sv LeopoldO blagdanu sv. Leopolda Bogdana Mandića, 12. svibnja, u pulskoj Župi sv. Antuna Padovanskog, tijekom svečanog večernjeg misnog slavlja, s početkom u 19 sati, porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan blagoslovit će novopostavljenu relikviju sv. Leopolda Mandića. Više o tom Božjem ugodniku tim povodom rekao nam je župnik Župe sv. Antuna Padovanskog, fra Gabrijel Škibola.

1. Relikvije koje će o blagdanu sv. Leopolda biti izložene u vašoj župnoj crkvi već su od ranije u Istri. Kako je došlo do toga da će od sada biti dostupne za javno štovanje?

Relikvije su se do sada nalazile u privatnoj kapelici obitelji Krajcar u Pamićima kod Žminja, jedinoj crkvi u Istri posvećenoj Sv. Leopoldu Mandiću. G. Bruno Krajcar zaželio je da te relikvije budu izložene u našoj crkvi za javno štovanje na blagoslov gradu Puli, svim građanima i hodočasnicima na čemu sam zahvalan. Poveznica su relikvije Sv. Padre Pia koje su kod nas izložene. Znamo da je Papa Franjo Padre Pia i Sv. Leopolda u Godini milosrđa stavio za uzor. Ova dva Božja ugodnika uzor su nam u življenju sakramenta milosrđa - svete ispovijedi.

2. Ukratko, tko je bio sv. Leopold Mandić?

Hrvatski katolički svetac i ekumenist Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg Novom kao jedanaesto od 12-ero djece u obitelji Petra i Karoline (rođ. Carević) Mandić. Kako je bio slabašan i ne odveć dobrog zdravlja kršten je mjesec dana nakon rođenja kao Bogdan Ivan. Velik interes za duhovnost pokazuje već u djetinjstvu. Kako je kapucinski samostan u Herceg Novom tada potpadao pod venecijansku provinciju u dobi od 16 godina mladi Bogdan odlazi u kapucinsko sjemenište u Udinama (Italija).

Nakon dvije godine provedene u Udinama 1884. prelazi u samostan Bassano di Grappa kako bi stupio u novicijat. Tu 20. travnja postaje članom kapucinskog reda i uzima ime fra Leopold. Zavjetuje se u svibnju 1885. godine. Na teološki se studij upisuje na sveučilištu u Padovi da bi potom školovanje nastavio u Veneciji gdje i ostvaruje želju za stjecanje svećeničkog zvanja 20. rujna 1890. Kako mladu misu nije mogao služiti među svojima, u zamjenu im je poslao fotografiju. Kao mladomisnik izražava želju vratiti se u domovinu i raditi na jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve. No, dodijeljene su mu druge službe.

U periodu od 1890. do 1906. obnašao je razne redovničke dužnosti unutar venecijanske provincije. Tako je jedno vrijeme bio poglavar samostana u Zadru te neko vrijeme u Rijeci i Kopru. Od 1906. pa do svoje smrti redovničke je dužnosti obnašao u Padovi. Izuzev jedne godine koje je tijekom Prvog svjetskog rata proveo u internaciji u južnoj Italiji (1917.) jer se nije htio odreći hrvatstva, te kratkog perioda tijekom kojeg će boraviti u Rijeci (1923.). U Padovi je bio odgojitelj studenata filozofije te predavač patristike. Više je godina iz Padove putovao u Veneciju gdje je mlade kapucine učio hrvatskom jeziku koji će im trebati u pastoralnom radu među hrvatskim vjernicima.

Zadnjih je četrdeset godina života proveo u Kapucinskom samostanu u Padovi ispovijedajući vjernike satima. Pohodili su ga tzv. mali ljudi, ali i ugledni građani: radnici i industrijalci, studenti i profesori, intelektulaci, vojnici i časnici. Ali i časne sestre redovnici, svećenici pa i biskupi. U potpunosti je bio predan ispovijedanju jer za njega je ispovjedaonica bila mjesto ekumenskog djelovanja gdje molitvom ustraje na cilju da svi budu jedno.

Iz rodnog Herceg Novog ponio je podjelu kršćana na rimokatolike i pravoslavce. Ta rana ga je pekla i žrtvovao se kako bi se ta rana zaliječila. Uz ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj gajio je i ljubav prema svim slavenskim narodima te prema svojoj novoj domovini Italiji i njezinu narodu. Radio je na građenju mostova među ljudima i narodima i bio je svojevrsna preteča ideje ujedinjene Europe.

