U povodu obljetnice beatifikacije bl. Miroslava Bulešića, koje se spominjemo 28. rujna, vicepostulator u kauzi za Bulešićevu kanonizaciju vlč. mr. Ilija Jakovljević, sudjelovao je u emisjij "Od Krista pozvani" na Hrvatskom katoličkom radiju. Uz ovu službu vlč. Jakovljević je i župnik, sudski vikar, policijski kapelan, povjerenik za žrtve rata i poraća, od nedavno i dekan Vodnjanskog dekanata, što su tek neke od njegovih brojnih službi.

Razgovor je na HKR emitiran 26. rujna 2020. u emisiji „Od Krista pozvani“. Urednica emisije je Svjetlana Đuran, koja ujedno potpisuje i transkript. Razgovor je terenski realizirala Gordana Krizman.

Vlč. mr. Ilija Jakovljević rođen je u Bosni i Hercegovini župa Podmilačje kod Jajca u obitelji s brojnom djecom. Odrastao je uz tri brata i tri sestre, a kako je otac često radio na terenu o djeci su se brinule majka i očeva teta. Prisjećajući se djetinjstva ističe kako se u obitelji molilo. „Obiteljska molitva na večer i molitva prije blagovanja bile su neizostavne. Molitva i rad su oblikovali habitus moje obitelji, kao i većine katoličkih obitelji u Bosni i Hercegovini. Uz redovite školske obveze kao djeca smo pomagali u polju, te oko životinja. Gotovo dok sam prohodao išao sam s drugim djevojkama iz sela čuvati koze, a kada više nisam mogao hodati stavili bi me na jarca i on bi me nosio po uzbrdici. Bilo je to sretno djetinjstvo koje je prekinuo rat”.

Iz djetinjstva

Ratne strahote, izbjeglištvo, neizvjesnost o sudbinama najmilijih, ostavile su traga. „Ratni dani su se duboko urezali u moju memoriju – bježanje u sklonište, granate, izlazak iz opkoljenog Jajca noću kada su neprijatelji pucali po kamionu u kojem su uglavnom bile žene s djecom, plač djece,… to je nešto čega se i danas prisjećam, što mi ponekad i danas dolazi u misli.

Osnovna škola

Dolazak u izbjeglištvo u Sloveniju, strepnja hoće li se otac vratiti živ s ratišta, jedina nam je utjeha i snaga tada bila molitva. Bili smo smješteni u prognaničkom centru u Ajdovščini, u vojarni, u jednoj sobi nas osmero, a kasnije i otac kada se vratio iz rata. On odmah nije mogao boraviti s nama pa su ga dobre slovenske obitelji skrivale kod sebe u kući”.

Obiteljska molitva važna za rast duhovnoga poziva

Molitva u obitelji stvarala je plodno tlo za nastanak duhovnoga poziva. „Obiteljska molitva bila je još jača u progonstvu. „Početkom 1993. godine kada smo mi izbjeglice išli na misu u slovensku crkvu, na slovenskom jeziku, jedna mi je baka rekla kako bi bio dobar fratar. O tim njezinim riječima sve sam više razmišljao ne znajući kako izgleda put za ‘biti fratar’. Uz pomoć slovenskih svećenika dospio sam u zadarsko sjemenište, kao sjemeništarac Porečke i pulske biskupije.

U sjemeništu Zmajević

U sjemenište su me dovezli vlč. Lino Zohil i vlč. Antun Kurelović, a prvi sati su bili teški. Na odlasku iz kuće kleknuo sam pred roditelje, oni su izmolili Oče naš i majka me je blagoslovila blagoslovljenom vodom, i sada mi je živa ta slika. Prvih sati u Zadru dok sam raspremao stvari oglašena je uzbuna. Kako nisam znao gdje je sklonište sakrio sam se u ormar. Nakon nekog vremena po mene je došao stariji sjemeništarac i odveo me je u sklonište gdje je bilo više od 90 sjemeništaraca. Pomalo sam se navikavao na sjemenišnu disciplinu, učenje i molitvu. Nije bilo lako ali nisam gubio nadu. Vjerovao sam da mogu i hvala Bogu sve je dobro prošlo. Najljepše uspomene nosim iz Zadra.”

