Posljednja propovijed >>

POSLJEDNJA PROPOVIJED DON FRANCESCA BONIFACIA

(Iz homilije bl. Francesca u nedjelju XII. po Duhovima, u Krasici 1. studenog 1946. g.)

Nastavljajući tumačenje evanđelja prošle nedjelje, možemo reći da su i danas mnogi gluhi za ove dvije velike istine. Kako bismo se spasili, potrebno je ljubiti Gospodina iz svega srca i iznad bilo kakvog ovozemaljskog probitka i ljubiti bližnjega kao samoga sebe.

A tko je moj bližnji? Tako je zapitao Gospodina onaj zakonoznanac. Božanski učitelj, koji je prozreo zlonamjernost skrivenu u tom pitanju, odgovorio mu je protupitanjem: Čuj, da te netko na cesti izudara i ostavi da u krvi umreš, od koga bi očekivao pomoć? Pa od svakoga koji bi tim putem prošao. Kada bi to bio netko nepoznat? Da! A da je neki stranac, ili politički protivnik, ili osobni neprijatelj? Da, od svakoga! I Isus je zaključio: Idi i ti čini tako! Svatko tko od tebe nešto treba, bio rođak ili nepoznat čovjek, sunarodnjak ili stranac, prijatelj ili neprijatelj, svaki od njih tvoj je bližnji.

Upitajmo se zato koliki od nas koji se smatramo kršćanima postupaju tako u svakodnevnom životu? Koliko ljudi oko nas trpi, koliki su potrebni naše pomoći? A tko od nas osjeća da ih ljubi?

Ne izgleda tako, ali je činjenica da smo mi svoje kršćanstvo često sveli na svoju mjeru, kao što se odijelo kroji po mjeri, a mjera je naša korist i naši računi. Dok se radi o krštavanju djece, o pripremi na prvu sv. pričest, o pogrebu pokojnika, izgleda da smo još kršćani, ali kad treba ljubiti Boga iznad svega i svakoga i bližnjega kao sebe, tada je drugo pitanje: tada se postupa prema drugome ključu – sve je to lijepo i dobro ako je meni od koristi.

Želimo li u djelo provoditi kršćanstvo koje će jednoga dana spasiti naše duše i osigurati raj, moramo svoje kršćanstvo provoditi u djelo kako nas je naučio Isus.

Zato naučimo i usvojimo načela koje nam je Isus ostavio kao pravila ponašanja prema svojem bližnjemu. On nam je rekao: „Ovo je moja zapovijed da se ljubite među sobom.“ Na koji način? Tko ima dvije haljine, neka jednu poda onome koji nema. Slično i onaj koji ima hrane. Eto, to je materijalna milostinja. Zatim činite dobro onima koji vas mrze, progone i zlo govore o vama. Eto, to je duhovna milostinja: opraštanje.

Isus je primjerom potvrdio svoje naučavanje. Nije rekao: vi trebate tako činiti, već: činite ono što sam ja prvi učinio. Znači prvo primjer, a onda pouka.

Isus je iz ljubavi ovako postupao:

- ljubio je djecu: kori one koji djecu udaljuju od njega, čak i proklinje one koji ih sablažnjavaju; djecu zbog njihove bezazlenosti stavlja za primjer odraslima;

- ljubav prema siromasima: želi biti u njihovu društvu;

- ljubi bolesnike: sažalijeva se nad njihovim ranama, potresaju ga njihovi vapaji, za njih čini većinu svojih čudesa;

- ljubi grešnike: poistovjećuje se s Dobrim Pastirom koji ide u potragu za izgubljenom ovcom, želi njihovo obraćenje;

- ljubi i svoga izdajicu: čak ga naziva i prijateljem;

- ljubi i one koji ga razapinju: za njih moli svog nebeskog Oca.

Eto, takav nam je primjer ostavio Isus! Slijedimo ga! Nema, dakle, nekoga, ma kakav bio, koga bismo smjeli isključiti iz svoje kršćanske ljubavi.

