Veliki četvrtak – misa posvete ulja

Na Veliki četvrtak s početkom u 10 sati u porečkoj katedrali slavljena je misa posvete ulja koju je u zajedništvu sa 70tak svećenika predslavio porečki i pulski biskup, mons. Ivan Štironja.

Ovo slavlje očituje zajedništvo prezbitera s njihovim biskupom, koji su u procesiji ušli u katedralu. Na početku slavlja riječi pozdrava i čestitke u ime svih svećenika uputio je generalni vikar, preč. Rikardo Lekaj: „Poštovani Oče biskupe! Danas na Veliki četvrtak okupljeni smo oko Vas, kao prezbiterij Porečke i Pulske biskupije, kako bismo zajedno slavili otajstvo Kristova svećeništva, obnovili svoja svećenička obećanja, te očitovali zajedništvo s biskupom, svojim pastirom i ordinarijem.“

Uz biskupa ordinarija, u slavlju velikog četvrtka – misi posvete ulja, sudjelovali su svećenici, biskup u miru mons. Ivan Milovan, redovnici, redovnice, s đakoni, bogoslovi, kandidati za duhovna zvanja, vjeroučitelji i ostali vjernici, čineći jednu zajednicu – Narod Božji – u različitosti službi, ali u istome poslanju.

Preč. Lekaj rekao je: „Veliki četvrtak nas vraća Kristu koji je, perući noge svojim učenicima i darujući se u euharistiji, pokazao put kojim i mi trebamo ići. To je ponajprije put služenja. U tom svjetlu služenja gledamo i Vašu pastirsku službu među nama, što je ujedno i poziv na zajedništvo, poniznost i prihvaćanje službi koje su nam povjerene i koje u duhu crkvene poslušnosti prihvaćamo.“

U svjesnosti odgovornosti poziva u ime svećenika izrazio je blizinu i zahvalnosti biskupu: „Hvala Vam što srcem i dušom predvodite ovu Crkvu, što dijelite s nama radosti i poteškoće, što nas potičete da ostanemo vjerni Kristu i njegovu evanđelju. Dok obnavljamo svoja svećenička obećanja, preporučamo se u Vaše molitve i pastirsku brigu. I mi Vas pratimo svojom molitvom, kako bismo zajedno, kao Crkva Porečka i Pulska, rasli u vjeri, nadi i ljubavi.“

Generalni vikar, preč. Rikardo Lekaj čestitao je svim svećenicima koji ove godine slave okrugle obljetnice svećeničkog ređenja: 40 godina: mons. Ivan Štironja, porečki i pulski biskup; 50 godina: mons. Sergije Jelenić, 40 godina; preč. Blaž Bošnjaković i vlč. Ivan Butković; 20 godina: vlč. Maksimilijan Ferlin, vlč. Antun Nižetić, vlč. Juan Manuel Castro Hernandez i vlč. Aleksandar Vujisić; 10 godina: vlč. Matteo Baccani, vlč. Pablo Josue Rubio Barcia, vlč. Josip Mašina i vlč. Anton Pernat.

Mons. Ivan Štironja je u propovijedi zahvalio svećenicima na trudu i pastoralnoj brizi oko spasenja duša, pridružio se čestitkama za svećenički dan te u vjerničke molitve preporučio svećeničke i redovničke kandidate, nova duhovna zvanja koja su potrebna za posvećenje Crkve i naroda Božjega. „Veliki četvrtak“, rekao je propovjednik, „stavlja pred nas najveća otajstava naše svete vjere. U ovoj prijepodnevnoj korizmenoj sabranosti i večernjem ulasku u vazmeno otajstvo prepoznajemo prijelaz iz priprave u ispunjenje, iz očekivanja u darovanost. U tom svetom prijelazu Crkva nam stavlja pred oči Misu posvete ulja, duboko povezanu s otajstvom Crkve, svetim sakramentima i svećeništvom.“

