Izložba „Hrvatski sveci i blaženici“ nakon inauguracije predstavljena u Puli

Novo izdanje izložbe “Hrvatski sveci i blaženici”, koju je ove godine realizirala akademska umjetnica Iris Mihatov Miočić, nakon nedavne inauguracije u Križevcima,  u prvoj etapi hoda po hrvatskim gradovima, predstavljeno je istarskoj publici, u Kapitularnoj dvorani pulskog Franjevačkog samostana sv. Franje Asiškog, u utorak, 7. lipnja 2022. godine. To je četvrti put da izložba na temu hrvatskih Božjih ugodnika dolazi u Pulu, a dio je velikog istoimenog projekta koji već četrnaestu godinu svekoliku hrvatsku javnost podsjeća na neprocjenjivo duhovno bogatstvo koje naš narod ima u svojim Božjim ugodnicima.   O izložbi su tom prigodom govorili: gvardijan tog samostana dr. sc. p. Đuro Hontić, rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa iz Karlovca mons. mr. sc. Antun Sente ml., predsjednica Udruge za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić” dr. sc. Tanja Baran, likovni kritičar Stanko Špoljarić, prof. te autorica, akademska umjetnica Iris Mihatov Miočić.

Nakon glazbenog uvoda pjesmom „Josipu Presvetom Zaručniku“, koju je na stihove Daniela Načinovića uglazbio i ovom prigodom izveo akademski glazbenik Bruno Krajcar, okupljenima se obratio domaćin p. Đuro Hontić. On je započeo kratkim predstavljanjem samostana, kojeg je, prema pobožnoj legendi, osnovao sv. Antun Padovanski 1227. godine. Napomenuo je da je u toj Kapitularnoj dvorani bila kapelica jer se tu nalazi sačuvani dio mozaika iz II. stoljeća gdje je bila krstionica i crkva sv. Ivana Krstitelja. Otvorenju izložbe je potom prigodno posvetio riječi sv. Ignacija Antiohijskog iz Poslanice Rimljanima u kojima govori o apsolutnoj važnosti sjedinjavanja s Kristom, iznad svih zemaljskih časti. Naglasio je da se te riječi odnose na sve Božje ugodnike koji su obuhvaćeni tom izložbom. “Ove bi slike trebale sve posjetitelje izložbe potaknuti na čežnju za Bogom”, zaključio je gvardijan.

Mons. Antun Sente je na početku svog obraćanja podsjetio na razna životna postignuća koja su nazočni suradnici na tom projektu postigli od otvaranja prošlogodišnje izložbe. „Prisutnost Boga i zagovor svetaca omogućavaju nam da u našoj svakodnevnici možemo stvarati divna djela i da možemo dalje trajati.“ Nadalje je napomenuo da će 14. lipnja biti u Rijeci otvorenje izložbe koja je prošle godine u istom periodu predstavljena u Puli, autorice Karin Grenz, istaknuvši time ujedno da izložbama „Hrvatski sveci i blaženici“ nije dovoljna godina dana za posjetiti sve gradove koji traže da neko vrijeme bude postavljena u njihovim galerijskim prostorima. „Time spoznajemo da hrvatski sveci i blaženici postaju brend. To su ljudi koji se za vrijeme svog života nikad nisu žalili već su uspijevali ljudima davati nadu te njihov pogled usmjeravati na Boga“, zaključio je mons. Sente.

