Povodom donošenja relikvija sv. Romualda u Samostan sv. Mihovila na Limom realiziran je intervju s vlč. mr. Linom Zohilom. Progovorio je o liku sv. Romualda, o Samotanu sv. Mihovila nad Limom, te o procesu dobivanja relikvija od redovnika Kamaldoljana iz Italije.

U nedjelju, 21. lipnja 2020. godine, nakon gotovo deset stoljeća, relikvije sv. Romualda stigle su u Samostan sv. Mihovila nad Limom kojeg je taj duhovni velikan osnovao krajem prve polovice XI. stoljeća. Zalaganjem vlč. mr. Lina Zohila, župnika Vrsara i Gradine, od Redovničke uprave u Camaldoliju, u Italiji, dobivene su za tu crkvu relikvije svetog utemeljitelja koje su nedjelju nakon svečevog spomendana svečano unijete u samostansku crkvu. Okupilo se dvjestotinjak osoba iz Porečkog i drugih dekanata.

Nakon misnoga slavlja održano je predstavljanje monografije "Crkve i crkvice Sutlovreštine i okolice" autora vlč. Josipa Kalčića, do nedavno dugogodišnjeg župnika Sv. Lovreča i Gradine, u kojoj progovara i o Samostanu sv. Mihaela Nad Limom. O knjizi su govorili: mons. dr. Dražen Kutleša, biskup, izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić, Marino Martinčević, prof., dr. Livio Prodan, prof., autor vlč. Josip Kalčić, gosp. Oliviero Antolović te vlč. mr. Lino Zohil, župnik.

Nakon svečane procesije oko zidina samostana porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša  je svečeve relikvije unio u samostansku crkvu gdje su u prigodnom relikvijaru tijekom mise bile izložene uz svečevu sliku. Na početku je sve okupljene pozdravio župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil istaknuvši: Veliki je to događaj za sve nas ovdje nazočne a i šire te su nam se tom prigodom svojim pismom javili i oci Kamaldoljani iz Kamaldolija preko svoga generalnog priora o. Alessandra Barban. Uz biskupa i župnika koncelebrirali su kancelar, mons,. Sergije Jelenić, vlč. Josip Kalčić, preč. Ante Žufić i vlč. Ivan Princ.

Proje početka misnoga slavlja kratko izlaganje o značaju Samostan sv. Mihovila nad Limom te o svečevoj povezanosti s tim mjestom govorio je izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić. On je istaknuo da je to mjesto, koje odiše posebnim metafizičkim ozračjem, od najveće važnosti za kamaldoljane jer je usko povezano s temeljem njihove duhovnosti.