Bogoslovski dani

Vrijeme formacije vlč. Jakovljević je doživljavao kao prigodu za formaciju kao osoba. „U sjemeništu su nam uvijek govorili da najprije moramo biti dobri ljudi. Na Teologiji u Rijeci bilo je puno lakše. Išao mi je studij, a imao sam vremena i za druge aktivnosti. Tako sam napisao dva igrokaza jedan na temu života bl. Alojzija Stepinca, koji smo izvodili na mnogo mjesta u Riječkoj nadbiskupiji, a drugi je bio o duhovnom pozivu jednog mladića. U prvim godinama sjemeništa nedostajala mi je osoba župnika. Kad se moja obitelj doselila u Istru 1996. godine u Rakotule tamo sam imao veliku pomoć na duhovnom putu u osobi svoga župnika vlč. Atilija Krajcara uz kojeg sam duhovno stasao i upoznavao ljepote mile Istre. Na tome su putu veliku ulogu imali i moji poglavari, profesori, ali svakako bih istaknuo ulogu jedne redovnice benediktinke Vekenege Križanac iz samostana u Zadru, koja je porijeklom iz moga rodnog kraja. U onim, možda, prijelomnim trenucima ona mi je bila od velike pomoći kao osoba od velikog povjerenja kojoj sam mogao izreći svoje sumnje i poteškoće”.

‘Oče biskupe, dajemo Vam Iliju kao najbolje što naša obitelj ima’

Đakonsko i svećeničko ređenje bili su poseban događaj. „Nakon devet godina formacije kroz sjemenište i bogosloviju ređenje je bilo u porečkoj bazilici i na kraju mise govor je imala moja sestra Božica koja je, parafrazirajući, rekla: ‘Oče biskupe, dajemo Vam Iliju kao najbolje što naša obitelj ima. Do sada je bio dobar, vrijedan i pobožan. Kakav će biti od danas to ovisi o Vama. Nakon ređenja imao sam đakonski praktikum u župi Rovinj gdje mi je kroz cijelo školovanja i poslije velika pomoć bio vlč. Milan Zgrablić. On je puno učinio za mene i moje duhovno zvanje. Bio je, ako mogu tako reći, ona izvidnica u Ajdovščini i trebao je procijeniti bi li ja mogao poći u sjemenište. I, zahvaljujući tadašnjoj njegovoj preporuci pošao sam u sjemenište i na kraju postao svećenik. Zato sam ga bio izabrao za propovjednika na svojoj mladoj misi. Za vikende sam, kao đakon, pratio biskupa Milovana po župama i tako upoznavao Istru i svećenike”.

Roditeljski blagoslov

Proslava mlade mise bila je prvo u Rakotulama, a kasnije u rodnoj župi Podmilačje. „Mlada misa u Rakotulama bila je 22. lipnja 2003. godine. Bio je to svečani događaj za cijelu župu, ali svakako i za moju obitelji i mene osobno. Moje mladomisničko geslo je bilo: ‘Gospodine, ti znaš da te volim’. Prije đakonskog ređenja moj je rektor tražio od biskupa da se odgodi moje ređenje jer sam pomogao jednom đakonu pisati diplomski rad. Zapravo, ja mu nisam pisao rad već metodološki složio. To me je bilo jako pogodilo, ali je to bila samo jedna od kušnji u duhovnome rastu koja mi je puno pomogla da se sve više pouzdajem u Gospodina, u njegovu pomoć i blizinu. Zapravo, ta mi je kušnja bila jedan veliki test, jedna prekretnica u mome životu kako je potrebno oslanjati se na Boga i kako nam u datim trenucima samo Bog može pomoći. Poslije sam mladu misu slavio i u svojoj rodnoj župi u Podmilačju uz svoju obitelj, rodbinu i prijatelje kako je to tamo običaj”.

Rimski dani

Vlč. Jakovljević je odmah nakon svećeničkog ređenja otišao na studij u Rim gdje je stekao znanja i iskustva koja će mu kasnije biti od velike pomoći u radu. Njegove ‘rimske dane’ obilježile su velike promjene na planu univerzalne Crkve.

