Petak, 1 ožujka, 2024
Novosti

„Isusovim ranama zacijelio je rane svoje nevjere“

Sv. Toma je, promatrajući Isusove rane, zacijelo rane svoje nevjere, naglasio je vlč. Jakovljević.  Mnogi su se, upravo u mučeničkoj smrti bl. Miroslava osnažili u vjeri, kod mnogih su tada rane nevjere postale rane vjere.

Drugog dana trodnevnice sv. Tomi apostolu, zaštitniku Pule i Pulske biskupije, u pulskoj katedrali Uznesenja BDM, u srijedu, 1. srpnja, misno slavlje predvodio je vlč. Ilija Jakovljević, fažanski župnik i vicepostulator kauze za proglašenje svetim bl. Miroslava Bulešića. Koncelebrirali su župnik domaćin, generalni vikar biskupije mons. Vilim Grbac, kanonik pokorničar pulskog Stolnog kaptola sv. Tome apostola preč. Željko Staver te župni vikar katedralne župe vlč. Roko Smokrović.

Na početku je sve okupljene prigodnim riječima dobrodošlice pozdravio župnik domaćin mons. Vilim Grbac, istaknuvši kako se za trodnevnicu uoči sv. Tome htjelo pozvati svećenike i zborove iz različitih dekanata Pulske biskupije.

Predvoditelj misnog slavlje je na početku mise potaknuo okupljene vjernike da, promatrajući križ preispitaju snagu svoje vjere.

Sv. Tomu možemo definirati apostolom pitanja, ono što se drugi apostoli nisu usudili pitati, on pita, i upravo njegova pitanja i nama pomažu da i mi, kroz ta pitanja, dođemo do odgovora, jer njegova su pitanja – pitanja učenika, a i mi smo Isusovi učenici, rekao je propovjednik.

Zanimljivo je da Toma ne traži prvotno samo da vidi Isusa, već baš Isusove rane, istaknuo je vlč. Jakovljević spominjući najpoznatiji ulomak evanđelja gdje se spominje sv. Toma. Kaže papa Benedikt XVI.: „Toma smatra da su dokazni znakovi Isusova identiteta sada u prvom redu rane, kojima se otkriva do koje nas je mjere On ljubio.“

Jedan svetac kaže da je sv. Toma promatrajući Isusove rane, zacijelo rane svoje nevjere. U onome trenutku kad je vidio Isusove rane, kad mu je Isus rekao dođi i stavi svoju ruku, stavi svoj prst… u tom trenutku zacijelila je rana nevjere. Od Tome „nevjernika“ imamo Tomu „vjernika“. Kaže Grgur Veliki: „Više nam je za vjeru koristila Tomina nevjera nego vjera učenika koji su povjerovali.“, naglasio je propovjednik.

Toma je vidio i povjerovao. I mi svaki dan gledajući križ vidimo Isusove rane. Možda nekad samo gledamo i ne vidimo. Zato ponekad ne donosimo dobre duhovne plodove jer nam nedostaje istinske vjere. No zato imamo kao primjer svece i blaženike koji su povjerovali i dopustili da ih ta vjera prožme i oblikuje. Imamo takvih vrsnih primjera i ovdje na našem području. Naša mjesna crkva podarila je dične sinove vjere od sv. Maura i sv. Germana do bl. Francesca Bonifacija i bl. Miroslava Bulešića. Ovaj grad, pred gotovo dvije godine, svjedočio je velebnom događaju uzdizanja na čast oltara bl. Miroslava Bulešića. Ova katedrala postalo je mjesto obilježavanja tog događa. U ovoj katedrali štuju se dva dična sina iste majke – Crkve: sv. Toma i bl. Miroslav. I jedan i drugi su pošli za Isusom; jedan i drugi su podnijeli mučeništvo za Isusa, jedan i drugi bdiju nad ovim našim gradom i njegovim stanovnicima, naglasio je propovjednik.

Sv. Toma je na koncu svoga života bio obilježenim Isusovim ranama. Naš bl. Miroslav najdivniji je primjer Isusovih rana u našoj Crkvi, naglasio je vlč. Jakovljević. Njegovo mučeništvo je plod njegove vjere. Bulešić je u svome dnevniku zapisao riječi sv. Augustina: „Tota vita christiani hominis, si secundum Evangelium vivat, crux est atque martyrium“ [Sav život čovjeka kršćanina, ako će živjeti prema Evanđelju, križ je i mučeništvo]. Život svakog od nas, ako želimo živjeti po Evanđelju, postaje križ i mučeništvo. Bl. Miroslav je govorio kako svakog vjernika prati: crveno ili bijelo mučeništvo; ali uvijek mučeništvo, podsjetio je propovjednik. I mi ako živimo Evanđelje postajemo dionicima tog bijelog mučeništva, a samo od Boga odabrani spremni su prihvatiti i mučeništvo krvlju. Ima li naša Pula, Istra, onih koji danas žive bijelo mučeništvo? Ima ih, ali su nevidljivi, oni žive to svoje bijelo mučeništvo u svakodnevnom životu, žrtvujući se za bližnjega.

Bl. Miroslav ovako je zapisao u svom duhovnom dnevniku: «Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.» Vidimo kako bl. Miroslav čezne za mučeništvom i spreman je nositi Isusove rane i umrijeti kao Isus, ali moli da ga Bog učini dostojnim mučeništva. Da njegovo mučeništvo bude za njegovo stado, koje će poput sv. Tome, promatrajući njegove rane, biti osnaženo u vjeri.

Propovjednik je nadalje prenio svjedočanstvo jednog svećenika koji je, nakon mučeništva bl. Miroslava Bulešića osjetio konačni poticaj da postane svećenik. I ovaj je svećenik promatrajući rane – smrt bl. Miroslava zacijelo „rane svoga dvoumljenja“ i odlučio postati svećenikom. Mnogi su se, upravo u mučeničkoj smrti bl. Miroslava osnažili u vjeri, kod mnogih su tada rane nevjere postale rane vjere.

Promatrajući život sv. Tome i bl. Miroslava na trenutak stanimo braćo i sestre i pitajmo se kakva je moja uloga, kao vjernika, u ovom svijetu: da li sam onaj koji zadaje rane drugome, ogovaranjem, kletvom, činjenjem lošega, uskraćivanjem prava drugome… ili sam onaj koji bi želio staviti svoju ruku u Isusov bok, kako bi zacijelila rana moje nevjere, ili sam spreman podnijeti mučeništvo za Boga? Svatko može za sebe dati odgovor, potaknuo je propovjednik na razmišljanje okupljene vjernike.

Mi svaki dan kad uniđemo u našu katedralu, ili bilo koju našu crkvu, imamo mogućnost vidjeti Isusove rane na Raspelu, ali nam je potrebna i vjera koju treba izmoliti pod raspelom kako bi mogli uskliknuti sa sv. Tomom: „Gospodin moj i Bog moj!“, zaključio je vlč. Jakovljević.

Misno je slavlje vrsnim pjevanjem pratio fažanski zbor sv. Kuzme i Damjana pod ravnanjem Mondine Gavočanov te uz orguljsku pratnju Tonija Brenka.

Najave