Biskup je u prigodnoj homiliji, spominjući ulomak iz Matejeva evanđelja ( 10, 26 – 33) naglasio riječi „ne bojte se!“, podsjetivši da je tim riječima započeo svoj pontifikat sv. papa Ivan Pavao II. Govoreći o strahu, normalnoj ljudskoj emociji, jednoj od temeljnih u funkcioniranju svijeta, on kod ljudi postoji u tri varijante, rekao je biskup. Prvi je strah od ljudi, obično onih u nečemu nadmoćnijih, zbog kojega ne djelujemo onako kako to Bog od nas traži. Drugi je strah, ili više strahopoštovanje prema Gospodinu, iz kojeg je i sv. Romuald započeo svoj pustinjački život. Treća vrsta straha je onaj opravdani, s razlogom, zbog kojeg je djelovao i sveti Romuald, u tome ga trebamo nasljedovati.  Ne treba se bojati ljudi nego treba imati strahopoštovanje prema onome koji nas je stvorio. Mi često u životu griješimo upravo zato jer nemamo straha Gospodnjeg. Sve ono što je sv. Romualda stvorio je učinjeno iz straha prema Gospodinu, da ga ne bi povrijedio i iz one ljubavi kojom ga voli. Nadalje, citirajući Isusove riječi o traženju Istine, biskup je istaknuo da se je potrebno zapitati "Tko je Istina?" Isusu Krist, koji je Put, Istina i Život.  Nadalje, komentirajući citat „A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.", propovjednik je istaknuo da trebamo paziti kako se ne bi odrekli Gospodina, riječju, šutnjom i djelima. Mi danas imamo pred sobom jednoga velikana koji se znao usprotiviti ljudima i iznositi Božji nauk. On je zato velik i zato ga slavimo i štujemo oko 1000 godina. Svi oni drugi koji su se brinuli samo za svoj ovozemaljski život nikada ne ostanu zapamćeni. Zato i mi trebamo znati otići u pustinju svojega života, trebamo se znati odvojiti i spoznati svoju slabost, prepoznati način kako promijeniti svoj život, da b mogli živjeti prema Božjim zakonima i spasiti svoju dušu i onih koji su oko nas. Zahvalimo Bogu na sv. Romualdu, koji je živio ovdje 3 godine i ostavio dubok trag. Brojne velebne crkve koje postoje u malim mjestima znak su velike vjere onih koji su ih gradili, a mi ih danas često ne možemo ni obnoviti.Biskup je zaključio pozvavši sve da uvide važnost duhovnog iznad materijalnog te izrazivši zahvale svima koji su uložili trud da bi došlo do ove svečanosti.

 O sv. Romualdu

Sveti Romuald rođen je u Ravenni, (It) u X. stoljeću. S dvadeset godina položio je zavjete prema pravilu sv. Benedikta u Samostanu sv. Apolinara in Classe. Posvetio je svoj život reformi Monaškog reda i obnovi discipline klera, posvetivši se napose uspostavljanju pustinjačkog života u Italiji i u Zapadnoj Europi. Bio je redovnik duboke kontemplacije i istinski čovjek Crkve: živio je pustinjačkim životom i aktivno se bavio problemima Crkve svojega vremena, otvorivši nekolicini svojih neposrednih učenika put misionarskog djelovanja u zapadnoj Rusiji i Poljskoj. Završio je svoje zemaljski hod u Valdicastru, nedaleko Ancone, u Italiji, 19. lipnja 1027. godine, kada se ujedno slavi njegov spomendan.

Najznačajniji od mnogih samostana koje je utemeljio je Camaldoli, Pustinjački samostan, od kojeg dolazi ime Reda Kamaldoljana po Pravilima sv. Benedikta. Krajem prve polovice X. stoljeća utemeljio je Samostan sv. Mihovila nad Limom u Kloštru.

Predstavljanje monografije "Crkve i crkvice Sutlovreštine i okolice"

Po završetku misnoga slavlja župnik Zohil je najavio drugi dio, predstavljanje monografije "Crkve i crkvice Sutlovreštine i okolice" autora vlč. Josipa Kalčića, do nedavno dugogodišnjeg župnika Sv. Lovreča i Gradine, u kojoj progovara i o Samostanu sv. Mihaela Nad Limom.

O knjizi su govorili: mons. dr. Dražen Kutleša, biskup, izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić, Marino Martinčević, prof., dr. Livio Prodan, prof., autor vlč. Josip Kalčić, gosp. Oliviero Antolovoć te vlč. mr. Lino Zohil, župnik.

Predstavljanje knjige možete poslušati ovdje:

Kustos zavičajnog muzeja u Poreču, prof. Marino Martinčević, citirao je apostolsku konstituciju „Pastor bonus / Dobri pastir“ svetoga pape Ivana Pavla II. koji između ostaloga potiče „da službenici Božji budu sve svjesniji potrebe i važnosti očuvanja povijesne i umjetničke baštine Crkve“. Papinska komisija za kulturna dobra Crkve u cirkularnom pismu  o nužnosti i hitnoći katalogizacije kulturnih dobara Crkve naglašava da „povijesno-umjetnička baština Crkve vjerno svjedoči o kreativnoj snazi kršćanskih zajednica da prikažu odsjaj ljepote na mjestima kulta, mjestima pobožnosti i religioznoga života“. Tako u nepokretnim i pokretnima dobrima sakralne baštine sadržan je odbljesak duhovne ljepote Evanđelja, a ona svjedoče, ili bolje rečeno, prate hod Crkve na njezinom povijesnom putu.