Obitelj Jakovljević

„Za vrijeme mojih studentskih dana u Rimu umro je papa Ivan Pavao II., uslijedio je izbor kardinala Ratzingera za Papu. Sve sam te događaje pratio izbliza. Studij u Rimu ima više od onog formativnog dijela. Studirao sam kanonsko pravo na Papinskom sveučilištu Gregoriana, ali zapravo u Rimu se osjeti jedna univerzalnost Katoličke Crkve gdje sam bio u doticaju sa studentima iz cijeloga svijeta s jedne strane. S druge strane živjeti u Vječnom gradu pruža svakodnevnu mogućnost čovjeku kad god, kada je u mogućnosti pohoditi grobove apostolskih prvaka, poći u katakombe, kao i uživati u prekrasnoj kulturi Rima koja je plod vjere, života i evanđelja. Velika zasluga je tu i Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, kolegama koje sam tamo upoznao i koji su mi danas od velike pomoći u raznim stvarima. Tu je bio i tadašnji rektor i sadašnji vojni ordinarij Jure Bogdan, i moj ordinarij jer sam policijski kapelan, koji se očinski brinuo za sve nas”.

Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića jedna je vrsta molitvenika

Kao vicepostulator u kauzi za Bulešićevu kanonizaciju vlč. Jakovljević otkriva kada je počelo njegovo druženje s blaženikom. „Moje druženje s blaženim Miroslavom započinje, mogu reći, već u kolovozu 1996. godine kada sam došao u Istru, kada se moja obitelj doselila. Tada su već bili u kolovozu Bulešićevi dani kada su se okupljali svećenici i moj župnik Krajcar me je već tada poticao da za diplomski rad pišem radnju o tada mučeniku Miroslavu Bulešiću. Međutim kako mi je taj lik bio potpuno nepoznat nisam poslušao savjet svoga župnika. No, ta njegova jedna ako mogu tako reći zaljubljetnost u Bulešića svakako je utjecala i na mene. Poslije sam puno kao tajnik biskupa Milovana i nakon povratka sa studija iz Rima pomagao mons. Vjekoslavu Milovanu u radu u vicepostulaturi, a u Rimu sam pratio biskupa Milovana kada je išao u Kongregaciju za kauze svetih, te kada se dogodilo imenovanje mosn. Jure Bogdana za postulatora u kauzi Miroslava Bulešića. Tu su počeli moji prvi dani i prva iskustva. Poslije će se to intenzivnije odraziti u mojem životu kada sam mons. Vjekoslavu Milovanu sve više dolazio pomagati u vicepostulaturi. Na kraju će ključnu ulogu igrati trenutak kada sam došao za župnika u Fažanu, a na području župe je stanovao mons. Vjekoslav Milovan. I, tako sam sve više počeo izučavati lik blaženog Miroslava. Neki logični slijed je bio da nakon mons. Milovana budem imenovan za vicepostulatora, imenovao me je mons. Jure Bogan“.

Vlč. Jakovljević je zajedno s mons. Milovanom počeo raditi na Bulešićevom duhovnom dnevniku, i više nego itko zaslužan je za blaženikovu prisutnost u svijetu. „Još s mons. Vjekoslavom Milovanom počeo sam raditi na Bulešićevom duhovnom dnevniku. Smatram da je to najveća duhovna ostavština bl. Miroslava. Taj duhovni dnevnik je za mene jedna vrsta molitvenika gdje čovjek svakodnevno kroz ispit savjesti i molitvu živi i propitkuje svoj vlastiti vjernički život. Zapravo čitajući, moleći iz blaženikovog duhovnog dnevnika i mi zapravo ostvarujemo put svetosti. Kroz moj svećenički život bilo je i teških trenutaka, nikada nisam dovodio u pitanje svoje svećeničko poslanje nego sve to što čovjek čini, koliko ima smisla, koliko drugi razumiju i tako, uvijek sam se utjecao zagovoru bl. Miroslava i nekako vjerujem da me taj njegov lik prati i zagovara. Ja sa svoje strane nastojim ono što mogu učiniti da lik blaženog Miroslava bude prisutan u našoj vjerničkoj javnosti, da se vjernici što bolje upoznaju s njegovim likom. Rekao bih da je on još uvijek neotkriveno bogatstvo u našem hrvatskom narodu. Mnoge župe i pojedinci izvan našeg naroda imaju blaženikove relikvije i u ovom mome sveukupnom radu i svim službama koje danas vršim ta mi je služba najdraža, jer to je služba jednog svakodnevnog doticanja s osobom koja je mučenik, uzdignut na čast oltara, svetac, i imati tu milost doticati relikvije, listati dnevnik… biti u blizini s blaženikom to je jedna velika milost, ali i odgovornost“.

