Veliki petak u pulskoj katedrali
Porečki i pulski biskup Ivan Štironja predvodio je obrede Velikog petka, 3. travnja u pulskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Uz biskupa sudjelovali su generalni vikar preč. Rikardo Lekaj koji je ujedno i župnik pulske katedrale, vlč. Alejandro Castillo Jimenez, vlč. Piergiorgio De Angelis i vlč. Stefano Cataldi. Uz ministrante i bogoslove pomagao je đakon vlč. Ivan Petrašić.
Prije obreda Velikog petka pobožnost križnog puta predvodio župnik preč. Rikardo Lekaj.
Obredi započinju u tiši i sabranosti poklonstvom i prostracijom pred oltarom te molitvom predvoditelja, a zatim služba riječi i Mukom po Ivanu.
Predvoditelj, mons. Ivan Štironja, rekao je u propovijedi: „Gotovo bez daha stojimo pred otajstvom Kristova križa. Osjećaji nas sile da se bacimo na koljena, da se poklonimo, klanjamo i promatramo drvo na kojem visi Spasitelj svijeta, moj i tvoj Bog. Drama Isusove muke, kako ju zapisa ljubljeni učenik, apostol Ivan, donosi najdramatičnije trenutke događaja koji je promijenio povijest svijeta. Razotkrio je ljudsko srce. Isus je izdan, uhićen, prodan, osuđen, raspet… Sve je to učinio čovjek. Ne jedan nego više njih, mnoštvo, u kojemu, ako smo iskreni možemo prepoznati i sebe.“
Biskup je zatim pozvao na promatranje nekih od tih likova: „Juda je izdao svoga učitelja. Poljubac izraz ljubav, blizine i prijateljstva, postao je znak izdaje. Čovjek se urotio protiv Božje ljubavi. Kako to razumjeti? Izdaja ne dolazi uvijek izvana. Često dolazi iz srca koje je izgubilo povjerenje, iz srca u koje se uvukla sumnja i strah.“
Nastavio je razmišljajući o Petru: „Petar nije jednom nego tri puta zatajio Isusa. Petar to ne čini zbog zlobe nego zbog straha. Petar voli Isusa, za njega je spreman život dati, ali Petar se boji. Kako ga samo guši onaj odgovor: ‘Nisam’, nakon kojega je pijetao treći put zapjevao. Sve bi dao da se ni rodio nije. To mu je slomilo srce. Gorko je plakao. Ne treba nas čuditi Petrov strah. Koliko puta šutimo o svojoj vjeri. Bojimo se što će ljudi reći, što će o nama misliti ako saznaju da smo vjernici, ako vide da činimo znak križa, da se molimo, da idemo u crkvu; ako čuju da se pozdravljamo s ‘Hvaljen Isus’!“
Govorio je zatim o velikim svećenicima: „Veliki svećenici savršeno znaju zakon ali ne prepoznaju onoga koji je ispunjenje zakona. Nije im važna Istina, nego red; važna je tradicija, važno je da sve bude po uhodanim pravilima. Koliko se puta događa i u našem životu da držimo pravila i neke stare običaje a zaboravljamo ljude. Stojeći pod križem danas molimo da se nikoga ne omalovažava i ponižava.“
Biskup Štironja je dotakao i Pilata: „Pilat ne nalazi krivice na Isusu. To jasno izjavljuje pred mnoštvom: ‘Evo vam ga izvodim da znate: ne nalazim na njemu nikakve krivice’. Pilat znade da je Isus nevin, ali šuti. Ne želi reći istinu. Umjesto da kaže istinu, on pere ruke. Ni topla ni hladna voda, niti bilo kakvo sredstvo za pranje ne mogu oprati nedužno prolivenu krv. Tko i što može oprati toliku prolivenu krv začete a nerođene djece? Tko i što može oprati toliku prolivenu krv nedužnih ljudi pobijenih u raznim ratovima koji i danas traju. Stojeći danas pod križem molimo za mir u svijetu.“
Mons. Štironja je zaključio: „U središtu naše pozornosti na Veliki petak je križ. Križ nije znak poraza nego objava Božje ljubavi, znak da Božja ljubav ide do kraja. Na križu ne vidimo samo patnju nego vidimo Boga koji se daruje dokraja, do posljednje kapi krvi. Križ je znak da Bog spašava ljubavlju a ne silom; da Bog pobjeđuje praštanjem a ne razaranjem; Bog ostaje na križu, iako je mogao sići u svakom trenutku. Križ i muka Isusova obvezuju. Križ nas poziva na istinu umjesto laži; na hrabrost umjesto straha; na opredjeljenje za ljubav umjesto indiferentnosti. Danas nije potrebno puno riječi. Dovoljno je stati pod križ i pogledati Isusa u oči. Dovoljno je zastati i dopustiti da nam njegov pogled dotakne srce. Učinimo to hrabro, svjesni da s križa ne dolazi osuda nego milosrđe, jer na njemu visi moj i tvoj Bog koji je sama ljubav.“
Obred Velikog petka nastavio se molitvom vjernik, klanjanjem križu, obredom pričesti te su na koncu svi mogli zastati u molitvi kraj „Kristova groba“.
