Korizmeno hodočašće Porečke i Pulske biskupije u pulsku katedralu

Vjernici Porečke i Pulske biskupije hodočastili su 15. ožujka 2026. godine u poslijepodnevnim satima, na 4. korizmenu nedjelju u pulsku katedralu. I ove godine nastavilo se, još od Velikog jubileja 2000., korizmeno hodočašće u katedralu. Uz mnoge pobožnosti i korizmene duhovne obnove kroz čitavu korizmu na raznim mjestima, župnim i dekanatskim razinama, korizmeno hodočašće u pulsku katedralu je uz križni put u pulskoj areni uoči Cvjetnice, središnja korizmena biskupijska točka Porečke i Pulske biskupije. U već ustaljenom ritmu, hodočašće je započelo pokorničkim bogoslužjem i pojedinačnom ispovijedi, nastavilo se molitvom križnog puta, te potom euharistijsko slavlje.

Pokorničko bogoslužje predvodio je iz pulske biskupije fra Diego Deklić, župnik župe sv. Antuna iz Pule i gvardijan samostana. Odlomak Lukinog evanđelja o Petrovom zatajenju i obraćenju bio je put promišljanja o etapama koje nas vode prema grijehu. Fra Diego je istaknuo kako grčka riječ ‘griješiti’ u doslovnom prijevodu znači ‘promašiti cilj’. „Grijeh je promašaj koji čovjek čini onda kada se odluči za nešto pogrešno, ono što nije u planu koji Bog ima s njim kao osobom. Identitet čovjeka nije samo u onom što on već jest, nego u onome što bi on trebao biti, suobličen Kristu.“

„Petrova oholost prije izdaje“, nastavio je, „Ako se i svi sablazne- pokolebaju – ja neću. Život ću svoj položiti za tebe. U korijenu svakog grijeha nalazi se oholost: preuzetno, lažno uvjerenje u našu dobrotu i sigurnost. Manjak istinske poniznosti najveći je uzrok svih naših padova i izdaja Isusa.“

Petar zanemaruje Isusov poziv na molitvu i bdijenje, a Isus traži molitvu i bdijenje. „Ostanite ovdje i bdijte sa mnom. Molite da ne padnete u napast.“ Ohol čovjek to zanemaruje jer ne vidi snagu u tome nego u sebi. Potrebno je bdjeti nad svojim mislima, željama, osjećajima da ne bi bili protivni našem temeljnom usmjerenju prema Gospodinu.

Petar se upušta u akcije koje Isus ne odobrava i ne želi – laća se mača, započinje borbu u Getsemaniju da obrani Isusa, odvraća Isusa od muke… Isus ne prihvaća ovakvu Petrovu aktivnost: Djeni mač u korice, Nosi se od mene sotono! Tko zanemari molitvu i bdijenje nastojat će umiriti savjest aktivnostima koje sam odabere. Budući da takva akcija – apostolat nije proizašla iz kontemplacije, ona neće donijeti duši željeni mir. Naše djelovanje mora proizlaziti iz onoga što Gospodin hoće a ne iz želje i potrebe da spasimo svoju čast ili stvorimo lijepu sliku o sebi.

Petar slijedi Isusa izdaleka. Kada zanemarimo ono što Bog od nas zahtijeva onda u duši ohladi ljubav i mi više nemamo ni želje ni snage slijediti Isusa izbliza. Mi ga doduše još nismo izdali ali ga slijedimo samo izdaleka tražeći neku „vatru“ uz koju ćemo se grijati. Tko se udalji od Isusa, u svijetu će si potražiti neku utjehu. Ako Isus nije moja najveća ljubav i moj konačni izbor, samom logikom pronaći ću si nešto kao zamjenu: osobu, čast, vlast, stvari novac – da me „griju“.

I tada se ostvaruje stvarna izdaja Isusa opisana u evanđeoskom odlomku. Jer tko krene dalje od Isusa na kraju će morati konstatirati doista stvarnu činjenicu: Ne poznam toga čovjeka! Jer poznaje se ljubavlju, blizinom, prijateljstvom, nasljedovanjem! Konačna i stvarna izdaja Isusa rijetko se događa kao grom iz vedra neba. Ona je rezultat duljeg procesa. Na nama je da u ispitu savjesti vidimo gdje smo se to mi udaljili od njega, da bismo se po iskrenim suzama srca vratili k njemu u ovom sakramentu koji je prvi dar Uskrsloga i koji je zapravo sam u sebi simbol uskrsnuća, ustajanja iz grijeha na novi život!

„Kakva je dobra ispovijed?“ zaključio je fra Diego, „Ona kojoj ćemo pristupiti s takvom iskrenošću i kajanjem kao da nam je zadnja u životu.“

Nakon pojedinačne ispovijedi, križni put predvodio je iz Porečke biskupije vlč. Darko Zgrablić, porečki župnik, kroz razmišljanja o Kristovoj muci na križnom putu André Frossarda, francuskog pisca i obraćenika, čija je baka bila židovskih korijena, majka protestantskih, otac nekršten, a on sam ateista i prvi sekretar komunističke partije Francuske. Kao istinski obraćenik uronio je u Kristovo otajstvo.

