Petak, 23 veljače, 2024
Promišljanja

Lipo je h Majki Bojžoj od Drenja hodit (Šumber, 2017.)

„Uf, kad će finit ova teplina“ ili „Majka Bojža, ma je teplo“, ali i „ma ča ste munjeni da grete po toj teplini hodit, će van bit slabo“, takve i slične izjave i glasna razmišljanja mogli smo čuti u danima koji su prethodili, ali i na sam dan Gospe Snježne koji Rimokatolička crkva slavi 5.  kolovoza ili Majke Bojže od Drenja u Šumberu za našu lokalnu Crkvu kojoj tradicionalno hodočastimo već dugi niz godina iz župe Pićan. Već dugi niz godina kao župna zajednica, grupno, ali hodočasti se Majki Bojžoj od Drenja već stoljećima, najčešće su to činile naše bake i majke s djecom već u svitanje dana za ruku pa u „cavatama“ put pod noge i spuštale se najprije do Raše, a onda doslovno zagazile u vodu tamo gdje je najpliće, podigle suknju, prešle mutnu i sklisku rijeku često i s djetetom u naručju i uspele se šumovitom uzbrdicom kozjim i ljudskim stazama do male crkvice ispod groblja u Šumberu.  Ispovijediti se i slaviti Euharistiju, prikazati sebe i svoje najdraže prošnjama i zahvalama Presvetoj Majci s Djetetom Isusom u naručju koja se ukazala jednoj pastirici u drenovoj krošnji na mjestu tik do današnje crkve, baš onako kako to prikazuje pastoralni i ljupki oris na desnom  bočnom zidu do oltara u istoj crkvi- uvijek je to nakana. I nekada i sada.

Danas idemo cestom, ne ulazimo u rijeku, ali cilj i nakane su nam uvijek isti: hoditi i molitvom krunice i marijanskim pjesmama slaviti Majku Božju, a po njoj ispred svega njezina presveta Sina Gospodina našega Isusa Krista. Da, bilo je jako toplo i ovoga ljeta Gospodnjega 2017., u 7 sati ujutro već preko 30 Celzijića, a kasnije i preko 40. Nije važno, na slavu Božju. Ove godine bilo nas je nešto manje, dvadesetak, ali nije važno ni to, nego srce i volja svih tih koji su se uputili na taj hod vjere, a kako reče naš župnik vlč. Antun Kurelović, svaki od hodočasnika, po toj ipak velikoj vrućini, vrijedi bar za trojicu, jer netko mu navodno reče da će svaki treći od nas takvih „meteoludih“ umrijeti, pa kako to, Bogu dragomu hvala ipak nije, mi si dopuštamo umisliti da nas je bilo šezdeset. Moramo se malo šaliti i tako prkositi vrućini, ali zaista nije bilo tako straaašno.  Ekipica dobro raspoložena, sastavljena od starijih i mlađih, sa šeširima na glavama i sunčanim naočalama, u ruci krunica, u drugoj boca s vodom, obuća ugodna, ruksak na ramenu,pa što nam fali?! Ta mnogi turisti s veseljem tako hodaju po suncu i još plaćaju za to. Vođeni dobrim Duhom Svetim i našim sakristanom Antunom Žgaljardićem,( uzgred- srčanim tegobama unatoč, ali sve pod kontrolom jer svoje tijelo ipak moramo čuvati baš zato što si ga sami nismo dali ni stvorili)spustivši se najprije iz Sv. Katarine i Pićna do mosta preko rijeke Raše, krenuli smo na svoje hodočasničko uspinjanje prema Majci Božjoj od Drenja u Šumber. Ponavljam, doista uopće nije bilo strašno ni teško. Zapravo, niti jedne godine nije mi bilo lakše prevaliti taj put. A nikad nisam bila mlađa, niti pamtim da je ikada bilo preko 40 C. Dobri Bog nam je svako malo postavio ugodan stvor hlada od bagremovih, a potom od ogromnih hrastovih krošanja, ali i lagani lahor. Naš župnik vlč. Antun Kurelović ove godine prvi put nije pješice hodočastio s nama iz zdravstvenih razloga, ali nas je kao vrijedni pastir svoje pastve pratio vozilom po putu, družio se s nama i na našem odmorištu kod g. Zrinskića, uvijek nasmijan i optimističan. Rekao je da će on ići zadnji kako bi usput pokupio one koji umru po putu, jer tako su mu ptice zloguke rekle da bi se nama „klerofrikovima“ moglo dogoditi, a potom je uz subraću svećenike sudjelovao i u služenju sv. Mise, prije toga i u ispovijedanju podno jednog bagrema.