Dr. sc. Tanja Baran je prikazala 14-godišnju povijest projekta „Dani hrvatskih svetaca i blaženika“. „Sve je započelo zbog nekadašnjeg križevačkog župnika dr. Stjepana Kranjčića, na glasu svetosti kojeg je stekao za 16 godina župničke službe U Križevcima. Inicijativom križevačkih vjernika laika 2007. je osnovana Udruga za promicanje znamenitih Križevčana „Dr. Stjepan Kranjčić“. Baveći se prvih godinu dana njegovom medijskom promidžbom uvidjelo se da nedostaje jedna manifestacija koja bi na sustavan i kontinuiran način promicala Božje ugodnike iz hrvatskoga naroda, te su tako pokrenute 3 manifestacije: „Dani Hrvatskih svetaca i blaženika“, koja je ove godine održana 14. put, nacionalni natječaj za književnost protkani kršćanskim vrednotama za odrasle i isti takav natječaj za djecu osnovnih škola.” Osvrnula se potom na sv. Marka Križevčanina kojeg su Križevčani dobili 1995 „na dar“, jer su kauzu iznijeli slovački i mađarski isusovci, zemlje u kojima je djelovao i poginuo. “Svjesni nedostataka u poznavanju i štovanju hrvatskih svetaca i blaženika rodila se ideja da se osmisli projekt njihova štovanja liturgijom i kulturnim programima. Zato su 2009. pokrenuti „Dani hrvatskih svetaca i blaženika““, pojasnila je Baran. Prve Dane hrvatskih svetaca i blaženika u Križevcima je otvorio upravo sadašnji gvardijan pulskog samostana sv. Franje, p. Đuro Hontić, koji je tada bio Provincijal franjevaca konventualaca. Istaknula je da je prof. Špoljarić u organizaciji prisutan, zajedno s njom  u tome od samog početka. „Prvih deset godina je projekt realiziran zajedno s Laudatom galerijom, a prije četiri godine organizaciju preuzima mons. Antun Sente ml. čime je projekt dobio novi, uspješniji zamah“, istaknula ja dr. Baran te je nadodala da Kranjčić još nije dobio kauzu, ali se zbog učinjenog zasigurno zadovoljno smiješi s Neba.

Prof. Špoljarić je istaknuo da prikazivanje svetaca i blaženika i slugu Božjih iziskuje odgovornost i vjernički pristup. “Riječ je o emocionalnom slikarstvu, o duhovnom slikarstvu, o sakralnom slikarstvu. Neovisno o tome kojoj stilistici umjetnik pripada bez te meditativne note djela ne bi imala tu slojevitost i upućenost ka transcendentalnom koju sveci i blaženici nose. Autorica je za svoj slikarski izraz odabrala varijantu realističkog pristupa, realizma koji nadilazi činjenično. Ona kada slika svece i blaženike uspostavlja dijalog s njima, nastoji razumjeti što pojedine osobe iz bliže i dalje povijesti znače, a koje su dio hrvatskog identiteta.  Te moralne vertikale traže različite interpretacije, njihova fizička osnova je ipak samo nukleus oko kojega će slika rasti. Autorica donosi ugođajnost spuštenoga Neba na zemlju. Portreti svetaca su jedna vid komunikacije s Nebom. Autorica je uspjela donijeti sadržajnu slojevitost u detaljima lica, draperije, stava; kod portreta je bitna sličnost, no kod svetaca je najbitnije da gledajući sliku uđemo u nutarnji sloj, osjetimo nutrinu, to je kod svetaca posebno važno, da osjetimo dubinu i duhovnost osobe. Autorica je uspjela kod jedne tematike koja je sklona shematiziranju donijeti dinamiku. Kroz njezino slikarsko traženje događalo se jedno neprekidno produbljivanje”, istaknuo je prof. Špoljarić. Govoreći o 14 godina te manifestacije rekao je kako hrvatski umjetnici imaju tu snagu za iznijeti likove božjih ugodnika s njihovim duhovnim komponentama. „Iris Mihatov Miočić dosljednom slikarskom opisnošću, preciznom izvedbom detalja, osmišljava svaki portret, neovisno radi li se o osobi izuzetne snage vjere i življenja u posljednjih sto godina, ili onima koji su život posvetili slavi Božjoj u vremenu udaljenom od nas i više stoljeća. Razumljivo saznanja, što se tiče njihovog fizičkog izgleda, su različita, no Iris Miočić veće ili manje stupnjeve činjeničnog izjednačava uvjerljivim unašanjem duhovnosti, gdje objektivno nemjerljivo u njenoj interpretaciji postaje slikarska stvarnost. Svi portreti tako nose ozračje sakralnosti, dubinu misanosti koja krasi svece i blaženike, prenijete i na samu umjetnicu. To su pravi dijalozi s izmjenom poruka i slikarskog predanja. A neosporna vještina izvedbe, bez gubljenja u praznom virtuozitetu, izvanjska je nužnost i za tvarnost izgleda portreta, i onaj ljepote duše. Iris Miočić promatra i doživljava ljude koji su dar vjere primili bez ikakve zadrške, te postali i sami dar i primjer hrvatskom vjerničkom puku, i po svojoj osobnosti, žrtvi i djelovanju u ime Božje“ istaknuto je između ostalog u ekspertizi pro. Špoljarića u katalogu koji prat izložbu.

