Homilija apostolskog nuncija mons. Lingue na proslavi sv. Maura

U prvom čitanju iz Knjige o Makabejcima, divili smo se, vjernom Izraelcu, vrlo pobožnom, odanom i uvjerenom vjerniku, Matatiji, koji izjavljuje da želi biti poslušan Bogu pod svaku cijenu, usprkos toga što kralj od njega traži da se odrekne svoje vjere i da žrtvuje idolima.

On hrabro  potvrđuje s jakim glasom: “Neka se i svi narodi pod kraljevom vlašću njemu pokore tako te svaki od njih odstupi od bogoštovlja svojih predaka i privoli njegovim naredbama, ja i moji sinovi i sva braća moja slijedit ćemo Savez otaca svojih. Ne dalo Nebo da ostavimo Zakon i zapovijedi. I zato ne možemo poslušati kraljevih naloga da prestupimo svoje bogoštovlje ni udesno ni ulijevo.”

Kralj Modina, grada gdje je živio Matatija, tražeći od svih da  prikazuju žrtve idolima, obećao je također Matatiji, ako bi žrtvovao idolima: “ i ti i tvoji sinovi ući ćete u krug kraljevih prijatelja, i bit ćete čašćeni srebrom i zlatom i mnogim darovima”. Koji li je primjer Matatijine dosljednosti i hrabrosti! Ne da se podmititi obećanim bogatstvom i pokazuje da radije ostaje vjeran Božjem zakonu nego zlatu i srebru koje bi mu kralj darovao. Njegova vjera i odlučnost su toliko veliki da kada vidi Židova kako prilazi oltaru da bi žrtvovao idolima, što čini? Knjiga o Makabejcima govori: “Vidje to Matatija, razgnjevi se i srce mu zadrhta, obuzet pravednim gnjevom, potrči i zakla ga na žrtveniku. U isti čas ubi i kraljeva čovjeka koji je silio na žrtvovanje, i obori žrtvenik.” “Matatija je gorljivo revnovao za zakon”, kako kaže autor knjige o Makabejcima.

Počinio je dvostruko ubojstvo, kršeći petu zapovijed, ali ipak privlači naše divljenje svojom dosljednošću, hrabrošću i vjerom, zar ne? “Gorljivo je revnovao za zakon”!

Evanđelje nam donosi sasvim drugačiji prizor, iako se Isus nalazi u sličnoj situaciji kao Matatija. Isus misli na uništenje Jeruzalema – što se zapravo dogodilo 40 godina kasnije, pod vlašću Rimljana – govoreći: »O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu.” I zašto je Jeruzalem razoren? “zbog toga što nisi upoznao čas svoga pohođenja”, to jest zato što se nije obratio.

I što čini Isus misleći o razorenju grada? “Isus kad se približi Jeruzalemu i ugleda grad, zaplaka nad njim“.

Kako su potresne Isusove suze! Ali kako? On koji je bio Bog, zar nije mogao nešto intervenirati? Nije li mogao učiniti nešto kako bi spriječio uništenje Jeruzalema? Zar se nije mogao ponašati kao Matatija koji je pokrenuo pobunu protiv sirijskih kraljeva, koji su provodili helenizaciju Židova, i ubijali one koji su prekršili zakon? U Isusovo vrijeme više nisu Grci koji žele nametnuti njihova štovanja u Jeruzalemu, nego su Rimljani. Zar ne bi Isus mogao učiniti da poumiru svi nevjernici i nevjerni u gradu ili uništiti sve Rimljane koji su strašnom opsadom prouzročili uništenje Jeruzalema?

Naravno da je mogao, On koji je rekao:“ Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići“, smjerajući na svoje uskrsnuće. Onaj koji će uistinu uskrsnuti, i obnoviti hram svoga razrušenog tijela, zašto ne čini ništa kako bi spriječio ono što će se dogoditi u Jeruzalemu nego samo plače?

Potresne su Isusove suze, suze Sina Božjega. One otkrivaju Isusovu ljubav prema svetom gradu, koji mu je u srcu. Ali one također kažu da Isus ne želi upotrijebiti silu, nasilje. Zna da nasilje rađa novo nasilje. Matatija je upotrijebio mač kako bi pokušao zaustaviti otpadništvo u svom gradu, dok je Isus upotrijebio križ!

Tu je razlika, tu je novost koju je Isus donio: Isus ne nameće vjeru, Isus daruje svoj život.

Nesumnjivo se divimo hrabroj dosljednosti Matatije da spasi vjeru svoga naroda, ali Isus nas uči drugačijem postupanju. Vjera se ne nameće, predlaže se.

Tako se tumače Isusove suze, pokazuju da on zna da ljudi mogu odbiti spasenje, mogu se odreći Boga i njegovih zakona, ali njegove suze su odraz poštovanja ljudske slobode. On je došao dati svoj život, a ne nametnuti dogmu: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih”.

Koliko nas košta u to vjerovati! Kako je teško razmišljati poput Isusa! Kako je teško dijeliti njegov mentalitet! Mi i dalje mislimo kao Matatija, a ne kao Isus, i dalje mislimo da se problemi rješavaju silom i ne vjerujemo u otkupiteljsku vrijednost patnje.