Biskup Milovan – neslužbeni kapelan, utjeha i spas

Župa Fažana, koju vodi vlč. Jakovljević, velika je župa s brojnim potrebama. Uz brojne suradnike ima i neslužbenog kapelana u osobi umirovljenog porečkog i pulskog biskupa Ivana Milovana. „Moji predhodnici su učinili puno toga na duhovnom planu u ovoj vrlo aktivnoj župi. Volim istaknuti njezin karitativni rad, ali sve što imam naslijedio sam od prijašnjih župnika. Nisam naslijedio mons. Milovana, ali nekako smo u isto vrijeme došli ovdje na župu. Ja ga poštujem kao biskupa, on je skroman i mudar.

Često puta znamo prokomentirati određene stvari i znam čuti njegovo mišljenje, a s druge strane on mene poštuje kao župnika. Nikada se nije dogodilo da je on o nečemu odlučivao što spada na mene kao župnika. Zna reći ljudima da sa župnikom razgovara, ali svakako u delikatnim situacijama volim čuti njegovo mišljenje. Ali, život mene i biskupa Milovana traje od 2002. godine od mog đakonskog ređenja i gotovo smo stalno zajedno, u neposrednoj blizini tako da jedan drugoga poznajemo, poznajemo naše naravi, i lijepo je imati umirovljenog biskupa kao što je biskup Milovan u svojoj sredini. Da nema njega sigurno ne bi mogao vršiti mnoge službe koje imam. Na jedan način on je često puta moja utjeha i spas. Kada mi nema tko pomoći, zamijeniti me, on je uvijek tu na raspolaganju. Nije mu teško imati ni krštenje, ni vjenčanje, ni bilo što drugo. Biskup Milovan je, ako mogu reći, onaj pastoralni biskup i on zna razumjeti i razumije župnika u pastoralu i kada mu dođu pastoralne teškoće i problemi. Zahvalan sam biskupu Milovanu.“

Iz brojnih službi vlč. Jakovljevića izdvajamo da je kapelan Policijske kapelanije ‘Bl. Miroslav Bulešić’ pri Policijskoj upravi istarskoj, zadužen je od Porečke i pulske biskupije za popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, te sudski vikar pri Interdijecezanskom ženidbenom sudu u Rijeci. Također uređuje vjersku emisiju ‘Naša zvona’ na Radio Puli. „Da bih mogao obavljati povjerene mi dužnosti u Bogu imam snagu i inspiraciju, On nas sve vodi. Hvala Bogu još me služi zdravlje, a s druge strane tu su moji dobri suradnici koji mi pomažu među kojima je i Gordana Krizman, biskup Milovan i brojni svećenici koji me zamijene. Ja vršim razne službe, ali mnoge od tih službi ne bi nitko drugi pa ih dadnu meni. Međutim, Bogu hvala da ja mogu iskoristiti sve talente koje mi je Bog dao, ako ne jao meni. Nastojim sebe dati onoliko koliko mogu i da ni jedna ta služba ne pati. Sigurno da me u tome zagovara, a tko drugi nego moj blaženi Miroslav Bulešić koji mi je nadahnuće, ali me sigurno i pred Bogom pravda. Hvala i mojim poglavarima koji mi povjeravaju službe, koliko mogu učinim.“

HKR – ‘bijeli omot ljubavi’

Unatoč brojnim obvezama vlč. Jakovljević nastoji biti s ljudima, s društvom, bilo kroz sport bilo kroz putovanja. „Nekada sam igrao nogomet i tenis, a kako idu godine sve se više približavam onima koji igraju boće. Nastojim koliko mogu biti prisutan među ljudima, s društvom. Volim poći jednom godišnje na nekoliko dana nešto obići i vidjeti. Drag mi je hobi proučavanje istarske povijesti. Nastojim koliko mogu nakon izučavanja prirediti neku knjigu ili članak“.

Vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića primijenio je blaženikove riječi na naš Hrvatski katolički radio. „Ja mislim da je HKR upravo taj bijeli omot ljubavi koji donosi u ovaj svijet Božju riječ, i koliki ljudi su našli snagu i utjehu, ozdravili slušajući Hrvatski katolički radio. Želim da HKR i dalje bude u našem prostoru bijeli omot ljubavi koji će zamotati svaju našu ranu, koji će nam davati snagu i nadahnuće, i koji će nam pomoći da još više živimo svoj kršćanski poziv“.

Jednoglasnu odluku o dodjeli nagrade vlč. Petru Popoviću donijela je komisija sastavljena od profesora s papinskih i prestižnih katoličkih sveučilišta

Vlč. dr. Petar Popović, svećenik Porečke i Pulske biskupije primio je 16. rujna u Rimu akademska nagrada Henri de Lubac za 2020. godinu.

Vlč. Josip Zović, svećenik Porečke i Pulske biskupije, preminuo je u srijedu, 8. srpnja 2020. u 74. godini života i 50. godini svećeništva.
Vlč. Zović rođen je u selu Kristani, nedaleko mjesta Sveti Petar u Šumi 18. veljače 1946. godine, gdje je kršten četiri dana kasnije, 22. veljače, a ondje je primio i sakrament potvrde 7. listopada 1956. godine. Osnovnoškolsko obrazovanje stekao je u Svetom Petru u Šumi, a srednju školu pohađao je u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu. Ispit zrelosti položio je 1964. godine. Filozofsko teološke studije pohađao je od 1966. do 1971. u Zadru i Rijeci gdje je prema crkvenim normama apsolvirao 24. lipnja 1971. Za đakona je zaređen u Rijeci, o blagdanu sv. Josipa, 19. ožujka 1969. godine, po rukama nadbiskupa Josipa Pavlišića. Za svećenika je zaređen u svojoj rodnoj Župi sv. Petra i Pavla u Svetom Petru u Šumi, 23. kolovoza 1970. godine po rukama biskupa mons. dr. Dragutina Nežića. Vojnu obvezu odslužio je u Skopju, u Makedoniji od 1965. do 1966. godine.
Nakon ređenja prve župe kojima je upravljao bile su Tupljak i Krbune, od 1970. do 1974. godine. U tom vremenu, od 1971. do 1974. bio je i pastoralni suradnik u Šumberu. Od 1974. do 1980. upravljao je župama Zrenj i Salež. Nakon toga biva premješten u Kašćergu i Zamask gdje ostaje do 1986. godine. Od 1986. do 1988. upravljao je župama Ćepić, Šušnjevica i Brdo, a u tom vremenu, od 1997. do 1998. i župom Sveta Nedelja. Narednih deset godina, od 24. kolovoza 1998., do 4. kolovoza 2008. godine bio je župnik Motovuna i Brkača. Od kolovoza 2008. do 2014. bio je župnik Raše i sv. Lovreča Labinskog. Od 2014. do 2015. bio je župnik u Ližnjanu, a nakon toga je umirovljen te odlazi živjeti u Svećenički doma „Betanija“ u Puli. Godine 2019. postaje pastoralni suradnik u Kanfanaru, gdje ostaje do smrti, do 8. srpnja 2020. godine. Od stranih jezika poznavao je talijanski, francuski, njemački i engleski, a uz pastoralne aktivnosti zanimala ga je glazba i građevinarstvo.
Sprovod vlč. Josipa Zovića bit će u Svetom Petru u Šumi, u krugu obitelji.
Poštovanog pokojnika preporučujemo u molitve.
Počivao u miru Božjem.

Povodom 10. obljetnice smrti mons. dr. sc. Alda Starića, svećenika, teologa, prevoditelja, spisatelja i urednika, Izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost, prisjeća se tog velikana u najnovijem broju svoje mjesečne revije Kana.  