Zlatnu je misu proslavio 22. rujna 1940. Nakon toga njegovo će se zdravlje ubrzano pogoršavati. Smrt ga je sustigla 30. srpnja 1942. kada se oblačio za svetu misu, koju nikako nije propuštao. U jednom trenutku obuzela ga je samrtna slabost, a on je umirući izgovarao riječi molitve Zdravo Kraljice.

Njegov grob, koji se prvotno nalazio na gradskom groblju, postao je stjecište njegovih brojnih štovatelja. Kasnije njegovi posmrtni ostaci biti će preneseni u grobnu kapelicu u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Padovi. Postupak za proglašenje fra Leopolda Mandića blaženim pokrenut je 1946. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI. 2. svibnja 1976., a svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. Spomendan Svetog Leopolda slavi se 12. svibnja.

foto fra Gabriel3. Što sv. Leopold Mandić predstavlja u kolektivnoj svijesti današnjih vjernika?

Rekao bih kako vjernici prvenstveno povezuju sv. Leopolda sa sakramentom svete ispovijedi. Zbog toga se u ikonografiji najčešće prikazuje sa ljubičastom štolom, blagog izraza lica te uzdignutom desnicom kojom odrješuje grijehe penitenata. Nadam se kako će dolazak njegovih relikvija još više potaknuti vjernike da se u sakramentu ispovijedi pomire s Bogom koji ih svakodnevno čeka. Papa Franjo je s pravom rekao kako se "Bog nikad ne umara opraštajući, mi smo ti koji se umorimo tražeći oprost". 

Unatoč tome što je Katolička crkva univerzalna te je svaki svetac „naš“ svetac, smatram kako s pravom možemo biti ponosni da je sv. Leopold Mandić niknuo baš unutar našega, hrvatskog naroda pa da ga s pravom još više smijemo smatrati „našim“ svecem.

Svetog Leopolda ne možemo promatrati izvan konteksta franjevačkog reda. Vjerujem da vjernici u njemu vide utjelovljenje svih vrlina koje bi jedan franjevac trebao imati, a to su malenost, skromnost, poniznost te spremnost na služenje braći ljudima.

4. U vašoj crkvi već imate važnu relikviju per tactum Padre Pia. Sada dolazi i sv. Leopold, a sve to u crkvi veoma omiljenog sveca sv. Antuna Padovanskog. Vi poznajete svoje vjernike, kakav je doživljaj ljudi povijesnih svetaca u usporedbi s ovima, recimo bliže našim vremenima?

Smatram kako se vjernicima lakše povezati sa svecima koji su živjeli bliže našim vremenima pošto se stvarnost njihovih života može lakše povezati sa današnjicom u kojoj živimo. Ponekad nam se sveci iz prošlih stoljeća čine nedostupnima zbog herojskih djela i čudesa koja su činili. Njih kao da stavljamo na izlog te im se molimo da posreduju kod Boga za nas, poput recimo sv. Antuna Padovanskog, dok su nam sveci današnjice poput Padre Pia, sv. Leopolda, sv. Ivana Pavla II te Majke Tereze dostupniji te se uz molitvu za njihov zagovor ipak više usudimo njih uzeti za primjere koje bi mogli nasljedovati u životu kako bi se što više i lakše suobličili sa Kristom. Tome zasigurno pomaže i suvremeni proces kanonizacije tijekom kojega se nastoji prikazati svetac u svoj svojoj složenosti. Sveci nisu ljudi bez svojih problema i poteškoća kao što je to srednjovjekovna hagiografija često nastojala prikazati. Možda i u tome leži problem zašto su oni nedostupniji današnjem čovjeku koji ipak traži neki uzor kako da prebrodi oluje današnjega vremena.   

5. Što za Vas osobno znači dolazak relikvije sv. Leopolda u župnu crkvu gdje ste župnik?

Jako sam radostan zbog toga. Drago mi je da ćemo u našoj crkvi imati relikvije dvojice zaštitnika Godine milosrđa koju je papa Franjo proglasio 2015. godine.  Nadam se kako će vjernici zbog posebne prisutnosti te dvojice velikana Božjega milosrđa, Padre Pija i sv. Leopolda Mandića, otvorenije i skrušenije pristupati sakramentu pokore. Meni će osobno biti lakše pošto znam da ću biti pod njihovim vodstvom i zaštitom, tijekom podjele sakramenta pomirenja pošto osoba često očekuje i neki savjet ili riječ utjehe. Nadam se kako će naša crkva postati ispovjedaonica grada te da ćemo mi svećenici koji tu djelujemo po njihovom zagovoru moći posredovati Božje milosrđe.