Ljubimo jedni druge kako je on nas ljubio!

Oporuka i duhovna oporuka >>

OPORUKA BL. FRANCESCA BONIFACIJA

Danas, pri punoj svijesti, određujem što treba učiniti nakon moje smrti:

Neka moje tijelo čeka uskrsnuće na groblju u mjestu gdje umrem, ali ako Gospodin bude htio da umrem izvan mjesta svoje pastoralne službe, da bude preneseno u mjesto moje službe.

Što se tiče pogreba, neka se obavi sa što manje troška i bez ijednog vijenca.

Budem li imao kakvog novca, određujem da se udovolji izgovaranju svetih misa koje su upisane u Knjizi misnih nakana, a za koje sam primio nagradu 1/3 za sjemenište u Kopru, 1/3 za crkvu u Krasici, a 1/3 za moju majku ili za onoga koji bude na mojoj brizi do smrti.

Krasica, 27. studenog 1940.
sveć. Francesco Bonifacio

DUHOVNA OPORUKA

27. lipnja 1944.

Molim oproštenje za sve zlo koje sam prema bilo kome učinio.

Od srca opraštam svima.

Želim da zapamtite – zbog moje moguće nedostatnosti u naviještanju božanske riječi ono što sam često preporučivao: mnogo molite, pohađajte sv. misu, često pristupajte sakramentima.

Sve učinite da se oslobodite navike psovanja.

Sačuvajte djetinju pobožnost prema Srcu Isusovu i prema Nebeskoj Majci. Molite Boga da bi koji dječak poslušao njegov glas i da bi postao svećenik i popunio moje mjesto.

Iz duhovnog dnevnika >>

MISLI IZ DUHOVNOG DNEVNIKA BL. FRANCESCA BONIFACIJA

[Dan prolazi i ne vraća se!]

Smrt će doći. Mislim da nije tako daleko. Život je prolazak zemljom. Zemlja nije mjesto našeg boravka već izgnanstvo. Dani boravka na zemlji izbrojani su. Dobro upotrebljavajmo vrijeme, o njemu ćemo polagati račun na sudu. Kako upotrebljavati vrijeme? Jao nama ako smo ga zloupotrijebili. Blago pak nama ako smo shvatili vrijednost vremena za vječnost. Molimo svakog dana da shvatimo značenje vremena za vječnost. Ne znamo koliko dana imamo pred sobom, možda mnogo, ali možda i jako malo. Budemo li ih imali mnogo, za mnoge ćemo odgovarati. Budemo li ih imali malo, jednako ćemo i o njima polagati račun. Ali ne znamo ni približno koliko će ih biti. I zato brzo učinimo sve što nedostaje savršenstvu; kad se nađemo u agoniji pred smrti, nećemo imati vremena za kajanje i popravak. A to će onda biti sama gorčina. A kakvi ćemo biti u tim trenutcima ako provedemo život loše? Današnji je dan prošao i ne vraća se više – tako glasi jedna od večernjih molitava. Kako bi nas morao zamisliti taj izraz; dan prolazi i ne vraća se!

(Gorica, 8. travnja 1933.)

[Kako su lijepe značajke Katoličke akcije.]

Tek su završile duhovne vježbe za mladiće, a ja sam tako tužan i bezvoljan, u duševnom stanju koje se inače ponavlja nakon velikih svečanosti. Ove duhovne vježbe bile su zaista za mene više od svečanosti ako se sjetim na trenutke duhovne radosti što sam je doživio među mladima. Kojih li primjera iskrenih pobožnosti za vrijeme križnog puta u dvorištu i u slobodnom vremenu, koliko ozbiljnosti. Kakve šutnje u spavaonici pa i među najmanjima. Nigdje ne možemo vidjeti plodove Katoličke akcije kao baš ovdje za vrijeme duhovnih vježbi. Kako su lijepe značajke Katoličke akcije.