Euharistijsko slavlje predvodio je porečki i pulski biskup mons. Ivan Štironja. U propovijedi je podsjetio da smo već na sredini korizmenog hoda na putu prema svetkovini Uskrsa. „Dolazimo s molitvom na usnama, vjerom i nadom u srcu, kao i s poteškoćama koje osjećamo u savjesti i na duši.“ Hodočašće je put od točke „A“, koja označava našu uhodanost i svakodnevnicu do točke „B“ koja označava svetište, odnosno sveto mjesto koje nam nudi osvježenje, obnovu i mir.

Propovjednik je razmišljao nad liturgijskim tekstovima 4. korizmene nedjelje. „Čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu“. Ovo su riječi koje prodiru duboko u savjest proroka i uči ga logici Božjega pogleda. Upućene su svima nama, kojima je nerijetko najvažnija vanjština jer se zaustavljamo na izgledu, snazi, uspjehu, ugledu, položaju i brojnim drugim zemaljskim kriterijima.

„Bog ne bira“, rekao je, „ni najstarijega, ni najjačega, ni najuglednijega Jišajeva sina, onoga koji je već tu kod kuće, ni onoga koji je već na prvu upao u oči proroka, nego Bog bira Davida, najmlađega sina, pastira, onoga kojega treba pronaći kod ovaca na pašnjaku. Bog prepoznaje Davidovo srce koje ima sposobnost vodstva, dovoljno dubine i otvorenosti za Božje zapovijedi. To ne znači da je David bez mane i grijeha, ne znači da je oslobođen izazova i kušnji, no David ima dovoljno poniznosti i iskrenosti, ima snage i osjećaja za priznavanje svojih grijeha i manjkavosti. David ima otvoreno srce prema Bogu i Božjoj riječi, srce koje je spremno na obraćenje, a to je ono što Bog traži od svakoga čovjeka.“

Biskup Štironja je podsjetio na korizmenu poruku pape Lava XIV. u kojoj podsjeća da je korizma vrijeme slušanja i posta, vrijeme u kojemu dopuštamo Božjoj riječi da dopre do našega srca i primijeni ga. Korizma počinje upravo onda kada čovjek dopusti da Božja riječ uđe u njegovo srce i postane dio njegova života, dio čovjekovih svakodnevnih djela.

„Vrlo važan korak u školi korizme je otvoriti se Božjoj riječi i naučiti gledati Božjim očima. Dopustiti Bogu da najprije pogleda u dubinu našega srca. Najveća opasnost duhovnoga života nije slabost nego površnost. Čovjek može imati lijepu vanjštinu vjere, višegodišnju formaciju, pobožne geste, lijepe riječi, a da srce ostane daleko od Boga. Bog ne traži savršenu vanjštinu nego traži istinu srca i spremnost na nove korake.“

Govoreći o korizmi, rekao je: „Korizma je vrijeme osluškivanja, vrijeme unutarnje obnove, vrijeme odricanja brzih sudova i oštrih osuda braće i sestara. Korizma je hod s Gospodinom kao i hod prema Gospodinovu srcu koje nam se otkriva kao posebna škola ljubavi prema Bogu, prema braći i sestrama kao i škola koja odgaja vlastito srce, škola koja pročišćava, otklanja samodostatnost, egoizam i sebeljublje. Korizma je vrijeme studija i prosudbe vlastitoga srca, škola koja završava ispitom savjesti i svete ispovijedi pred najveću svetkovinu naše svete vjere, svetkovinu uskrsnuća Kristova. Korizma je križni put vlastitog duhovnog čišćenja, obračun s vlastitim grijesima koji jamči novi život.“

Korizmeno hodočašće je uvijek poseban milosni trenutak da zavirimo u svoju savjest, u srce i dušu. „Možda smo umorni od života i prenatrpanosti stvari koje moramo posvršavati. Možda imamo stare rane koje nisu zacijelile, neke stare grijehe od kojih se nismo očistili i oslobodili; možda imamo neka pitanja koja već dugo stoje bez odgovora. Možda smo nervozni i razapeti između onoga što se od nas traži i što smo osobno sebi postavili kao zadatak. Dodatno je opterećenje ako ne znamo stvari poredati po važnosti i vrijednosti. Nerijetko se gubimo u sitnicama a važne i velike stvari ostavljamo po strani.“

„Bog vidi onu klicu dobra koja još živi u mom i tvom srcu. David je bio skriven, neprimijećen, gotovo zaboravljen, ali Bog ga je vidio. Bog vidi i mene i tebe. Bog vidi tvoju i moju želju za dobrom. On vidi tvoju i moju borbu i čežnju da se oslobodimo zla i započnemo novi život.“

Zaključujući mons. Štironja rekao je: „Dopustimo, dakle, da nam preostali dio korizme bude vrijeme u kojemu ćemo manje gledati očima svijeta, a više očima Božjim. Vrijeme u kojemu ćemo kritički gledati sebe, a ne braću i sestre oko sebe; vrijeme ispita vlastite savjesti, a ne ispita savjesti braće i sestara. Neka nas ovo vrijeme i korizmena milosrdna djela na koja smo pozvani učine poniznima, otvorenima i spremnima na obraćenje. Neka Bog, koji ne gleda vanjštinu nego dubinu srca, u svakome od nas pronađe ono što je pronašao u Davidu: srce koje traži Gospodina.“