(Razgovarala: Gordana Krizman; Foto: Župa sv. Antuna Padovanskog)

krašić zajednička fotografijaVjernici iz župa Barban, Cere i Sutivanac, koje je predvodio župnik dr.sc. Bernard Jurjević, u subotu 7. svibnja su hodočastili u Krašić. Pridružila se i nekolicina vjernika iz susjednih župa, tako da je na hodočašću bilo preko stotinu vjernika. Ovako dobar odaziv ne treba čuditi, uzevši u obzir stanku dužu od dvije godine kada se nigdje nije putovalo radi nepovoljne epidemiološke situacije i moguće ugroze. Na hodočašće se krenulo u jutarnjim satima a putovanje do Krašića vjernici su kratili molitvom uz zagovor bl. Alojziju Stepincu, koji je rođen u Krašićkom kraju (selo Brezarić) i tu proživio svoje posljednje godine života.

Krašić je općina koja se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Zagrebačke županije, udaljena oko 50 kilometara od grada Zagreba. U geografskom smislu je konzistentan dio hrvatskog prigorja, a nalazi se između gradova Jastrebarsko i Ozlja (Karlovačka županija). Površinom i napučenošću spada u srednje velike hrvatske općine. Mnoge su poznate osobe rođene u tome kraju: Blaž Ćuk, slikar i likovni pedagog, Juraj Ćuk, pisac i povjesničar, Juraj Jezerinac, nadbiskup, Franjo Kuharić, kardinal, bl. Alojzije Stepinac, kardinal, Josip Mrzljak, biskup, Josip Torbar, tajnik i predsjednik HAZU-a, te mnogi drugi.

krašić misa

Nakon dolaska u Krašić hodočasnici su imali priliku za kratko razgledavanje mjesta, posebice Župne crkve Presvetog Trojstva iz 14. st. i spomenika koji je postavljen 1998. ispred crkve povodom 100. godišnjice rođenja bl. Alojzija Stepinca. Hodočasnici su razgledali stari župni stana i sobe u kojima je on proveo svoje posljednje godine života u kućnom pritvoru. Većina je hodočasnika prošla i Križni put s Isusom i Alojzijem Stepincem, uređen na livadi pokraj crkve i župnog stana.

Neposredno prije početka svete mise, hodočasnike je izrazima dobrodošlice i prigodnim riječima pozdravio nadbiskup Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u miru, također rođen u Krašićkom kraju. Ujedno je s hodočasnicima podijelio zanimljiva svjedočanstvo o bl. Stepincu i svoju povezanost s njim, budući da ga je osobno poznavao.

krašić misa 1

Svečano i dostojanstveno misno slavlje u Crkvi Presvetog Trojstva je predvodio župnik Barbana, Cera i Sutivanca, dr.sc. Bernard Jurjević. Misu je pjesmom uljepšao združeni zbor pjevača iz nekoliko župa, a svirkom je pratila Helga Vrh. U pjesmi i zajedničkoj molitvi se očitovala ljepota zajedništva, koja nam je u ovim vremenima nadasve potrebna.

Hodočašće je bila prilika da blaženog Alojzija Stepinca uzmemo kao uzor, da ga zamolimo za pomoć i zagovor. Tako možemo dobiti potrebnu snagu duha da u svakodnevnom životu nadvladamo napasti svijeta, da lakše podnosimo žrtve i patnje na životnom putu. Gledajući ispred sebe patnje koje je trpio, nevin osuđen Alojzije Stepinac, kršćanski duh postaje jači. Sve je strpljivo podnosio i nikada nije odbacio vrednote pravde, istine i morala, koliko god je njegov život bio bremenit nedaćama. Njegov primjer svjedoči o tome da je uz čistu i čvrstu vjeru moguće nadvladati sve nedaće, te prispjeti u slavu Oca nebeskog, u kraljevstvo Krista Kralja, u kojemu će biti nagrađeno svako plemenito djelo i svaka strpljivo podnesena patnja. Razmišljajući o tome, postajemo svjesni istinitosti izreke da „čovjeka ne čini sretnim privid, već mir u srcu i ljubav prema Bogu i bližnjima“.

krašić zbor barban uz spomenik stepincu

Drugi dio hodočašća bila je posjeta nadaleko poznatih Rastoka, u sastavu grada Slunja u Karlovačkoj županiji, smještenih uz magistralnu cestu Karlovac-Plitvička jezera. Mjesto je ime Rastoke dobilo po tome jer se tamo rastače rijeka Slunjčica koja se preko sedrenih stijena ulijeva u rijeku Koranu. Svojim tokom kroz Rastoke  Slunčica stvara mnoštvo malih jezera, brzaka i slapova. Najpoznatiji i najveći su slapovi: Vilina kosa, Hrvojev slap i Buk. Mnogi Rastoke nazivaju i predvorjem Plitvičkih jezera od kojih su udaljene oko tridesetak kilometara.