 Na tom našem hodočasničkom putu imamo i svoje zemaljske anđele pratitelje ili domaćine za odmor i predah. Naime, kad dođemo do raskrižja za Stari Šumber i sela Šoteti, upravo na puteljku prema tomu selu, ispod jednog starog oraha, čiji je hlad simbolično opjevan u jednoj staroj istarskoj narodnoj pjesmi, svake nas godine ljubazno i velikodušno dočekaju g. Elio Zrinskić i njegova supruga s postavljenim stolom i svakojakim osvježavajućim pićima, počevši od hladne vode, mineralne, sokova, raznih napitaka i pića, pa čak i pjenušca i keksima za okrepu. To nam je već postalo kao nekakva štacija ( tako je govorio o svojim mjestima predaha na misijama blagopok. o. Zvjezdan Linić). Oni nas razdragano dočekaju i okrijepe i to nam uistinu olakša i uljepša nastavak hoda prema crkvici na brdu. Naravno da je nešto u hladnom piću, ali puno je u toj gesti ljubaznosti i međusobnom druženju. To su zapravo prve kuće u Šumberu nakon što se dignemo iz podnožja u dolini rijeke Raše i nakon što prijeđemo najveću strminu i najveći dio puta i možda je zato ta dobrodošlica još i ljepša. Sjećam se sada i jedne istinite anegdote, na koju se uvijek nasmijem baš na ovome mjestu, kad mi izronimo iz zavoja u uzbrdici, a od gore, na maloj uzvisini, na kraju puteljka od kuće g. Zrinskića izviruje on i pogledava dolazimo li i radosno nas očekuje, ali o tome u sljedećoj priči. To mi sliči na svatove, pa djeca i odrasla rodbina od nevjeste radosno i uzbuđeno pogledavaju na cestu dokle im pogled seže- stižu li mladoženja i njegovi. Dakle, naši domaćini Zrinskići inače rade i žive u Italiji, a u Šumberu, u svojoj rodnoj kući borave samo kad su slobodni od posla i na godišnjem odmoru, ali ovaj svoj čin pružanja okrepe i dočeka  nama hodočasnicima iz župe Pićan, tj. iz susjedna dva brda: Sv. Katarine i Pićna, oni toliko revno i predano čine da su ove godine, kako sami nažalost nisu mogli osobno biti nazočni jer još rade, to su upravo za tu priliku angažirali svoju rodbinu iz Italije i Slovenije da nas oni umjesto njih dočekaju i oni su to vrlo ljubazno i učinili. Hvala im za to, hvala g. Eliju i njegovoj obitelji. Dobri Bog ih blagoslovio! Eto, kako nas naša Nebeska Majka Presveta Marija kojoj hodočastimo okuplja i ujedinjuje u vjeri jer zacijelo se mnogi od nas nikad ne bi sreli s tom dobrom obitelji, a posebno ne u takvim, neobveznim djelima milosrđa- žedna napojiti, putnika primiti.

Dolazak pred crkvu. Uvijek s pjesmom Majci Božjoj. Nekako je prirodno da se krajnje odredište hodočašća, poglavito pješačkog nalazi na uzvisini i da se čovjek i fizički i duhovno, doslovno i simbolički penje prema gore. Ta i zvijezde su gore i cvijeće diže svoje glavice prema gore i mala djeca žele porasti i biti gore. Visine su za svetost i ljepotu. Ali bez obzira na uzvisinu i dodatni fizički napor, pa i na veliku vrućinu i one male dosadne muhe koje vam se zalijepe za znojan vrat, ipak, vjerujem da svaki hodočasnik osjeti dodatan polet i osjećaj tijela koje hita, gotovo lebdi prema crkvi, tu nadomak crkvenoga praga. Osjećaj silne ispunjenosti, punine srca, oduševljenja, zahvale, nekakvog ponosa, dragosti, ma ne znam točno za druge, ali mene svaki put preplave takvi osjećaji u tom trenutku. I baš svaki put budem sretna što sam učinila taj mali napor i došla svojoj/ našoj Majci. Zapravo, kad god idem na neko hodočašće, čim se približim tom mjestu i dođem nadomak svetom prostoru, zahvati me neobična dragost i veselje, opći osjećaj ugode i ljepote u meni i oko mene. Baš se dobro ćutim. Tako u Mariji Bistrici, na Trsatu i drugdje. I svaki put mi se čini da, kad stignemo do praga crkvice u Šumberu, vidim i neko poštovanje u pogledima svih onih koji već budu okupljeni oko crkve ili u crkvi, a koji nisu došli pješice. Dočekaju nas osmijehom. Za jedan zapravo mali fizički napor. To me navodi na razmišljanje da su ljudi međusobno željni vidjeti i osjetiti svjedočenje  vjere i požrtvovnosti u vjeri i da smo dakle, dužni to činiti ne samo najprije prema Bogu, pa i radi nas samih, nego i zbog drugih ljudi. I da to uvijek, kad je vjerodostojno, rezultira poštovanjem kod drugih. Jedni drugima moramo biti svjedoci vjere i čašćenja Boga i Blažene Djevice Marije jer nikad ne znamo hoće li možda baš i to i takvo naše svjedočenje vjere biti poticaj i ohrabrenje nekom drugom tko je pao u malodušnost.

