Drugi dan trodnevnice u Lanišću
Hodočašćem vjernika umaško-oprtaljskog i buzetskog dekanata u Lanišće nastavljena je trodnevna duhovna priprava uoči 78. obljetnice mučeništva bl. Miroslava Bulešića. Brojni hodočasnici su prije svete Mise pristupili svetoj ispovijedi i sudjelovali u molitvi krunice.
Misno slavlje u četvrtak, 21. kolovoza predvodio je dekan umaško-oprtaljskog dekanata preč. Josip Grbac koji je nazočnima uputio i propovijed. Uz domaćeg župnika Josipa Mašinu, koncelebrirali su: Benjamin Petrović, Jeronim Jokić i Luka Jakopić.
Nakon naviještenoga evanđeoskog odlomka, preč. Grbac svoju je propovijed započeo napominjući kako su se na prostoru Lanišća prije 78 godina događala mnoga mučeništva. Oko crkve i u župnoj kući događalo se tzv. „crveno“ mučeništvo. Krvarilo se oko crkve kada su ljudi pokušavali obraniti crkvu i svećenike kao i u župnoj kući kada su ubijali bl. Miroslava. „Prisjećamo se ljudi koji su, ne naviknuti na tučnjave, morali posegnuti za prisilnim sredstvima obrane. Oni nisu branili sebe već Crkvu, vjeru, druge ljude, žene, djecu, krizmanike, kumove, svećenike… A to je upravo suština pojma kršćansko mučeništvo: dati svoj život za druge zbog nekih plemenitih ciljeva. Vjerojatno svi ti ljudi koji su se borili oko crkve nisu bili svjesni da postaju istinski mučenici. Uostalom, i nama danas, u našim mislima i molitvama, kao da nekako ostaju u drugom planu. Nitko se od njih nije hvalio svojim herojskim otporom, nitko nije tražio zahvalu nego, baš suprotno, neki su završili u zatvoru, opečaćeni kao državni neprijatelji.“
Propovjednik je potom pozvao prisutne da se ovih dana sjete tih ljudi, zahvale i pomole se Bogu za njih. „Oni nam daju jasni i vidljivi primjer kršćanskog mučeništva kada je u pitanju obrana Crkve, vjere i kršćanskih vrijednosti. Oni svima nama postavljaju izazovno pitanje: bismo li mi danas mogli učiniti ono što su oni učinili? Krvariti za Boga, Crkvu, vjeru? U ovom našem pomalo umrtvljenom kršćanstvu i vjeri teško da da bi se tako nešto moglo dogoditi. Za takav herojski čin valja imati puno vjere, ljubavi i spremnosti za odricanje. Te ljude ne smijemo zaboraviti“, napomenuo je propovjednik.
„Mi smo danas usredotočeni na onaj najkrvaviji vid mučeništva u župnoj kući gdje mladi, nevini svećenik, zaklan, zadnjim svojim dahom uspijeva progovoriti riječi koje odaju smisao kršćanskog mučeništva: totalno predanje samoga sebe Bogu i riječ oprosta svojim mučiteljima i ubojicama. Ponavlja iste riječi koje je Krist izgovorio na križu. Prva molba se ostvarila: Bog ga je uzeo k sebi, dok je druga molba za ljude jako teško ostvariva. Oprostiti i onda kada počinitelji zločina ne daju naznaku nekakvog kajanja ili vlastite krivnje. To mogu samo istinski kršćanski heroji. Čak je stotnik ispod Kristova križa priznao kako je čovjek na križu bio Sin Božji; bio je svjestan vlastite krivnje. Nakon Bulešićevog mučeništva, nitko od počinitelja nije ikada rekao kako mu je žao, a kamoli zatražio oprost. To je možda ono što najviše boli. Znamo kako moramo opraštati kao što su to učinili Krist na križu i Bulešić dok ga je krvnik ubijao, ali nam se u mislima i srcima pojavljuje nekakav otpor.“
Propovjednik je napomenuo nazočnima neka si posvijeste razlog hodočašćenja u Lanišće jer jedino se tako može, barem malo, usvojiti stavove bl. Miroslava i način vjerovanja kako bi se smoglo snage oprostiti.
Propovjednik je nadalje govorio o „bijelom mučeništvu“ te objasnio kako se ono tiče svih vjernika i kršćana kada se pokušavaju omalovažiti njihova uvjerenja, vjera i vrijednosti bez ikakvih objektivnih razloga, samo iz nekakve mržnje ili zavisti. To je moguće uvijek nekažnjeno prakticirati putem društvenih mreža, državnih glasila… Kršćanin se osjeća nemoćno, jer se iza takvih nečasnih radnji i kleveta kriju često moćne ljevičarske ili poganske tvrtke i njihovi vlasnici koji za tu prljavu rabotu dobivaju velike novce. Tom vidu „bijelog mučeništva“ svi smo nekako bespomoćno izloženi, a s druge strane isto to prešućujemo ili ne odgovaramo. Da je Bulešić šutio, da nije javno prakticirao svoju vjeru i svjetonazor, bio bi umro u udobnom krevetu. Eto zašto smo večeras ovdje kao i oni drugi hodočasnici u Svetvinčentu. Mi time jasno pokazujemo da se ne mirimo s nekakvim umrtvljenim kršćanstvom i sterilnom vjerom nego poput blaženog Miroslava Bulešića želimo biti istinski vjernici i kršćani, ma koliko god to koštalo“, zaključio je preč. Grbac.
Prigodni je duhovni program, nakon euharistijskog slavlja, i drugog dana trodnevnice zaključen izvedbom poeme o bl. Miroslavu Bulešiću.