Dolaskom u Rastoke, dočekalo nas je dvoje vodiča koji su hodočasnicima na zanimljiv i stručan način predstavili znamenitosti ovog kraja, privredu, obrte, govorili o čuvenim ličnostima povezanim uz Rastoke, spomenuli nekoliko legendi, strpljivo odgovarali na postavljena pitanja. Organizirana je i posjeta jednom mlinu u kojem nas je mlinarica Kata ukratko upoznala s načinom rada mlinice – žličare. Zanimljiv je podatak da je nekada u naselju postojalo preko stotinu mlinova, od kojih neki datiraju u 17.st. Veći dio nastambi je ipak sagrađen krajem 19. i početkom 20. stoljeća, uglavnom od drva i sedre. Mnogi slapovi u mjestu su nazvani prema imenima vlasnika mlinica.

krašić oltar bl. stepinca

Zbog svoje skladnosti graditeljske, povijesne i etnografske baštine, Rastoke su 1969. godine uvrštene u Registar nepokretnih spomenika kulture pri Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu. Utiske izazvane ljepotom krajolika hodočasnici su zabilježili koristeći moderne tehnologije, fotografije i digitalne zapise. Ipak, najvrijedniji od svega je utisak pohranjen u srcima svakog od hodočasnika. Nenadmašan je osjećaj zajedništva i duhovni doživljaj ljepota kraja, umirujući zvuk i bistrina vode što protiče potičući na meditaciju i mir, zelenilo drveća, neopisiva milina prizora što u duši veliča čudo prirode.

Hodočasnici su se u kasnim večernjim satima vratili svojim kućama, duše prepune pozitivnih i lijepih utisaka. Unatoč tmurnom i oblačnom vremenu koje nas je pratilo, dan hodočašća je bio po mnogo čemu ispunjavajući. Prevladavao je osjećaj zajedništva, te je dan bio prava okrijepa za duh i tijelo, po čemu će ga svi hodočasnici još dugo pamtiti.

Napisala: Nevia Kožljan

 

 

IMG 4644 2

Vjeronaučna olimpijada 2022. - državno natjecanje iz vjeronauka o temi „Sveti Ignacije Lojolski i Družba Isusova“ za učenike osnovnih i srednjih škola iz Hrvatske održano je 3. i 4. svibnja u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. u Zadru.

Dvodnevni susret okupio je 160 učenika osnovnih i srednjih škola iz cijele Hrvatske, 40 mentora i dvadesetak članova Državnog povjerenstva.

„Zadar je radosni domaćin radosne mladosti iz cijele Hrvatske! Radostan sam što sam s vama i zahvalan zbog ovoga susreta i natjecanja“, poletno je poručio zadarski nadbiskup Želimir Puljić na početku Olimpijade, kada su u sportskoj dvorani Klasične gimnazije predstavnici nadležnih institucija održali prigodne govore.

Zadar je po drugi put domaćin državnog natjecanja iz vjeronauka. Nadbiskup je zahvalio organizatorima Olimpijade što su za ovogodišnju temu izabrali „velikana Crkve, sv. Ignacija i Družbu Isusovu koju je utemeljio“.

Povod odabiru te teme je Jubilarna ‘Ignacijeva godina 2021. – 2022.’ uz spomen i obilježavanje 500. obljetnice obraćenja sv. Ignacija Lojolskog i 400. obljetnice njegovog proglašenja svetim.

„Kada kažemo Družba Isusova, ne mislimo prvenstveno na Družbu, nego naglasak je upravo na Isusu, Isusova. Skupina mladića u Parizu u središte je stavila Isusa. U tome je naglasak. Kao i kod apostola, Isus je razlog radi kojega se članovi Družbe s Isusom druže i njega se drže. To i je razlog zašto se zovu Družba Isusova“ istaknuo je mons. Puljić, poručivši da toj „časnoj Družbi u povijesti Katoličke Crkve Crkva zaista jako puno duguje. Veliki broj svećenika osjetio je njihovo pedagoško i duhovno ozračje jer su odgojeni u sjemeništima gdje su isusovci odgajali. I brojni svećenici u Hrvatskoj prošli su kroz sjemeništa koja su vodili isusovci, pa im je ta tema bliska i draga“, rekao je mons. Puljić, koji je također pohađao sjemenište koje su vodili isusovci u Dubrovniku.