Autorica je na početku svog obraćanja istaknula da je portrete stvarala u životnom prostoru svoje obitelji, te su tako na neki način bili prisutni u svakom trenutku njezine svakodnevice. Time su posvećivali nju i cijelu obitelj. Tijekom rada je osjećala živu prisutnost svetaca i blaženika. Odala je da je na početku radila i na više portreta istovremeno. „Kroz te mjesece rada osjećala sam da sam dobila velike nebeske prijatelje“, rekla je. „Svjesna toga šti su oni činili za života meni je poticaj i nadahnuće da kad služimo Gospodinu to činimo bez nekog napora. Njihova ljubav prema Bogu je zaista zarazna“, rekla je slikarica i napomenula  da je postala je svjesna da sve što čini treba činiti iz ljubavi prema Bogu.

Izložbu je otvorenom proglasila dr. Baran.

Glazbeni obol događaju, izborom pjesama posvećenih hrvatskim Božjim ugodnicima, dao je glazbenik Bruno Krajcar, osim uvodne sv. Josipu otpjevao je još pjesmu sv. Leopoldu te na kraju „Palmina grano“ posvećenu bl. Miroslavu Bulešiću. Program je moderirala voditeljica Tiskovnog ureda Porečke i Pulske biskupije Gordana Krizman.

Izložba će u tom pulskom samostanu ostati do kraja srpnja ove godine.  

Uslijedilo je misno slavlje u samostanskoj crkvi, koje je predvodio mons. Sente uz koncelebraciju franjevaca iz tog samostana.

(Txt: G. Krizman, Foto: C. Marinić )

Trojica svetaca Katoličke Crkve u Hrvata

Sv. Nikola Tavelić rodio se u Šibeniku oko 1340., a mučeničkom smrću svoju je vjernost Isusu Kristu posvjedočio 1391. u Jeruzalemu, gdje je zbog misionarskog djelovanja osuđen na smrt. Studirao je filozofiju i teologiju u Zadru ili Splitu, a vjerojatno je neko vrijeme bio i na studiju u Italiji. Nikolu su slavili kao sveca i mučenika u franjevačkom redu, posebice u rodnom Šibeniku. Papa Leon XIII. odobrio je 1889. njegovo štovanje, a papa Pavao VI. proglasio ga je svecem 1970. u Vatikanu u nazočnosti više od 20 tisuća Hrvata iz svih krajeva svijeta.

Kapucina i ispovjednika Leopolda Bogdana Mandića svetim je 1983. proglasio papa Ivan Pavao II., a prije toga 1976. beatificirao ga je papa Pavao VI. Leopold Mandić rodio se 1866. u Herceg Novom (Crna Gora), a umro je 1942. u Padovi u Italiji. Sjemenište je pohađao u Udinama, redovničko odijelo kapucina odjenuo je u Bassanu, a nakon završenog studija zaređen je za svećenika 1890. Djelovao je u Zadru, Rijeci, Kopru i Veneciji te najdulje u Padovi, gdje je 40 godina proveo u službi svećenika ispovjednika. Tijelo mu je neraspadnuto preneseno s gradskog groblja u Padovi u kapelicu do crkve u kojoj je ispovijedao.

Treći svetac među Hrvatima je Marko Križevčanin, koji je svoju vjernost Svetoj Stolici posvjedočio mučeničkom smrću 1619. u Košicama u Slovačkoj, gdje su ga Kalvini pogubili jer je odbio odreći se vjernosti papi. Gotovo četiri stoljeća poslije, 1995., u istome mjestu papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim. Blaženikom ga je 1905. proglasio papa Pio X. Marko Križevčanin rodio se u Križevcima 1589., studirao je u Grazu, nakon čega je zaređen za svećenika. Vratio se u domovinu te je neko vrijeme radio u Zagrebačkoj biskupiji. Nakon toga povjerena mu je služba ravnatelja sjemeništa u Trnavi u Slovačkoj.