Zahvaljujemo uredništvu revije na poslanoj obavijesti te prenosimo u cijelosti ulomak sažetka kojeg su pripremili kao predstavljanje Kane za mjesec studeni:

Novi broj Kane: U spomen na Alda Starića, teologa izgovorene riječi

„Biti dijete – biti kao dijete... Život nije tek puko bivovanje i trajanje, nego neprestano transcendiranje sadašnjosti; ljudski život nije tek u ‘biti’, nego u ‘postajati’, stalno postajati!” kazao je veliki teolog izgovorene riječi, prof. dr. sc. Aldo Starić, nekadašnji glavni urednik Kršćanske sadašnjosti. Upravo njegov lik jedna je od ključnih točaka novoga broja kršćanske obiteljske revije Kana. S obzirom na 10. obljetnicu njegove smrti (1942. – 2009.), 15. se studenoga u pastoralnom centru Župe sv. Terezije od Djeteta Isusa (Miramarska 92) u Zagrebu s početkom u 18.30 sati održava obljetnica, kao i proslava 50. obljetnice „Službe riječi” u kojoj je dr. Starić ostavio značajan trag. Predstavit će se tada i knjiga dr. Starića koju je Kršćanska sadašnjost pripremila i objavila deset godina nakon njegova odlaska s ovoga svijeta, kroz prijepise njegovih izlaganja, skupljenih u tri cjeline pod naslovom „Kršćanska vjera. Mali biblijski uvod”, o kojoj možete pročitati i u novom broju Kane.“

Mons. dr. sc. Aldo Starić rođen je u mjestu Starići kod Sv. Ivana od Šterne, nedaleko Višnjana, u Porečkom dekanatu,  18. ožujka 1942. Preminuo je u Zagrebu  17.XI.2009. godine. Nakon osnovne škole u Muntrilju, srednjoškolsko obrazovanje stekao je u sjemeništu i realnoj gimnaziji u Pazinu te u sjemeništu na zagrebačkoj Šalati gdje maturirao 1959. Prve tri godine teološkog studija završio je na Višoj teološkoj školi u Pazinu, a zatim 1964.-1972. studira u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana i na Biblijskom institutu.

Za svećenika je zaređen 8.IX.1964. u Vižinadi, a mladu misu slavio je četiri dana kasnije u rodnoj župi Sv. Ivan od Šterne. Pastoralno je djelovao u župama na zagrebačkom Trnju te Vrhovcu. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1994. monsinjorom. Na Gregorijani je 1967. postigao licencijat iz teologije, a 1970. na Biblijskome institutu i licencijat iz biblijskih znanosti. Na Gregorijani je 1972. obranio doktorsku disertaciju Atti 28, 15-31: valutazione teologica dell'arrivo e del soggiorno di Paolo a Roma. Od 1972. asistent je pri katedri za dogmatsku teologiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta (KBF) u Zagrebu, a od 1991. naslovni te od 1993. sveučilišni docent za dogmatsku teologiju. Godine 1998. postaje izvanredni profesor, a 2003. odlazi u starosnu mirovinu. Predavao je na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci, na Institutu za teološku kulturu laika te na Institutu za duhovnost pri KBF-u. Desetak godina obavljao je službu delegata fakulteta za izvanškolske djelatnosti studenata, što je nekoliko godina uključivalo i službu odgovornog urednika studentskoga časopisa Spectrum. Pisao je stručne članke u Bogoslovskoj smotri i osobito, od 1972., u Službi Riječi u kojoj je u svakom broju objavljivao više nepotpisanih članaka. Prevodio je za Sveske i Bogoslovsku smotru, a posebno je zapažen njegov prijevod s latinskoga više govora nadbiskupa Franje Šepera na Drugom vatikanskom koncilu, tiskanih u Šeper - građa za životopis (1982.). Surađivao je na hrvatskom prijevodu Kanonskoga prava s osobitim zaduženjem za teološku lekturu. U dva mandata bio je član Vijeća za kler pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije te član Vijeća za katehizaciju i Vijeća za nauk vjere. Bio je čest predavač i sudionik Teološko-pastoralnih tjedana za svećenike, a desetak godina sudjelovao je i na Međufakultetskim ekumenskim simpozijima te u Ljetnim katehetskim školama. Nakon smrti Josipa Turčinovića 1990., preuzima dužnost glavnog urednika u Kršćanskoj sadašnjosti. Pokopan je na groblju u Sv. Ivanu od Šterne.

Najave i obavijesti

Nedjelja: 1 Stu 2020
Svetkovina Svih svetih u Poreču

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.