A kakvu sam, naprotiv, tjeskobu osjetio kao pripravnik za svećeništvo pri pomisli da su to mladići koji bi mogli biti povjereni baš meni, a bolji su od mene. Trebam hrabrosti i ustrajnosti.

Zahvaljujem ti, Bože, za milosti što sam mogao sudjelovati u duhovnim vježbama za mladiće.

(Kopar, 5. rujna 1935.)

[Bol za odlaskom prijatelja]

Stavljam na papir misao koja me zaokuplja s prijateljem X. Zaboljela me u duši njegova odluka da još malo pa odlazi od kuće. Predosjećam kako će se suočiti s teškim posljedicama. Kaže da ne odlazi zbog veće slobode ili iz razloga da ga nadziru nego da stekne karijeru. Gospode, kako me ta odluka pogađa u duši. Znam da ću zbog njegova odlaska trpjeti možda i više nego da mi je rođeni brat. Ipak me tješi pomisao da ga mogu preporučiti jednom subratu koji će se, bez sumnje, za njega brinuti. I još je jedna stvar koja me pogodila, a to je olako pohađanje kina i onih od kojih se to ne bi očekivalo. Ili ne vide opasnost zla ili su otvrdnuli u zlu. Ovo drugo nije moguće, ali prvo je do određene granice prisutno. Treba stoga biti budan i polagano ih uvjeravati.

(Novigrad, 1. ožujka 1938.)

[Oduševljenje životopisom Egidija Bulešića]

Nakon nemirne noći, zbog napada astme, dan sam započeo dosta bezvoljno. Ali Gospodin je iskoristio tu moju slabost i „gurnuo“ mi u ruke životopis Egidija Bulešića. Pročitao sam ga u samo nekoliko sati i ostao zadivljen iz dvaju razloga. U prvome redu zbog njegove čistoće. Bio je misionar među mornarima i nastojao ih ohrabriti za tu lijepu krepost. Oduševio me njegov žar u nastojanju da te mlade duše očuva, s druge me je strane zadivila njegova ljubav i spremnost na svaku žrtvu kako bi pomogao bližnjemu. Ta njegova krepost i mene potiče da ove godine koje mi preostaju dobro iskoristim. Budućnost je u Božjim rukama, zato ne smijem tratiti sadašnjost. Svaki trenutak trebam presuđivati u odnosu prema vječnom životu.

(Novigrad, 24. kolovoza 1938.)

[Osvrt na župu Novigrad]

Prije dva dana napustio sam mjesto kapelana u Novigradu i stigao ovamo u Krasicu. Svakako, razlika je značajna. Novigrad je kao gradić, ovdje pak razbacano selo. Vrlo mi je drago ovom papiru povjeriti rastanak s dobrim ljudima Novigrada. Dvije godine pastoralnog rada po sebi nisu duge, ali dovoljne su da se upozna ljude i da ljudi upoznaju svećenika. Narod je u Novigradu dobar, pristojan i velikodušan i kad mu se pristupi na prikladan način, može se s njime stopiti. A da bi se osvojilo mlađariju ne treba mnogo, dosta je prikladno dvorište za igru.

Kad osjete da ih voliš, s njima se može mnogo toga postići. Koliko natjecanja tko će više doprinijeti da oproštaj bude što ljepši. Koliko spontanih izričaja zahvalnosti, osobito kod sv. mise, sv. pričesti i oproštajnog domjenka. Koliko osjećaja kod podmlatka K. A. (Katoličke akcije) ima među njima iako ne kod svih ozbiljne nade da bi mogli postati vrijedni članovi K. A. Dosta je spomenuti Darija, Tulija, Dina... neki među njima, iako su dobri, nisu baš prikladni za apostolat.

Koliko sam dobra mogao učiniti među tom mlađarijom, ali zbog svoje lijenosti nisam učinio.