Stoga, kad promatramo velebne katedrale i male, skromne crkvice raspršene duž naših sela i polja, što ih je u ovoj knjizi velečasni Kalčić marljivo i akribično popisao i opisao, otkrivamo onu istu ljepotu, isti duh, jer je i nakana njihovih graditelja – stvaralaca bila jednaka – raditi i graditi na slavu vječnoga i svemogućega Boga, „uzroka svih uzroka i utoka svih nadanja“, istaknuo je predstavljač. Upravo te crkve i crkvice raspršene po krajoliku čine da ne bude naša okolina pusta i prazna, nastavio je Martinčević, već one kao ljudska intervencija u okoliš, uvijek skladna i primjerena, stvara obrise kulturnoga krajobraza,  mogli bismo reći, na sličan način kao što je nekoć Crkva, kršćanstvo, od mnogosti barbarskih plemena učinilo, stvorilo europsku, zapadnu civilizaciju.

Govoreći o knjizi vlč. velečasnoga Kalčića istaknuo je da ona nije „samo popis crkava i crkvica – dijelom sačuvanih i materijalno i u svojoj izvornoj nakani, dijelom ruševnih, a dijelom samo sačuvanih u povijesnim zapisima, ili u kojoj kamenoj gomili a gdjegod i samo par kamenih blokova, već je ona i pokušaj njihove kontekstualizacije, promišljanja vremena u kojima su nastale, razmatranja iz životopisa svetaca kojima su bile posvećene, kao i otkrivanje onoga neizrecivoga i nedohvatljivoga, a to je otkrivanje unutarnjih čuvstava i nagnuća njihovih naručitelja i graditelja kao i generacija onih koji su u njima nalazili utjehu i nadu, pouzdajući se u zagovor određenoga sveca i neizmjerno Božje milosrđe.“ Ova je knjiga napisana svima razumljivim jezikom i pitkim stilom, a to nas ne treba čuditi jer i sam autor napominje da je ona pisana za župljane župa u kojima je služio, baštinike u ovoj knjizi predstavljene kulturne baštine, zaključio je. Martinčević.

Prof. Livio Prodan je govoreći o knjizi istaknuo da je autor, obziorm da je bio župnik sv. Lovreča niz godina, dragocjene izvore pronašao i u pripovijedanju lokalnog stanovništva. Nadalje, naglasio je kako je korištena arhivska građa kanonskih vizitacija u kojoj su sadržane mnoge vrijedne informacije. Progovorio je o povijesnom kontekstu razvoja naselja sv. Lovreč pa tako i njezinih crkvica.  Veći dio svoga izlaganja posvetio je bratovštinama, povijesnim udrugama kojima je glavni zadatak bio karitativni i socijalni rad, a koje su se sastajale u crkvicama koje su izgradile i o njima se brinule. Dekadencija mnogih sakralnih objekata započela je tako kada je Napoleon 1806. godine zabranio djelovanje bratovština. Na kraju izlaganja prof. Prodana župnik je istaknuo kako je prof. Prodan, kada je zamoljen da govori na predstavljanju te knjige obišao sve lokacije koje se spominju.