Hrvatski blaženici

Pokojnog zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženikom 1998. u hrvatskome nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke. Stepinac se rodio 1898. u Brezariću u blizini Krašića, a umro je u kućnom pritvoru 1960. Komunističke vlasti su ga na montiranome političkom procesu 1946. osudile na 16 godina robije. Pet godina proveo je u zatvoru u Lepoglavi, a od kraja 1951. do smrti u kućnom pritvoru u Krašiću. Hrvatski sabor poništio je 1992. sudsku presudu i osudio politički sudski postupak protiv Stepinca. Za njegovu hrabrost i svjedočko trpljenje papa Pio XII. uvrstio ga je 1953. u Zbor kardinala. Bogoslovni nauk Stepinac je završio u Rimu, gdje je zaređen za svećenika 1930. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali.

Dominikanac i biskup Augustin Kažotić rodio se oko 1260. u Trogiru, a umro je u Luceri u Italiji 1323. Papa Benedikt XI. imenovao ga je 1303. biskupom Zagreba. Uveo je u katedrali zajedničko moljenje časoslova te utemeljio katedralnu školu za svećenike pripravnike i za laike. Tijelo mu se čuva u gradskoj katedrali u Luceri, gdje je godinu dana biskupovao, a dio moći u njegovoj kapeli u zagrebačkoj katedrali. Blaženim ga je proglasio 1702. papa Klement XI.

Blaženi Gracija iz Mua, augustinac i pustinjak, rodio se 1438. u Muu, malome selu u Boki kotorskoj, a umro je 1508. na otočiću sv. Kristofora u Veneciji, gdje je proveo posljednje godine života. Budući da nije bio zadovoljan životom ribara i mornara, počeo je živjeti u samostanu augustinaca. Odlučivši se za redovnički život, nije se htio baviti knjigom i postati svećenik, nego je živio kao skromni redovnički brat. Papa Leon XIII. odobrio je trajno štovanje skromnog redovnika Gracije i 1889. proglasio ga blaženim.

Vjernik – laik blaženi Ivan Merz, katolički intelektualac i apostol hrvatske mladeži, rodio se u Banjoj Luci u BiH 1896., a umro je u Zagrebu 1928. Nakon tromjesečnog boravka u Vojnoj akademiji, počeo je studirati u Beču, a studij je prekinuo zbog Prvoga svjetskog rata. Pozvan je u vojsku i poslan na talijansko bojište, gdje je ostao do 1918. U Beču je nastavio studij književnosti, koji je završio u Parizu. Nakon toga dolazi u Zagreb, gdje je bio profesor francuskoga i njemačkog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, a 1923. doktorirao je na Filozofskom fakultetu. Aktivno je radio na odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji “Hrvatski Orlovski Savez”. Posmrtni ostatci bl. Ivana Merza preneseni su 1977. sa zagrebačkoga groblja Mirogoja u baziliku Srca Isusova, kamo je za života svaki dan dolazio na misu. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 2003. u Banjoj Luci.

Blaženi Jakov Zadranin, franjevac i redovnik, rodio se u Zadru oko 1400., a umro je 1490. u samostanu u Bitettu, nedaleko od talijanskoga grada Barija. Mlad je stupio u franjevački red u samostanu sv. Frane u Zadru. Nije bio svećenik, nego samo redovnik. Papa Klement XI. odobrio je njegovo štovanje 1700. za franjevački red. Papa Leon XIII. dopustio je da se štuje u Zadarskoj nadbiskupiji.

Blaženi Julijan iz Bala, franjevac i svećenik, rodio se u Balama oko 1300., a umro je 1349. Mlad je stupio u franjevački red, a nakon studija filozofije i teologije zaređen je za svećenika. Najveći dio života proveo je u samostanu sv. Mihovila u blizini Bala. Često je išao po istarskim selima i gradovima, propovijedao i dijelio svete sakramente, a posebice se istaknuo kao čovjek koji donosi mir među zavađene obitelji i skupine građana. Građani Bala izabrali su ga za svojega zaštitnika kako svjedoči “Općinski statut” iz 1477.