Biskup Štironja je nastavio: „Ulje koje se danas blagoslivlja i posvećuje upućuje nas na Duha Svetoga koji nas obasiplje obiljem milosti. Bolesničko ulje, kao vidljivi znak nevidljive milosti, donosi utjehu i snagu onima koji trpe; katekumensko ulje jača one koji se pripremaju za novi život; a sveta krizma posvećuje, obilježava i preobražava. Po njoj se kršćanin ucjepljuje u Krista, prima Duha Svetoga i postaje dionik novoga života. To je ulje koje nas podsjeća da vjera nije statična, nego dinamična, da je vjera suobličenje Kristu, hod u Duhu, i rast u svetosti. Uz sve ovo, današnja sveta Misa posvete ulja ima još jednu vrlo važnu specifičnost – obnovu svećeničkih obećanja. Svećenici se ponovno i ponovno vraćaju svome „hoću“ koji su izgovorili na dan svoga ređenja, te u svoj svojoj slobodi obnavljaju svoje obećanje: ‘Hoću s Božjom pomoću.’“

Podsjetio je da nije riječ o nekom povratku u povijest, obilježavanju neke godišnjice ili sjećanje na trenutke ređenja, nego da je riječ o istinskoj obnovi svećeničkog identiteta kojega svećenici crpe iz milosna dara svetoga reda. „Svećenik ne djeluje u svoje ime nego u ime Krista, Vrhovnog učitelja i Dobroga pastira. Svećenik obnavlja žrtvu spasenja, hrani narod Božjom riječju i otajstvima, prednjači ljubavlju. Sve to čini u Kristovo ime. Zato je važno pitanje: Jesmo li u potpunosti Kristovi?“

U iskrenim očinskim riječima otkriva se i zahtjevnost svećeničkog poziva: „Braćo, složit ćemo se da je vrlo jednostavno i lako raširiti ruke i izgovoriti: ‘Gospodin s vama’ i pozvati druge: ‘Gore srca’. No, puno je teže, upraviti svoju ruku prema vlastitomu srcu i reći: ‘moj grijeh, moj preveliki grijeh’. Puno je lakše uzeti vodu i sprati prašinu s nogu onih kojima propovijedamo, nego sprati grijehe vlastitoga srca, sagnuti svoju oholu glavu u znak istinskog kajanja i obraćenja, što je polazišna točka i uvjet radosne evangelizacije i uspjeha u naučavanju apostolskog nauka, naviještanja Božje riječi, posvećenja duša te savjesna i odgovorna upravljanja crkvenim dobrima.“

Biskup je pozvao svećenike: „U školi križa učimo što znači darivati se svima bez iznimke, služiti i ljubiti bez zadrške. Škola križa vodi nas do konačne pobjede, do uskrsnuća i Božjega kraljevstva. Radosna vijest spasenja ne ide i nema snagu niti autentičnost ako iza nje ne stoji čisto srce, srce puno žara, srce ispunjeno nadom, srce radošću i spremnošću autentičnog kršćanskog življenja i darivanja. Svećeništvo ponajprije dar i otajstvo a tek onda služba. Svećenik mora biti ‘čovjek euharistije’ jer iz euharistijskog vrela crpi snagu za svoj svećenički identitet. Bez snažnog jedinstva s Kristom, svećenička služba postaje prazna forma: s Kristom je pak svećenička služba živa prisutnost Dobroga Pastira među ljudima.“

Prije nego li su svećenici obnovili svoja svećenička obećanja, biskup Štironja je zahvalio svim vjernicima na molitvama i žrtvama, osobito na postu i odricanju jer su međusobne molitve znak istinskog zajedništva na kojem se temelji Crkva. „Molitveno zajedništvo nije samo pobožna gesta nego životna potreba. Svećenik ne može biti vjeran bez molitve naroda kao što ni narod ne može rasti bez molitve vjernih pastira. Tako se stvara milosni krug ljubavi koja se temelji na Kristovu predanju na križu.“