Dr. sc. Ivan Milotić je na početku istaknuo kako je pri prvom susretu s knjigom pomislio kako je to knjige o Europi i o onom što Europu drži zajedno. Ogolimo li Europu ostaje bit koju si predočavamo kroz simbole kršćanstva. No to nisu velike europske katedrale već je bit Europe opisana u ovoj knjizi. To je uska prostorna odrednica, poljoprivredni svijet s nizom crkvica i bratovština gdje se u tom konteksti okupljaju na jednome mjestu Bog i njegova zajednica. To je jedan svijet manje poznat, no pokazuje kako je kršćanstvo, katoličanstvo funkcioniralo na svakodnevnoj razini. To nisu bile velike i luksuzne crkve nego je to bio jedan poljoprivredni svijet, obilježen malim seoskim crkvicama. Odraz je poljodjelske civilizacije koja postoji u uskoj vezi s kršćanstvom. Cijeli univerzum te mikrozajednice se vrti oko kršćanstva. U Istri danas imamo oko 550 postojećih crkava, sveukupno sakralnih građevina u najširem smislu ima oko 700, a temeljem povijesnih zapisa znamo za postojanje još više od 600 crkava. Spasiti njihove hagionime golem je zadatak. To opisati prosječnom čitatelji na tako pitak način može samo netko tko o tome puno zna. Najveća kvaliteta znanja kod čovjek je da može vrlo složene stvari predstaviti vrlo jednostavno, a to je autor učinio u ovoj knjizi. Dočarava i spašava crkvice, lokacije, hagionime, tradicije, domeće opise svetaca, to je iznimno vrijedno. Ovo je jedna od važnijih knjiga, jedno od važnijih spasiteljskih djela te vrste u novije vrijeme. To nisu samo crkvice, ruševine ili lokacije, to su mjesta ponajprije pobožnosti, duhovnosti, to su oni sitni kotačići koji su kroz povijest izgradili Europu, Zapad. Zapad je što drugo nego katoličanstvo na toj seoskoj razini koju opisuje autor. Knjiga je to čovjeka koji je saživio sa svojom zajednicom, koji je emocionalno iznimno inteligentan, dobar poznavatelj svojih župljana. Dr. Milotić je zaključio poželjevši da autor objavi još kakvo slično djelo.

Autor je u svome kratkome obraćanju zahvalio svima na dolasku, podsjetio je na vrijeme kada je upravljao tim župama. Primijetivši kako je tu mnogo crkvica, odlučio je malo istraživati zašto su one nastale, rekao je. Raspitao se kod ljudi i pohodio sva mjesta koja je kasnije opisao u knjizi. Svaka crkvica i svaki svetac mi je bio drag, kao što su mi dragi vjernici koji su nekada živjeli i žive ovdje. Primite ovu knjigu i moja je želja da je pročitate, srdačno je zaključio autor. Svaka je obitelj s područja Župe Gradina dobila na dar jedan primjerak knjige. Zahvalio je svima koji su mu na bilo koji način pomogli u realizaciji toga djela. Nakon autora okupljenima se kratko obratio i Olivjero Antolović koji autora pratio u njegovim obilascima lokacija crkvica koje su opisane u knjizi. Izrazio je radost što je mogao autoru pomoći obilascima, ali i katastarskim istraživanjima. Predložio je stvaranje turističkih ruta i obilježja za pronalaženje tih lokacija.

Porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša je zahvalio autoru na uloženom trudu u istraživačkom radu. Istaknuo je da je čitajući tu knjigu pomislio kako je autor jedan u nizu stariji popova glagoljaša koji su, onako, možda i nepismeni poučavali u stara vremena svoj puk, trudeći se da ljudi shvate i nauče Božji nauk. Autor nam je pokazao kako to treba činiti, poput proroka Ezekiela koji reče „Dixi et salvavi animam meam“, rekao sam i spasio svoju dušu, pa i vi činite tako, zaključio je biskup.

Svečanost je završena molitvom sv. Romualdu koju su svi okupljeni primili na prigodnim sličicama. Župnik je na kraju, uz zahvale svim sudionicima, istaknuo da su dr. Milotić i on, prigodom odlaska u Camaldoli dobili kopije opsežne i vrijedne historiografske građe na kojoj se sada intenzivno radi kako bi se došlo do novih vrijednih saznanja. Župnik je zaključio pozivom okupljenima u taj samostan o blagdanu sv. Mihovila, u mjesecu rujnu.

