Korizmena duhovna obnova svećenika Porečke i Pulske biskupije
U prostorijama Pazinskog kolegija – Klasične gimnazije u Pazinu održana je korizmena duhovna obnova za svećenike Porečke i Pulske biskupije, u ponedjeljak, 23. veljače 2026. godine koju je vodio p. Anto Bobaš, O.P.
Nakon molitve srednjeg časa, generalni vikar preč. Rikardo Lekaj pozdravio je prisutne biskupe, biskupa ordinarija mons. Ivana Štironju, biskupa u miru mons. Ivana Milovana, predavača i sve prisutne svećenike.
P. Anto Bobas je u svojem nagovoru i promišljanju usmjerio misli svećenika na osobnu autentičnost, oduševljenje i život u onome što propovijedaju i na što pozivaju vjernike: „Svijet je ranjen, a mi smo kao službenici sve stariji i umorniji. Tko vlada mojim srcem, ako u meni vlada gorčina?“ „Svaki svećenik mora najprije razlučiti koji duh prebiva u njemu. Ako je u meni nemir ja ću taj duh prenijeti na vjernike, ako se u meni razmnoži tvrdoća i istina će zvučati kao kamen.“
Predavač je nastavio: „Sveti red ostavlja neizbrisivi biljeg ne zato što smo mi jaki nego zato što je to naš put. To znači da čak i kad smo umorni naši vjernici, župljani, ne susreću samo moj temperament nego susreću Krista kroz moju krhkost.“
„Nitko od nas ne bi smio zaboraviti da mi nismo tehničari Svetoga, mi smo glinene posude u kojima nosimo ono što je neizmjerno.“
Govoreći o svjetlu i tami koje prolaze kroz svakog čovjeka dodao je: „Svjetlo i tama nisu samo izmjene dana i noći, svjetlo i tama su stanje srca. Svjetlo može grijati, ali može i boljeti. Nikodem dolazi noću. Zašto noću? Možda zato što još nije bio spreman da ga svjetlo potpuno ispuni. Možda zato što je bio učen i ugledan, ali još uvijek oprezan pred istinom koja traži predanje.“
„Kada se i gdje otkriva identitet svećenika?“ zapitao se p. Bobaš. „Identitet svećenika i njegova istina otkrivaju se u samoći. Tko sam kada navečer zatvorim vrata, kada nema naroda, kada nema pogleda, kada utihne telefon, kada nema propovjedaonice, kad nema uloge, samo tišina?“, i nastavio, „Narod vidi naše uzdignute ruke na oltaru, a Bog vidi naše srce. Oltar ne podnosi glumu. Euharistija ne podnosi podijeljenost, ne traži savršenstvo, ali traži cjelovitost.“ Kada bi strah bio gospodar svećeničkog srca tada se ton službe mijenja, naviještanje postaje obrana, autoritet postaje kontrola, liturgija postaje zakon.“
Podsjećajući na noć Isusove izdaje, rekao je: „U istu noć kada je Isus bio izdan, dvojica su pala. Ključ je u tome što su učinili nakon pada. Gospodin se okrenuo i pogleda Petra. Taj pogled nije bio osuda, taj pogled je bio svjetlo. Petar si je dopustio pogled, a Juda je ostao sam sa svojom tamom. To je točka razdvajanja. Ne pad, nego odnos prema svjetlu. Hoću li dopustiti Kristu da me pogleda? Hoću li ostati sam sa svojom tamom ili ću ući pred svjetlo? Sveto pismo nije knjiga o ljudima koji nikada nisu pali, ne, Sveto pismo je knjiga o ljudima koji jesu pali, ali su dopustili svjetlu da ih dotakne.“
Ono što pritišće svakog kršćanina traži rješenje i odgovor na pitanje: „Zašto je čovjekovo srce razdijeljeno? Zato što se ljubav umorila.“ i nastavio, „Dolazimo ne da nas razotkrije, da bismo bili osramoćeni. Navikli smo slušati ispovijedi, navikli smo sjediti s druge strane u ispovjedaonici, navikli smo slušati tuđe lomove, suze, postaje, padove… Ali sada, braćo svećenici, nema naroda, nema propovjedaonice, nema uloge, samo Krist i mi.“
P. Anto Bobaš je zaključio: „Bog se nije pomirio s time da budemo polovični. Nije nam dao Sina da nam pokaže koliko smo jadni, nego da nam pokaže koliko nas ljubi. Križ nije prijetnja, križ je dokaz ljubavi. Svjetlost ne pita koliko si puta pao. Svjetlost pita: hoćeš li doći k meni. Najdublja tama nije grijeh, nego bijeg od svjetlosti. Narod od nas ne traži bezgrešne svećenike, nego svećenike koji se ispovijedaju, koji znaju kleknuti, koji znaju biti sinovi. Krist nas ne gleda kao tužitelj, gleda nas kao učitelj, kao otac. Samo ono što dođe k svjetlu, to može biti izliječeno. Idemo k svjetlu, ne zato što smo ga dostojni nego zato što smo ljubljeni.“
Na kraju razmatranja, preč. Lekaj zahvalio je predavaču na razmatranju i dao nekoliko pastoralnih obavijesti. Nakon kraćeg ispita savjesti slijedila je prilika za osobnu ispovijed. Susret je završio zajedničkim ručkom.