Isus nas svojim primjerom, svojim suzama traži da promijenimo svoj mentalitet: “za njih posvećujem samog sebe, da i oni budu posvećeni u istini” (Iv 17,19). Da nas spasi, Isus žrtvuje samog sebe, on ne ubija!

U Isusovim suzama nalazimo poziv na „nenasiljnu“ revoluciju. Pa ipak, i mi, koji se smatramo ili želimo biti njegovi najbolji učenici, teško vjerujemo njegovim postupcima i njegovoj poruci.

Teško prihvaćamo ako nas netko udari po desnom obrazu, da moramo mu ponuditi i drugi (Mt 5, 39); teško nam je vjerovati da će krotki baštiniti zemlju (Mt 5,5); da su blaženi milosrdni (Mt 5,7); da je potrebno oprostiti do sedamdeset puta sedam, to jest uvijek (Mt 18, 22); da se i neprijatelji moraju ljubiti i da moramo činiti dobro onima koji nas mrze (Lk 6, 27). Ne možemo vjerovati da su blaženi siromasi duhom (Mt 5,3); oni koji plaču (Lk 6,21); da će se naša žalost okrenuti u radost (Iv 16,20); da je blaženije davati nego primati (Djela 20:35); da moramo postati kao djeca (Lk 18,16); da će posljednji biti prvi (Mt 20,16)!

Teško je vjerovati da je Isus došao zbog grešnika, a ne zbog pravednih (Lk 5, 32); da tko sve ostavi, stostruko će primiti, već ovdje na zemlji (Mt 19, 29); da je patnja put do slave i da, tko želi biti njegov učenik, mora uzeti svoj križ (Mt 16, 24); da … da je Božja osveta opraštanje (Lk 23, 34)!

Kako je teško, iako vjerujemo u Isusa, prihvatiti njegov mentalitet! Misliti poput Njega. Ali to je mentalitet pravog kršćanina, to je mentalitet koji je imao svetac kojeg danas slavimo: Sveti Mauro, mučenik.

Mučenik je upravo onaj koji najviše sliči Isusu, u djelima i u mislima. Mučenik se ne brani svojim mačem, on daruje svoju krv. A njegova krv postaje „sjeme novih kršćana“.

O Svetom Mauru se malo zna, osim da potječe iz sjeverne Afrike (otuda je vjerojatno i ime Mauro, tj. crn). Vrlo mlad upoznao je Isusa i povjerovao u njegovo Evanđelje. Od tada je počeo razmišljati poput Isusa i vjerovao je da ako želi biti savršen, mora prodati sve što ima i slijediti ga. Tako je ostavio svijet i postao redovnik. Uputio se na hodočašće u Rim, a zatim, nitko ne zna kako, stići će u Istru, gdje će biti zamoljen da postane porečki biskup. Za vrijeme progona cara Dioklecijana, koji je želio istrijebiti kršćanstvo iz svog carstva, nije se povukao, nije napustio stado vraćajući se tamo odakle je došao, ali nije uzeo ni mač, kojim bi izazvao pobunu, kao što je to učinio Matatija, darovao samog sebe kao i Isus. Nije se sakrio, nije pobjegao. Žrtvovao je svoj život, zajedno sa životom mnogih drugih. I kršćanstvo se širilo, baš dok je bjesnio progon, zašto? Jer ono što mijenja mentalitet je smjerno i dosljedno svjedočenje. Ono što obraća je primjer života: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih”.

Poput Isusa koji je plakao nad Jeruzalemom, i Sveti Mauro je plakao sa kršćanima Istre. Siguran sam da je plakao gledajući svoje vjernike ubijene mačem ili bačene za hranu divljim zvijerima.

Osim dubokog poštovanja prema našoj slobodi, Isusove suze izražavaju njegovu nježnost prema ljudskim patnjama, njegovo suosjećanje s našim bolima.

“Samo kada je Krist plakao i bio u stanju plakati, razumije naše drame”, rekao je papa Franjo, navodeći da se “određene stvarnosti vide samo očima pročišćenim suzama.”

Na susretu s mladima u Manili, nakon što mlada djevojka nije mogla suspregnuti suze postavljajući Papi pitanje u vezi patnje djece, Papa je rekao: “Isus je plakao kako saznajemo iz Evanđelja, plakao je nad mrtvim prijateljem. Plakao je u svom srcu zbog obitelji koja je izgubila kćer. Plakao je u srcu kada je ugledao siromašnu udovicu kojoj su iznosili na groblje njenog sina. Bio je dirnut i plakao u srcu kad je ugledao silan svijet jer bijahu kao ovce bez pastira. “(Susret s mladima u Manili, nedjelja, 18. siječnja 2015.)

Isusove suze su poput suza majki koje bespomoćno, ali ne gubeći nadu, očekaju svoju djecu koja su krenula krivim putem.

Te su suze poput suza Svete Monike koja je čekala svog sina, svetog Augustina, dok se nije vratio Bogu i obratio se.

Ne smijemo se bojati plakati.

Tko ne zna plakati, nije dobar kršćanin, jer samo onaj koji je plakao može razumijeti i tješiti druge. Molimo Svetog Maura da nas nauči plakati, suosjećati s onima koji pate, dijeliti bol s onim koji je osamljen.