Dolazak relikvija sv. Romulada u samostan sv. Mihovila nije samo jedna povijesna gesta koja ima biti zapisana u župnu kroniku, dokaz je to da je, mnogim negativno nastrojenim mišljenjima unatoč, Crkva u raznim dijelovima Krasne zemlje još uvijek živa. Ona je postojana, živi jednim svojim ritmom i svojim stilom, koji, ako nije nalik drugim krajevima s kojima je kritičari vole uspoređivati, ne znači da je manje vrijedan. Po ovakvim događajima, poput izdavanja ove knjige, vidimo da je ova je mjesna Crkva itekako svjesna svojega prebogatoga i vrijednoga naslijeđa, pa stoga možemo vjerovati da i ako ne poseže za nekim trenutno modernim trendovima duhovnosti, prepoznajući i cijeneći svoju bogatu tradiciju ima itekako perspektivu listanja nekim novim budućim krošnjama vjernika, žive Crkve.

(G. Krizman)

 

Nakon odgode zbog epidemioloških razloga, i ove su godine održani tradicionalni „Dani biskupa Jurja Dobrile“ u njegovom rodnom mjestu Ježenj, u subotu, 20. lipnja 2020. godine. Susret je započeo okupljanjem ispred ulaza u dvorište biskupove rodne kuće u 16 sati polaganjem svijeća i cvijeća ispred kamenog reljefa te prigodnom molitvom koju je predvodio župnik preč. Željko Zec.

Wojciech Wlazlo, Leonard Škec i Graziano Di Crescenzo tri su nova svećenika inkardinirana u prezbiterij Porečke i Pulske biskupije, zaređeni su po rukama ordinarija mons. dr. Dražena Kutleše.

Mons. dr. Dražen Kutleša zaredio je u subotu, 20. lipnja 2020. tri nova svećenika za Porečku i Pulsku biskupiju. Uz biskupa Kutlešu, generalnog vikara mons. Vilima Grbca i rektora pulskog Biskupijskog sjemeništa Redemptoris Mater preč. Alejandra Castilla Jimeneza, na misi ređenja koncelebriralo je pedesetak svećenika, iz Istre ali i drugih biskupija, napose iz Poljske, Italije i iz Zadra, od kuda dolaze ređenici. Misi je nazočio je vlč. Piergiorgio De Angelis, donedavni rektor pulskoga sjemeništa, koji je nedavno unaprijeđen u neoaktekumenskoj hijerarhiji i postao je prezbiter u međunarodnoj ekipi odgovornih za Neokatekumenski put u Hrvatskoj i okolnim zemljama. 

Homilija: Riječi proroka Malahije upućene svećenicima

Biskup je na početku prigodne homilije iznio razmišljanje o Prvom starozavjetnom čitanju, od proroka Malahije, koji upućuje svoje riječi u prvom redu svećenicima i opominje ih, te se riječi mogu uputiti i danas svima nama, no znajući da ima i danas svećenika koji savjesno vrše svoju službu, rekao je biskup. Prva opomena odnosi se na nemar prema žrtveniku Božjem, nemar prema oltaru. Do toga dolazi, prema prorokovim riječima, jer su zanemarili neokaljanu žrtvu, prinosili su neprikladne žrtve, nisu iskazivali dostojnu čast Bogu, iako je to bio njihov poziv. Uvijek kada prilazite oltaru trebate biti svjesni da morate iskazivati čast Bogu jer bez njega ste nitko i ništa, rekao je propovjednik svećenicima. Potrebno je pridržavati se onoga što su vas formatori u sjemeništu učili, i biti neokaljani svećenik koji živi uzorno i moralno. Samo tako ćete znati živjeti ono što vam je propisano. Budite ono što od Vas Isus Krist i Crkva traže, budite moralni, pošteni, i budite ono što od vas vaši vjernici traže. Nadalje, nastavio je biskup, pravi svećenik je i žrtva i svećenik, koji prikazuje samoga sebe i prikazuje žrtvu Bogu, samo tako može prikazivati i tuđe žrtve. Malahija govori da će prokleti svećenički blagoslov, zbog onih koji se nisu pridržavali Levijeva zakona. Do nedostataka u svećeničkom djelovanju, danas kao i u vrijeme proroka Malahije, dolazi zbog tri razloga: iako poznaju Riječ Božju svećenici se je ne pridržavaju jer je nisu prihvatili u svome srcu, svećenik će moći istinski naviještati Riječ Božju i istinski smisao života samo ako je s Riječju istinski povezan i ako je živi, treći razlog poteškoća u svećeničkome djelovanju je nedostatak vječne vizije do čega dolazi kada je čovjek zaokupljen samo ovozemaljskim.