Moj je poglavar dobro mislio kad mi je povjerio brigu za ovu župu. Dobro: „ Fiat voluntastua – budi volja Tvoja“. A budem li osjetio da je za moje zdravlje presudno, ponizno ću to izložiti svojem poglavaru.

(Krasica, 13. srpnja 1939.)

[Kritički osvrt na svoj duhovni život]

S boli povjeravam Tebi („dnevniku“) svoju tjeskobu. Što sam učinio tijekom ove 4 godine svećeništva? Koja sam iskustva stekao u vodstvu duša, naročito mladih? Strah me obuzima od pomisli na to da mi se koji mladić obrati molbom da ga duhovno vodim. Ne znam kako bih započeo i nastavio. Što sam učinio do sada? Što ću odgovoriti na Božjem sudu? Koliko je možda duša izgubljeno zbog mojeg neznanja, zbog moje lijenosti, što nisam naučio potrebno da steknem barem osobnu spremnost za duhovnog vođu; toliko sam knjiga pročitao, a izgubim se pred svakom poteškoćom. Na svu sreću, dosad sam se susreo s malim brojem, ali ako se dogodi, kako ću se postaviti?

Moram ispraviti propušteno i marljivo raditi.

Rado bih se vratio, osobito za rad među mladeži, mogao bih (barem mi se tako čini) mnogo učiniti među njima. Kad me se tako rado sjećaju i gaje prijateljstvo, znači da ih uspomene ispunjavaju dobrim. Da sam se barem znao bolje odnositi prema svojem poglavaru! Hoće li se moj povratak ostvariti? Kada? Kako se pripremiti?

(Krasica, 3. listopada 1941.)

[Potreba individualnog pastorala u zabačenim brdskim župama]

Za ove dvije i pol godine boravka ovdje više sam puta povjeravao papiru pokoji utisak iz pastorala. Večeras sam, čitajući Život don Trentinija, u uvodu kardinala NasallijaRocce naišao na tvrdnju da i u zabačenim brdskim župama, gdje izgleda da za pastoralni rad ostaje samo nedjelja, ima mnogo posla. To su idealne prilike za intenzivniji pojedinačni apostolat. Tu se može bolje uočiti potrebe pojedinih duša i bolje ih upoznati. To je baš moj slučaj.

Moram se uvjeriti da je potreban individualni apostolat, moram uočiti svačije potrebe i pronaći potreban odgovor. Nažalost, koji put izgleda da se jedri punim jedrima, a drugi put da sve uništava oluja. Sve su to nepredvidive nevolje u pastoralu.

I jadni bismo bili kad ih ne bi bilo. Pali bismo u opasnost da sve radimo iz sebeljublja. Često nas razočaranja prisiljavaju da se podsjetimo na to da svećenik ništa ne smije usmjeravati prema sebi nego jedino na slavu Božju podsjećaju nas na to da smo mi samo sredstvo Božanskog Umjetnika.

Sve prema presvetoj volji Božjoj. Hrabro! Ne žanje uvijek onaj koji je sijao. Zaslužnije je sijati s namjerom da drugi žanje. U svakom prolasku božanske milosti nastojati da ostane Božji znak na apostolatu.

(Krasica 24. siječnja 1944.)

[Kako bi osvojio mlade duše, dovoljna je dobra volja i nesebična požrtvovnost.]

Današnji je dan posvećen apostolu mladeži sv. Ivanu don Boscu, zapazio sam njegovu misao o apostolatu s mladima: kako bi se osvojilo mlade duše, dovoljna je dobra volja i nesebična požrtvovnost.

Za moj pastoralni rad vrlo je važno da usmjerim svoje djelovanje prema trima skupinama osoba koje su ujedno i najpristupačnije, a to su djeca, siromašni i bolesnici.

Djeca: do njih nije lako doći iz razloga što roditelji prvenstveno brinu za njihovu hranu i odijevanje, a vrlo malo za dušu. Ono što nauče na vjeronauku, ne nastavljaju u obitelji. Jedan gradi, drugi razgrađuje. Moram bolje upoznati sredinu u kojoj žive. Kako velik utjecaj ima duhovna baština u obiteljima!