 Slijedi sakrament ispovijedi i potom onaj slatki trenutak opuštanja, fizičkog i duhovnog, u klupi u crkvi, pred kipom Majke Božje s Djetetom Isusom u naručju. Takvog  dobrog opuštanja uma i tijela da sam najprije osjetila kako sam prazna od svoga teškog, tromog i umornog, znojnog tijela, ali i uma i da mi je mozak potpuno prazan i ostaje samo duhovna duša. Nestala sam  ja fizička i umna ( a, Bože moj, u tom umu ima svačega), briše se ovaj svijet oko mene, ostaje samo ta neka neopipljiva i neizreciva veza u pogledu prema kipu Bogorodice s Djetetom Isusom na rukama. Počelo mi se spavati. Onim dubokim i pravim snom, tako ljekovitim i zdravim da mi ga ni moj krevet često ne pruži. Dobar san držim jednim od posebnih Božjih darova i milosti nama ljudima. Eh, kad bih sad mogla malčice slobodno se opružiti na klupi i tu pod krovom ove dražesne crkvice utonuti u taj slatki san… ,a Marija i Presveto djetešce bdiju nadamnom.

Uvijek mi se to čini, pa tako i ovaj put, da, premda svjesna da se radi o drvenom kipu i da to nisu Majka Božja i naš Gospodin, ipak, ipak ne mogu se oteti doživljaju tako živih plavih Majčinih očiju. Tako blaga, poluspuštena pogleda, puna nježnosti i radosti što smo opet došli. I zahvalnosti. Naravno, ipak to nije samo običan, bilo čiji kip. Posebno mi se čini da nas taj sveti pogled prati dok se kreće u procesiji oko crkve i na sv. Misi. Još je sve to izraženije i dobije svoju puninu ne samo u mnoštvu vjerničkoga puka koje se okupi oko oltara postavljenog vani, pokraj crkve, pod bagremovim zelenim granama, nego i većem broju svećenika, a poglavito još ako iza svih njih ugledamo pastirski, biskupski štap i bijelu mitru koja prati svu tu živu rijeku, kao što je bilo ove godine. Naime, misno slavlje predvodio je naš biskup u miru msgr. Ivan Milovan.  Ne znam jesu li oci biskupi svjesni svojega značaja u narodu u takvim prigodama u smislu osjećaja nekakve sigurnosti i posredne Božje zaštite koju svojom nazočnošću odašilju puku. Lijepo je vidjeti svećenika negdje među pukom, još ljepše kad ih ima više, ali s biskupom i njegovim tako znakovitim štapom i mitrom to je puno, puno više.  Nisu oni samo hijerarhijski  viši položaj u svojoj biskupiji i nije osmijeh na licima vjernika kad ih u prolazu blagoslivlju samo čista pristojnost ili himba. Biskup u miru msgr. I. Milovan u propovijedi  je uputio poticajne riječi ohrabrenja na vjeru i ustrajnost u vjeri, na Boga koji nas ljubi i Mariju kao najveću Njegovu sljednicu u vjeri. Svako misno slavlje u svojoj naravi i „vrijednosti“ uvijek je isto, ali nazočnost i vodstvo oca biskupa i riječ koju uputi puku ipak daje dodatnu notu svečanosti i veličine slavlja, ali i osjećaj vjerničkomu puku da je njegov duhovni pastir uz njega, tu, zemaljski i opipljiv, skupa s narodom pod bagremovim granama, u maloj crkvici gdje se sprema i oblači za sv. misu. Jer, biskup ipak nije svatko, ni bilo tko, nego netko postavljen od samoga svetoga Oca, a ovaj pak u rodoslovlju te svete službe još od sv. Petra, a on- znamo od koga je dobio mandat. Tako vjerujemo. I tako je i ovaj 5. angušta ili Majka Bojža od Drenja ili Snježna Gospa, ujedno i Dan domovinske zahvalnosti i zahvale našim braniteljima kojih smo se spomenuli i na sv. misi- bio lijep i dobar. I lipo je h Majčici Bojžoj hodit. Bogu hvala.

I još samo jedna misao: ako je tko i sumnjao u ukazanje Majke Božje u klenovoj krošnji jednoj priprostoj pastirici, a onda možda i u snijeg u Rimu 5. kolovoza 352. na mjestu prekrasne crkve Svete Marije Velike i ukazanje po kojemu je nastao naziv blagdana Snježna Gospa, tako možda ni njemu nitko za sto godina neće vjerovati da je baš blizu Šumbera i baš oko Snježne Gospe i baš kod 40 st. C. 2017. padao i snijeg i led i zabijelio sve od vrhova Učke do mora u Plomin Luci. Ili, da na plus 41 uopće nije bilo teško pješice hodočastiti u Šumber  i onima koji imaju više od pola stoljeća života. Pa da se čuda ne događaju?! (Davorka S.)  

 

 

Najave