Obraćajući se okupljenim vjernicima biskup ih je potaknuo da prate svoje svećenike molitvom i da ih ohrabruju, no i da ih opomenu kada nešto nije u redu, a ne da ih samo hvale.

Iz govora proroka Malahije biskup je istaknuo izraz da „trebamo hoditi s Bogom“, kao što su to činili veliki praoci iz Staroga Zavjeta. Istaknuo je da svećenici trebaju preko svojih usta naviještati pravu Istinu Gospodnju, istinito a ne parcijalno prema vlastitim tumačenjima, to je moguće samo ako je proživljeno i nadahnuto Evanđeljem. Svećenik treba govoriti iz srca o strahu Božjem i o slavi Božjoj. Bogu iskazujemo slavu preko ljubavi, čineći dobra djela. Nije dobro govoriti da će Bog iz ljubavi sve činiti, a da mi možemo raditi što god želimo, samo da se na kraju pokajemo; to nije prava ljubav ni pravo milosrđe, to je računica koju nekada neki svećenici, jer ne žive onako kako treba, naviještaju ljudima, vodeći tako mnoge na krivi put. Strah Gospodnji uključuje i mržnju prema grijehu. Trebate hoditi s Gospodinom, tako ćete ga bolje upoznati, rekao je biskup novim svećenicima, a to ćete moći samo ako se molite i živite kako vam propisuje Crkva. Nadasve, trebate biti primjer uvijek, i kada mislite da vas ljudi ne vide, samo ćete tako ljude privući Crkvi.

Za biti dobar svećenik bitno ja naučiti slijediti Isusa Krista što je moguće vjernije njegovim nauku. Bitno je naučiti vjernike da ne da nasljeduju svećenika, nego Isusa, upozorio je biskup na opasnost stvaranja vlastite sljedbe. Važno je ostati vjeran svome pozivu te time poticati vjernike da i oni ostanu vjerni svome zvanju u obitelji. Bitno je znati potaknuti sebe na pokajanje, na isto potaknuti i svoje vjernike i naučiti ih da mrze grijeh, da uvijek traže što je Božji put i da nikada ne skrenu s toga puta. Na kraju, potaknuo je svećenike da uvijek naviještaju cjeloviti Božji nauk, bez biranja za ugoditi sebi ili ljudima.

Potaknuo je još jednom okupljene vjernike da mole za svoje svećenike, da ih potiču i pohvale za dobro, a iz bratske ljubavi opomenu za ono što nije dobro. Latinskom je izrekom rezimirao da svećenik treba biti „Fortiter in re, suaviter in modo“, čvrst u onome što je bitno, ali blag u načinu.

„Dixi et salvavi animam meam“

„Dixi et salvavi animam meam“, rekoh i spasih dušu svoju; rekao samo ono što treba a vi nastojte spasiti svoju dušu i da svima budemo na primjer i poticaj, zaključio je mons. Kutleša homiliju na misi svećeničkog ređenja u pulskoj katedrali.