„Mi, Hrvati, kao narod i brojni narodi Europe i svijeta, osobitu zahvalnost dugujemo upravo toj časnoj Družbi. Bavili su se osobito odgojem, u prvom redu misionarskim djelovanjem. Otišli su do Japana, Kine i Meksika i zadužili su Crkvu tim misijskim zanosom“, rekao je nadbiskup, istaknuvši kako je za Hrvatsku karakteristično da su prve gimnazije u Hrvatskoj osnovali upravo isusovci.

 

 

„Isusovci su zadužili Crkvu, Europu i svijet svojim radom u polju misija, odgoja, obrazovanja i kulture. Prije svoga ukinuća 1773., isusovci su u Hrvatskoj utemeljili nekoliko gimnazija, najprije u Dubrovniku, onda u Zagrebu, Rijeci, Varaždinu, Požegi, Osijeku i Petrovaradinu. Danas su te institucije povijesni znak njihove nazočnosti u našem narodu“, rekao je mons. Puljić.

Govoreći o duhovnosti Družbe Isusove, nadbiskup je istaknuo jedan od njenih segmenata: „Iskustvo Isusovačke družbe je biti uporan i ustrajan“.

„Isusovci su se susretali s brojnim teškoćama, s brojnim problemima, s brojnim nevoljama. Ali, uvijek iznova su počinjali. Za isusovce je karakteristično to počinjanje. Početi iznova! I to je divna inspiracija za sve nas, osobito za mlade. Kada se susretnemo s nekim problemima, odmah stanemo. No, budite poput Ignacija, poput Družbe Isusove – Počnite iznova! Ne bojte se početi iznova, jer to je zapravo i garancija uspjeha“, sve je snažno ohrabrio nadbiskup Puljić u kontekstu činjenice da su se isusovci susretali s brojnim nevoljama.

„Kroz prošlih 500 godina, gdje god su isusovci stigli, imali su silnih problema započeti. Započeti! A kad bi započeli, imali su gorkih okapanja i smetnji, nerijetko i prijetnji da prestanu djelovati. No, i kad su prestali, nisu se predavali, nego su gledali kako se opet vratiti i opet početi! Njihov utemeljitelj imao je pravilo Sve na veću slavu Božju. U kontekstu njihovog načina da uvijek iznova započnu, za njih bi bilo praktično i pravilo ‘Opet počinjem. Sada počinjem’“, poručio je mons. Puljić.

Počinjanje njihova djelovanja i prekidi njihova rada nisu se događali samo u pojedinim mjestima i gradovima, „nego, u jednom trenutku, Družba je i prestala. Nestala. Nakon 233 godine uspješnog rada, cijela Družba morala je prestati djelovati i postojati 1773. godine. Ali, nije pokopana. Nisu se prestali nadati. Nakon 41 godine zabrane, ponovno su počeli djelovati i oživjeli su 1814. godine. Jer, bili su i ostali uporni, bili su ustrajni, bili su neustrašivi, temeljiti i postojani, vjerni svome geslu – Iznova počinjem!“, poručio je mons. Puljić.

Istaknuo je da su se isusovci „borili pameću, kulturom, odgojem i logikom duha, pa su se s milošću Božjom uspješno hrvali s brojnim povijesnim izazovima. I kad su prestajali, nisu se predavali, nego su gledali kako se opet vratiti i početi ispočetka. To bi se moglo nazvati karakterističnim obilježjem njihove povijesti. Početi iznova nakon zabrane i prekida djelovanja može poslužiti kao dobar primjer i uzor svima, posebice vama, mladi, koji ste često kušani dvojbom isplati li opet pokušati“.

Nakon pisanog dijela, u drugom dijelu natjecanja tj. „Milijunaku“ sudjelovalo je pet prvoplasiranih ekipa. U kategoriji osnovnih škola najbolji su bili učenici OŠ Eugena Kvaternika iz Velike Gorice (99), a XV. gimnazija Zagreb (99,75) pobijedila je među srednjoškolcima.

