnicu mučeništva bl. Miroslava Bulešića, hodočašća kojeg župnik redovito osobno predvodi.

No, njegova pažnja ka uređenju naših sakralnih objekata ne završava s tehničkim opremanjem. Naime, obje župne crkve, u Vrsaru i u Gradini od njegova su dolaska obogaćene značajnim i impozantnim umjetničkim djelima: župna crkva u Gradini dobila je prekrasnu sliku bl. Miroslava Bulešića, ulje na platnu, i freske sv. Romualda  i sv. Mihovila, rad akademskog slikara Harija Vidović, a crkva sv. Martina u Vrsaru dobila je oltarne pale bl. Bulešića i bl. card. Alojzija Stepinca, također ulje na platnu, rad slikara Zlatka Milakovića iz Zagreba. Portreti su u ovoj crkvi dobili i svoje nove oltare, no, angažman preč. Zohila ni tu ne staje na uređenju, bl. Bulešića imamo ovdje u relikvijaru, i njegova je posebna pastoralna skrb da se na kraju svake mise moli Molitva za zagovor tog našeg najmlađeg blaženika.

Brojne su njegove zasluge na raznim službama  na razini HBK i u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, njegovih 35. godina svećeničkog života obilježeno je gorljivim zalaganjem i mukotrpnim radom, samozatajno, nikad s težnjom ka vlastitom probitku ili koristi, već uvijek i iznad svega – sa željom i težnjom – činiti dobro za Crkvu!“, riječi su kojima je Matea Skender zaključila životopis porečkog dekana.

Slavljenik je u svom završnom obraćanju, uz uobičajene zahvale, izrekao čestitku biskupu Milovanu za 60. obljetnicu svećeništva koju će proslaviti 6. srpnja u Svetvinčentu, te preč. Željku Zecu za zlatni jubilej kojeg će proslaviti 1. rujna u Žminju. (G. Krizman)

Najave