Tonski zapis homilije i obreda ređenja poslušajte ovdje: 

 Trideset novih svećenika u devet godina

Biskup je na kraju, nakon mladomisničkog blagoslova, čestitao ređenicima, ali i njihovim obiteljima, profesorima, formatorima i svima onima koji su uložili trud u njihov put prema svećeništvu. Spomenuo je između ostalog da je sa ovim ređenjem, od dolaska u Porečku i Pulsku biskupiju u prosincu 2011. godine, zaredio sveukupno 30 novih svećenika, najvećim dijelom za ovu mjesnu Crkvu. Od toga broja većina novih svećenika je formaciju stekla u pulskom Sjemeništu „Redemptoris Mater“, a jedan manji dio u Bogosloviji u Rijeci. Misno slavlje glazbeno su uzveličali kantori iz neokatekumenskih zajednica, a nekoliko pjesama izveli su pjevači iz raznih pulskih župnih zborova uz orguljsku pratnju.

Ukratko o ređenicima

WOJCIECH WLAZLO, rođen je 21. travnja 1992. godine u Warszawi (Poljska), od oca Krzysztofa i majke Justyne. Sakrament krštenja primio je 6. lipnja 1992. u župi Blažene Djevice Marije od krunice u Warszawi, a krizman je 1. travnja 2007 u župi Rođenja Blažene Djevice Marije u Warszawi. Nakon polaganja mature upisuje ekonomski fakultet. 2006. godine sluša kateheze Neokatekumenskog puta u Warszawi i započinje itinerarij kršćanske inicijacije u neokatekumenskoj zajednice. Prije početka prve godine studija, čuvši snažan Kristov poziv za novu evangelizaciju u službi prezbitera, ulazi 2011. godine u Biskupijsko misijsko sjemenište Redemptoris Mater u Puli gdje je započeo i nastavio filozofske i teološke studije.

LEONARD ŠKEC, rođen je 14. studenog 1988. godine u Zagrebu, od oca pokojnog Dragutina i majke Ines, a odrastao je u Zadru. Sakrament krštenja primio je 8. travnja 1989. u župi Presvetog Trojstva u Svetoj Nedelji, a krizman je 14. svibnja 2005 u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zadru. Godine 2006. godine sluša kateheze Neokatekumenskog puta u Zadru i započinje itinerarij kršćanske inicijacije u neokatekumenskoj zajednici. Nakon završene osnovne i srednje škole u Zadru, upisuje pravo na sveučilištu u Zagrebu. Nakon završene 4. godine studija odgovara na  Kristov poziv na svećeništvo odgovara dajući svoju raspoloživost Crkvi da bude poslan bilo gdje za potrebe nove evangelizacije i Božjom providnošću biva dodijeljen 2011. godine Biskupijskom misijskom sjemeništu Redemptoris Mater u Puli gdje je započeo i nastavio filozofske i teološke studije.

GRAZIANO DI CRESCENZO, rođen je 16. srpnja 1967. u Schaffhausenu (Švicarska), od oca Pietra i majke Liliane. Sakrament krštenja primio je 30. svibnja 1968. u talijanskoj katoličkoj misiji u Schaffhausenu, a krizman je 16. svibnja 1985. u župi „Santa Maria in Herulis“ u Ripattoni. Osnovno školsko obrazovanje stekao je u Teramu te kasnije upisao i dovršio srednju komercijalnu i trgovačku školu. Narednih 20 godina radi, prvo u industrijskim pogonima a kasnije osniva i uzdržava vlastito poduzeće. 2009. godine sluša kateheze Neokatekumenskog puta u Teramu i započinje itinerarij kršćanske inicijacije u neokatekumenskoj zajednici. Odgovarajući na Kristov poziv za novu evangelizaciju ulazi 2014. godine u Biskupijsko misijsko sjemenište Redemptoris Mater u Sarajevu gdje je započeo filozofske i teološke studije, a nastavio ih je u Biskupijskom misijskom sjemeništu Redemptoris Mater u Puli gdje se nalazi od 2015. godine.

(G. Krizman)

 

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.