Drugi dan trodnevnice u Svetvinčentu
U četvrtak, 21. kolovoza nastavila se bliža priprava na blagdan bl. Miroslava Bulešića, koji se slavi u nedjelju 24. kolovoza svečanim euharistijskim slavljem u Svetvinčentu na trgu ispred župne crkve u 19 sati.
Drugi dan trodnevnice u Svetvinčentu, na grob bl. Miroslava Bulešića, hodočastili su vjernici Pulskog dekanata uz ostale hodočasnike i domaće župljane. Hodočašće je započelo sakramentom pomirenja, a potom je uslijedila pobožnost krunice.
Euharistijsko slavlje predvodio je i propovijedao fra Diego Deklić, župnik Župe sv. Antuna u Puli. Koncelebrirali su: župnik Darko Zgrablić, generalni vikar preč. Rikardo Lekaj, dekan Milan Mužina, Ivan Prodan, Hrvoje Okadar, Goran Levak i umirovljeni svećenik Dragutin Petrović. Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor Župe sv. Pavla iz Pule.
Propovjednik je na početku propovijedi istaknuo kako se nalazimo na mjestu gdje leže posmrtni ostaci, relikvije u oltaru bl. Miroslava, na mjestu gdje se Bogu posvetio u svećeničkom ređenju. Tumačeći liturgijska čitanja dana, na spomendan sv. Pija X., pape, propovjednik je rekao kako Gospodin od Jiftaha nije tražio zavjet i žrtvu koju daje, ako pobijedi u bitci s Amoncima, žrtvovanje onoga koji mu prvi iz njegove kuće bude izašao u susret. „Ljudi su uvijek željeli Bogu nešto dati, ali što mu možemo dati, a da zapravo nije već Božje? Pa ipak, ljudi su prinosili različite žrtve. Izrael koji je živio među poganskim narodima dolazio je u napast ponekad prinositi i ljudske žrtve, no Bog to nikada i nigdje nije tražio i Bog zasigurno nije želio ovu Jiftahovu žrtvu. Bog ne želi žrtve, ne mile mu se, a psalmist govori: Evo ja sâm dolazim vršiti volju tvoju. Tu prepoznajemo bl. Miroslava koji se potpuno predaje u Očevu volju. Bogu se predaje za druge, za Crkvu. To je ispravan život koji je Bogu ugodan, to je ono što Bogu možemo dati. Darovati se Bogu da on može živjeti u našoj duši i da on bude prisutan u našem životu.“
Propovjednik je nastavio: „I sama se Jiftahova kći podložila očevom zavjetu, ali je od njega tražila da joj daruje dva mjeseca da oplakuje svoje djevičanstvo, da oplakuje činjenicu da neće nikad postati žena i majka: ono što je u svih starih naroda bilo najveća vrednota i ideal za ženu. Stari zavjet još ne poznaje vrednotu doživotnog djevičanstva, a nemogućnost udaje i rađanja razlog je za oplakivanje. Vrednota života u celibatu koji je izraz posvemašnje ljubavi prema Bogu dolazi na vidjelo u Isusovom životu i nauku. Za one koji su pozvani na ovaj oblik života veoma je važno da zbog toga budu radosni, a ne da oplakuju takav izbor, jer bi to pokazivalo kako ne shvaćaju vrednotu djevičanstva kojim se daruje Bogu i Crkvi.“
Osvrnuvši se na evanđeoski tekst, o svadbi kraljeva sina, fra Diego je rekao: „U biblijskoj tradiciji svadbena gozba je izraz najveće razine slavlja. K tome, još i više: to je svadbena gozba koju je Kralj priredio svome Sinu, to je slika Kraljevstva Božjega. Ova slika označuje radost, zajedništvo, blizinu, to jest ono za čim čovjek najviše čezne, a Bog mu upravo to želi dati.“
Bog se želi nama darovati i želi da se mi radujemo s njime. Sloboda odaziva ili ne odaziva stoji na početku. Darovana nam je i ponuđena Božja ljubav, ali s naše ljudske strane nailazi na nerazumijevanje, prijezir ili odbijanje. „Ljudi imaju svoje površne izlike i opravdanja da se ne odazovu pozivu Božjemu: Ljubav nije shvaćena, Ljubav nije ljubljena. Za ono što nam je vrijedno uvijek imamo vremena.“
Nastavljajući razmišljanje, propovjednik je rekao: “Mi smo se odazvali na Gospodinov poziv. No, u isto vrijeme tijekom života mi se možemo zabaviti i svoje živote ispuniti svojim ‘njivama i trgovinama’ pa tako gubiti vrijeme i nemati pažljivosti za ono najvažnije, za Gospodina. Danas u ovoj prispodobi vidimo da ni sam odaziv kojim smo se odazvali pozivu nije dovoljan. Jer prezreti Kralja ne znači samo ne odazvati se, nego nakon odaziva se ponašati tako da obezvrjeđujemo Domaćina. Kada Kralj ulazi u svadbenu dvoranu vidjeti goste, on želi vidjeti kako smo i mi sa svoje strane učinili nešto, pokazati kako nam je stalo do našega Kralja. O tomu govori naše svadbeno ruho.“
Fra Diego je na kraju zaključio: „I nama je svadbeno ruho ponuđeno i dostupno: Gospodin me odjenu haljinom spasenja i zaogrnu me plaštem pravednosti, reći će Izaija. Biti kršćanin znači obući Krista (Koji ste u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste!). Valja nam dakle, iz dana u dan dopuštati da Krist u nama svlači staroga čovjeka s njegovim djelima, a oblači nas u novog čovjeka, Isusa Krista. Bl. Miroslav je sav svoj život utrošio kako bi ljude pozvao u nebo. Poslanje svećenika u prvom redu je pozvati ljude u nebo, da dođu na svadbenu gozbu. U tome je najviše nastojao kako bi zagrijao srca ljudi za Boga.“
I drugog dana trodnevnice, po završetku misnog slavlja, hodočasnici su izmolili litanije bl. Miroslavu i molitvu te nakon toga častili Blaženikove relikvije u zavjetnom obilasku oko oltara.