Korizmeni hod s Blaženikom – I. korizme, subota

Dani mi tako prolaze, a da ja ne ulažem sve svoje moći da se žrtvujem. U blagovaonici činim na svakome jelu koju malenu žrtvu, ali vidim da nije dosta. Tijelo mi se još protivi i to jako. Borbu još moćnu vodi protiv duha, a duša trpi i čuje posljedice: maleni grijesi.

Majko moja, daj da prezrem samog sebe, da budem sasvim Tvoj. Još ljubim samog sebe, još gledam na vanjštinu. To me veseli da me Bog odmah kazni za moju oholost ili težnjom za vanjštinom: ako u jutro počnem za tim težiti, onda (je stalno da) kroz dan odbijem poniženja. Nemam još srce otvoreno do svih.

Sv. Pavao me opominje u današnjoj poslanici, da nije ništa i sve njegovo, da ne vrijedi ništa ako nema ljubavi, i da se uzaludno muči, uzaludno propovijeda ako mu fali ljubavi, i ako to ne čini s velikom ljubavi [usp. 1 Kor 13,1-13]. Ljubav mi je potrebna, nužna. Daj da ljubim Boga, Majko moja, svim srcem svojim i svom dušom svojom, bližnjega svoga kao samog sebe. Pomozi mi, Majko.[1]

Sv. Ivan od Križa: „Na koncu svega, mi smo stvoreni radi ljubavi… Cilj duhovnog života jest sjedinjenje duše s Bogom. Sjedinjenje po sličnosti u ljubavi. To se ostvari kada dvije volje – volja duše i volja Božja – postanu suglasne, kada kod jedne ne ostane ništa što bi se odupiralo drugoj.“

[1] Duhovni dnevnik, 7. 3. 1943.