Siromašni: siromašnih ima dosta, ali najviše njihovom krivnjom. Kad bi više vodili brigu o svome domaćinstvu, mogli bi bolje živjeti. A mnogi se žele izjednačiti s dobrostojećima pa idu po zabavama, luksuzno se nose, a s druge strane oskudijevaju.

Bolesnici: do njih je najlakši pristup. Dok je s mladima utješnije raditi, starci ponajviše očekuju smrt. O drugome životu imaju nejasnu sliku. Kad bi barem znali cijeniti boli!

(Krasica, 31. siječnja 1946.)

[U ispovijedi treba voditi računa o stanju svake duše.]

Koliko površnosti u pastoralu! S koliko malo vjere obavljam sv. čine i podjeljujem sakramente. Kako je, naprotiv, malo potrebno biti sabran i nastojati da sve bude prožeto vjerom i dostojanstvom. Npr. u ispovijedi bi trebalo voditi računa o duhovnom stanju svake pojedine duše. Jednog ću dana polagati strogi račun o svakom trenutku svoga života, o svakoj duši za koju sam bio odgovoran. A kako ja nastojim oko spasa tolikih duša? Toliko puta, nažalost, mehanički ponavljam formulu odrješenja. Nitko ne može dati ono čega nema!

(Krasica, 1. veljače 1946.)

[Kršćanin bi se trebao boriti protiv đavolskih djela.]

Svatko tko stavlja zapreke Božjem djelovanju, prije ili kasnije trebat će dati zadovoljštinu za taj grijeh. Na tu misao naišao sam čitanjem djela don Bosca. Ako je to pravilo vrijedilo onda, vrijedi i danas.

Na koji se način može oprijeti Božjem djelovanju? Pomažući da se šire đavolska djela. Kršćanin bi se već time što je kršćanin trebao boriti protiv đavolskih djela. A što bi trebalo reći o tolikim kršćanima koji ne samo da se ne suprotstavljaju đavolskim djelima već im i pomažu promičući djela koja upropaštavaju tolike duše.

Jao svijetu!

Što će se sve otkriti na pojedinačnom i općem sudu! Tu će se otkriti prava istina. Jao svijetu koji se dao zavesti od paklenog zavodnika.

(Krasica, 5. veljače 1946.)

[Mlade treba oduševiti za Krista]

Ne treba se čuditi što se mladež često zanemaruje, kao da se nitko ne brine za njezin napredak. Mladima se treba na svaki mogući način približiti i osvojiti njihove duše za Krista. Treba naći načina i ne pustiti ih pod upliv opće ravnodušnosti. To je znak negativnog odgoja.

(Krasica 7. veljače 1946.)

[Ono što vrijedi u svećeničkom životu jest žrtva]

Dani tako jednolično teku. Po čemu se jedan od drugoga razlikuje? Skoro ni po čemu. A napredak u svetosti? Bojim se da moj svećenički život od nekog vremena izgleda vrlo aktivan dok, s druge strane, duhovno izgleda prazan, mehanički samo da prođe vrijeme. Do kada će biti tako? Moram svećenički život približavati Bogu kratkim usrdnim molbama i duhovnom pričešću.

Koje li razlike od jednog do drugog mjesta! Ovdje da pođem, mladi ne bi ni zapazili, dok me se u Novigradu i sada, nakon gotovo sedam godina, sjećaju i uvijek očekuju. I danas bi se još moglo obnoviti i nastaviti što je bilo ondje. Uzalud! Kako je velika razlika od jednog do drugog mjesta. Radi se o stupnju kulture, naobrazbe i roditeljskom odgoju. Tko zna što bih morao učiniti da zadobijem povjerenje i prijateljstvo s ovim mladima koji misle jedino na igru, ples i pušenje?