Blažena Marija od Propetog Isusa Petković rodila se u Blatu na Korčuli 1892. u imućnoj obitelji Marije i Antuna Petkovića Kovača, a umrla je u Rimu na glasu svetosti 1966. Na poticaj duhovnog voditelja, dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića, utemeljila je 1920. godine Družbu kćeri milosrđa, trećeg samostanskog reda sv. Franje, sa svrhom da preko djela milosrđa širi spoznaju božanske ljubavi i milosrđa. Na redovničkom odijevanju dobila je ime Marija Propetog Isusa i izabrana je za vrhovnu poglavaricu te družbe. Na početku su redovnice u Blatu vlastitim radom uzdržavale do tristo siromašne djece, pomagale su mnogim sirotama i udovicama, a blažena Marija otvorila je i mnoga prihvatilišta za djecu u Slavoniji, Vojvodini, Makedoniji i Srbiji te po Latinskoj Americi. Pokopana je na rimskome groblju Campo Veranu, a tri godine poslije njezini su ostatci preneseni u kućnu kapelicu vrhovne uprave, gdje su počivali do 1998., kada su preneseni u kriptu samostanske kapelice Krista Kralja u rodno joj Blato. Na trećem pohodu Hrvatskoj 2003. papa Ivan Pavao II. proglasio ju je u Dubrovniku prvom blaženicom samostalne Hrvatske.

Dominikanka, blažena Ozana Kotorska rodila se u Releziju 1493., mjestu u brdima ponad staroga grada Kotora, a umrla je u Kotoru 1565. Radila je kao kućna pomoćnica u Kotoru. Bila je uzorna djevojka i u slobodno vrijeme naučila je čitati i pisati. Osim na materinskom jeziku, duhovne knjige, osobito Sveto pismo, čitala je i na latinskome i talijanskom jeziku. Najprije je živjela kao pokornica uz crkvu sv. Bartola, a 1515. ušla je u dominikanski treći red, položila redovničke zavjete i nazvala se Ozanom u čast bl. Ozane iz Mantove, koja je 1505. umrla na glasu svetosti. Kad je potres srušio njezino siromašno prebivalište, 1521. preselila se uz crkvu sv. Pavla, gdje počinje njezin vrlo strogi pokornički život. U maloj sobi u molitvi i pokori provela je 44 godine. Tijelo joj je do 1807. bilo neraspadnuto te je iz crkve sv. Pavla, koju je francuska vojska pretvorila u skladište, preneseno u crkvu sv. Marije. Postupak za proglašenje blaženom počeo je u Kotoru 1905. i završen je u Rimu, a papa Pio XI. odobrio je njezino štovanje 1927.

Među Drinskim mučenicama, koje su 2011. godine proglašene blaženima, su dvije Hrvatice: predstojnica časna sestra Jula Ivanišević, rođena u Starom Petrovom Selu i časna sestra Bernadeta Banja, Hrvatica mađarskog porijekla, rođena u Velikom Grđevcu kraj Bjelovara.

U tijeku je kanonski postupak za proglašenje blaženima: krčkog biskupa Antona Mahnića, zagrebačkog pomoćnog biskupa Josipa Langa, franjevca Vendelina Vošnjaka, laikinje Marice Stanković, franjevca Ante Antića, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića te franjevca Ive Perana.

Svećenik Miroslav Bulešić najnoviji blaženik

Beatifikacija svećenika Miroslava Bulešića bila je 28. rujna 2013., u pulskoj Areni, a misu je predvodio predstavnik pape Franje, prefekt Kongregacije za kauze svetih, kardinal Angelo Amato, zajedno sa svim hrvatskim biskupima. Na beatifikaciji je bilo oko 17 tisuća hodočasnika te više od 700 svećenika iz domovine i inozemstva.

Miroslav Bulešić rodio se 1920. u Čabrunićima, Svetvinčenat, a za svećenika je zaređen 1943. U kolovozu 1947. u Buzetu je bio službeni pratitelj izaslanika Svete Stolice Jakoba Ukmara, koji je u župnoj crkvi dijelio sakrament krizme, što su jugokomunisti 23. kolovoza htjeli spriječiti, no nisu uspjeli. Dan poslije na Sv. krizmi u Lanišću komunisti su napali Miroslava Bulešića u župnoj kući i izboli ga nožem u grlo. Od rana je umro, a izaslanik Svete Stolice teško je pretučen. Jugokomunističke vlasti nisu dopustile da svećenik Bulešić bude pokopan u rodnoj župi u Svetvinčentu, pa je pokopan u Lanišću. Njegovo je tijelo tek 1958. preneseno na groblje u Svetvinčenat, a 2003. u posebnu kriptu u zidu župne crkve. Počinitelji i inicijatori ubojstva dobili su vrlo male kazne, za razliku od osoba koje su pokušale spriječiti zločin, koje su dobile višegodišnje zatvorske kazne.

Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić ističe kako je beatifikacija Miroslava Bulešića vrlo važna jer je on pokazao što znači biti dosljedan čovjek, slijediti određene ideale, pa i po cijenu života. “Miroslav Bulešić velika je poruka čitavoj Hrvatskoj, osobito u ovo vrijeme, da uzdignemo pogled prema višim idealima i da se ne bojimo napada koji dolaze, bilo s lijeve, bilo s desne strane”, poručio je kardinal Bozanić.

SLUŽBENICE BOŽJE I SLUGE BOŽJI

fra Ante Antić (1893. – 1965.), odgojitelj mladih franjevaca u Makarskoj i Zagrebu, ispovjednik i duhovni vođa

Petar Barbarić (1874. – 1897.), travnički gimnazijalac, na smrtnoj postelji položio zavjete za Družbu Isusovu

s. Klaudija Böllein (1875. – 1952.), uršulinka

fra Aleksa Benigar (1893. – 1988.), misionar, Stepinčev životopisac

Nikola Bijanković (1645. – 1730.), makarski biskup

Egidije Bulešić (1905. – 1929.), franjevački trećoredac, brodograditelj, mornar

fra Placido Cortese (1907. – 1944.), franjevac s Cresa, novinar, ravnatelj lista Messagero di s. Antonio u Padovi, mučenik

fra Šimun Filipović (1732. – 1802.), bosanski franjevac, svećenik

o. Ante Gabrić (1915. – 1988.), isusovac, misionar

o. Alojzije Palić (1878. – 1913.), franjevački prezbiter, mučenik

s. Žarka Ivasić (1908. – 1946.), sestra Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga

s. Marija Krucifiksa Kozulić (1852. – 1922.), utemeljiteljica Družbe Presvetog Srca Isusova za odgoj siromašne djece

kardinal Franjo Kuharić (1919. – 2002.), zagrebački nadbiskup, počasni član HAZU

dr. Josip Lang (1857. – 1924.), pomoćni zagrebački biskup, brinuo se za siromahe

dr. Antun Mahnić (1850. – 1920.), krčki biskup, pokretač Hrvatskoga katoličkog pokreta

s. Ana Marija Marović (1815. – 1887.), utemeljiteljica Družbe popraviteljica Srca Isusova

fra Lino Maupas (1866. – 1924.), franjevac, apostol siromaha i utamničenika

fra Lovro Milanović (1777. – 1807.), franjevac

fra Bonifacije Pavletić (1864. – 1897.), franjevac, pripadnik Družbe sinova Bezgrješnog začeća

fra Ivo Peran (1920. – 2003.), franjevac, profesor sakralne glazbe

fra Leo Petrović i 65 subraće (1883. – 1945.), prvi hercegovački franjevac, doktor znanosti

dr. Antun Rendić (1896. – 1993.), liječnik i pisac, rodom s Brača; život proveo u Čileu pomažući bolesnike i siromahe

dr. Josip Stadler (1843. – 1918.), prvi nadbiskup obnovljene Vrhbosanske nadbiskupije i utemeljitelj Družbe sestara Služavki maloga Isusa

Marica Stanković (1900. – 1957.), prva Merzova suradnica, utemeljiteljica Službenica Krista Kralja, prvoga svjetovnog instituta Crkve u Hrvata

fra Gerard Stantić (1876. – 1956.), karmelićanin, ispovjednik, pisac više knjiga

fra Ante Tomičić (1901. – 1981.), ponizan i pobožan redovnik, kapucin iz Rijeke

fra Vendelin Vošnjak (1861. – 1933.), prvi provincijal franjevačke Provincije sv. Ćirila i Metoda (Zagreb)

s. Klara Žižić (1650. – 1705.), utemeljiteljica Družbe sestara franjevki od Bezgrješne iz Šibenika