Ponekad izgleda da propovijed slušatelje ostavlja jednake prije i poslije. Međutim, vrijedi i obratno. Duh puše gdje hoće! Kad ga se ne čeka, dođe: nadahnuće i poticaj milosti i dogodi se što se danas dogodilo – osjeti se oduševljenje, zanos i uvjerljivost, riječ je o Božjem djelu. Propovijedi treba spremati, studirati i izgovoriti uz žrtvu. Ono što vrijedi u svećeničkom životu jest žrtva.

(Krasica, 10. veljače 1946.)

strong>[Upri pogled u nebo s nogama čvrsto na zemlji!]

Često, skoro svakog dana obnavljam odluku da ću se posebno posvetiti asketskim pitanjima kako bih mogao pomoći mladima u duhovnom vodstvu. Ne dopuštaju mi razni poslovi, a dani lete.

A kako mi prolaze dani? Koliko razočaranja i praznina! I bolje da je tako. U neuspjesima se može postići više zasluga, ali uz uvjet da se ne radi sebično, individualistički i proračunato.

Svakako sijati! Onaj koji bude došao, žeti će. Upri pogled u nebo s nogama čvrsto na zemlji!

(Krasica, 11. veljače 1946.)

[Nemoj zapovijedati drugima što nisi kadar sam učiniti.]

Ponekad se dogodi da bez razloga stanemo, a ne znamo zašto. Izgleda kao da ne možemo naprijed. Kako smo jadni! Često ponavljamo izreku: ne čini drugima što ne bi želio da drugi čini tebi. Bi li se taj izraz mogao i izokrenuti? Nemoj zapovijedati drugima što nisi kadar sam učiniti. Da i ne. Liječnik propisuje lijek koji sam nije kušao, a nada se da i neće. Dakle: postoje duhovni lijekovi potrebni svima, ali najprije ih treba kušati duhovni vođa.

(Krasica, 13. veljače 1946.)

[Ne može intelektualac bez seljaka i obratno.]

Mnogi smatraju da je rad seljaka lakši od rada intelektualaca. U stvari, jedan bez drugoga ne mogu. Jedan drugoga ne smiju podcjenjivati. Najčešće se pak događa da učeni, bogati i dobrostojeći podcjenjuju siromahe, neuke, neobrazovane i seljake. Koliko jada na ovome svijetu. Ne čini drugome što ne bi želio da drugi učini tebi. Dakle!

(Krasica, 14. veljače 1946.)

[Kad činiš sve što je u tvojoj moći, tad se sve mijenja.]

Kako se čovjek lako razočara, ponekad nam se čini da je sve bez smisla. Mislio sam da sam došao bez smisla, međutim, pokazalo se suprotno. Treba učiniti sve što je u našim mogućnostima i tada će se sve promijeniti. Treba izbjegavati izlizane i stereotipne fraze, nastojati u razmatranju i čitanju asketskih knjiga.

(Krasica, 16. veljače 1946.)

[Nemaju svi jednaku osjetljivost za bližnje.]

Izgleda nemoguće, ali u stvari istinito je i ponižavajuće: ne možemo uvijek ukrotiti i pobijediti svoje strasti. Nemaju svi u svijetu jednaku osjetljivost za bližnje. Tko ne osjeća određenu nelagodnost prema drugima? Inače je savjest često nestalna i zarđala kad se radi o pravednosti. Izgleda mi skoro nemogućim da nas pljačkaju baš oni koji kažu da su nas oslobodili. Ali o tome dosta!

(Krasica, 22. veljače 1946.)

[Jao onome koji uzvišene tajne prenosi lakomisleno.]

U nekim danima riječi teku čudesnom lakoćom iz srca i pameti prema osobama s kojima se družimo. Drugi put nije moguće ako se ne upotrebljavaju uobičajene fraze. To ovisi u velikoj mjeri o bližoj pripravi za našu uzvišenu službu. Jao onome koji uzvišene tajne prenosi lakomisleno samo da se obavi dužnost. Jao!

Kakvu se odgovornost preuzima. Dakle!

(Krasica, 23. veljače 1946.)

[Svako mjesto ima svoje križeve i svoje radosti.]

Vrativši se kući nakon cjelodnevnog trčkaranja od jednog do drugog dijela grada, razmišljam o njegovu duhovnom stanju.

Kakav moral vlada među ljudima tako velikoga grada? Koliki su u milosti? Koliki su kršćani? Koliki se spašavaju? Svako mjesto ima svoje križeve i svoje radosti. Tražiti bolje mjesto od ovoga iz želje za promjenom pogrešno je. Svatko na svome mjestu: ondje gdje hoće Bog i tu potpuno ispunjavati svoju dužnost.

(Krasica, 1. ožujka 1946.)

[Svećenički ideal mora biti usavršavati se u spašavanju duša.]

Uz samo malo pozornosti može se djelotvorno utjecati na duše koje su otvorene Isusu. Tako tvrde sve asketske knjige kao i primjeri tolikih obraćenika. Svećenički ideal mora biti usavršavati se u spašavanju duša.

(Krasica, 2. ožujka 1946.)

[Malo stado koje je ostalo vjerno Kristu mora biti žrtva i zadovoljština za nevjernosti i grijehe mnogih.]

Isuse, spasi me! Koliko puta duše posvećene Gospodinu zna zahvatiti tjeskoba dok svijet bez razmišljanja uživa, možda gazeći krsna obećanja. Duše koje su se odrekle svjetskih užitaka kako bi uživale jedino u Kristu u ovim trenutcima pred strogim korizmenim danima osjećaju neku prikraćenost. Zašto? Ti zlokobni crvu ovoga svijeta, što umišljaš da si ti? Želiš li znati nacrte Božje mudrosti koje ima s odabranim dušama? „Malo stado“ koje je ostalo vjerno Kristu mora biti žrtva i zadovoljština za nevjernosti i grijehe mnogih. Jednog dana spoznat će kako bi bilo bolje da su žrtve bile još teže.

(Krasica, 5. ožujka 1946.)

[Žrtva će od Boga biti nagrađena.]

Oduprijeti se na početku! Kad se s poteškoćama suočimo, izgleda teško, ali kad probijemo led, sve krene lakše. Svakog dana treba ponovno započinjati, ali i tako živjeti kao da nam je svaki dan posljednji.

Kad je s nekim poslom spojena žrtva, budimo uvjereni da ju je dopustio Gospodin. Jednako tako budimo uvjereni da će žrtva od Boga biti nagrađena.

(Krasica, 6. ožujka 1946.)

[Istina se iskrivljuje, nedostaje sloboda govora.]

Danas se istinu toliko iskrivljuje, nedostaje sloboda govora. Nemali broj katolika koji budu čitali lokalni tisak Voce del Popolo bit će obmanuti i poljuljani u svome mišljenju o Crkvi i posebno o crkvenim službenicima. Koliko treba moliti i za zalutale i za sablažnjene.

(Krasica, 8. ožujka 1946.)

[Bog sve vidi.]

Konačno sam jednom umoran od pastoralnog rada. Neka se sabrana žetva umnaža i donosi rod u dušama.

(Krasica, 9. ožujka 1946.)

[Na milosti treba odgovarati da bi se postalo vrijednima za nove.]

Milosti obiluju. Važno je na milosti odgovarati da bi se postalo vrijednima za nove. Učini, Gospodine, da bude poučljivo sredstvo u tvojim rukama za dobro duša.

(Krasica, 10. ožujka 1946.)

[Sve mora težiti prema Bogu!]

Putnik sam! Na ovome sam svijetu stranac i ne smijem svoje ideale vezati s ovim svijetom već s drugim, Božjim svijetom.

Sve mora težiti prema Bogu!

(Krasica, 13 ožujka 1946. )