Predstavnici naše biskupije također su ostvarili lijepe rezultate. U kategoriji srednjih škola visoko treće mjesto i brončanu medalju s osvjenih 91,75 bodova osvojili su učenici Pazinskog kolegija – klasične gimnazije: Brigita Roznbeker, Marija Bubalo, Sara Markovčić i Filip Mikolčević s mentoricom dr. sc. Mihaelom Lovrić. Među dvadeset osnovnoškolskih ekipa predstavnici naše biskupije - učenici OŠ „Ivo Lola Ribar“ iz Labina: Amelia Vojić, Ayanna Kovačević, Aurora Cassioli Bugarin i  Doria Salamon s mentoricom Đeni Vojić zauzeli su sedmo mjesto (80,50).

„U Zadru je ovih dana bila najveća koncentracija znanja o Družbi Isusovoj i sv. Ignaciju – ne samo u Zadru, Hrvatskoj i Europi, nego u cijelom svijetu“ istaknuo je o. Mirko Nikolić, zamjenik provincijala Družbe Isusove u Hrvatskoj, na dodjeli nagrada i medalja.

(IKA/np; foto: N. Peteh)

 1470313

Vjernici Trviža, nevelike župe u Pazinskom dekanatu, prisjetili su se na Bijelu nedjelju, 24. travnja 2022. nekadašnjeg trviškog župnika mons. Leopolda Jurce, koji je svojim pastoralnim djelovanjem, svojim nebrojenim dobrim djelima uvelike zadužio taj kraj. Tom su prigodom predstavljene dvije knjige mons. Jurce: „Kronika župe Trviž vlč. Leopolda Jurce 1943. – 1945.“ i „Moje godine u Istri pod fašizmom – uspomene“.  Mons. Jurca je bio župnik u Trvižu 16 godina, od 1929. do 1945. godine.

Program je započeo svečano, pjevanom Velikom Vazmenom večernjom u izvedbi trviškog župnog zbora, a predvodio ju je vlč. Milivoj Koren, uz nazočnost preč. mr. Ilije Jakovljevića i župnika domaćina vlč. Dariusza Szymanskog.

 1470273

Tijekom predstavljanja o knjigama su govorili: preč. mr. sc. Ilija Jakovljević, Ivan Sironić Miškulin, profesor, te Mirela Mrak ravnateljica Državnog arhiva u Pazinu, susret je moderirao dr. sc. Željko Mrak. Događaj su organizirali Župa BDM od Krunice Trviž i  Hrvatsko katoličko mladenačko društvo „Seljačka sloga Trviž 1911.“

Na početku je moderator predstavio tehničke značajke izdanja. Knjigu „Kronika župe Trviž vlč. Leopolda Jurce 1943. – 1945.“ priredio je preč. mr. sc. Ilija Jakovljević, nakladnici su Josip Turčinović d.o.o. iz Pazina, Porečka i Pulska biskupija i Župa Gospe od Krunice Trviž. Urednici su Mirela Mrak Kliman i Ivan Milotić, lekturu potpisuje Kristina Varda, prijevode s njemačkog jezika Kristina Kamelić, s talijanskog jezika Gordana Krizman, a korekturu mons. Ivan Milovan, Željko Mrak, i Ivan Sironić Miškulin.

 1470301

„Moje godine u Istri pod fašizmom – uspomene“ je prijevod sa slovenskog, naslov izvornika je „Moja leta u Istri pod fašizmom – spomin (Ljubljana, 1978.).  Izdavač je također Josip Turčinović d.o.o., Porečka i Pulska biskupija i Župa Gospe od Krunice Trviž. Suizdavač je Inštitut za narodnostna vprašanja iz Ljubljane i Družina d.o.o., za izdavača Nada Lakošeljac, Sonja Novak Lukanović i Tone Rode. Prijevod sa slovenskog potpisuje Irena Margan. Urednici su Barbara Riman, Ilija Jakovljević,  te Ivan Sironić Miškulin koji potpisuje i korekturu.

Preč. Jakovljević je na početku svog izlaganja osvrnuo na  uloga slavenskog svećenstva, posebno hrvatskog i slovenskog, na Istarskom poluotoku u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća, koje je imalo važnu ulogu u očuvanju hrvatskog identiteta ovog područja te poslije međunarodnog priznanja da Istra bude dio Hrvatske. „Svećenici će svojim radom s istarskim narodnjacima, prvotno u širenju i očuvanju vjeru, doprinijeti političkoj stabilnosti ovih krajeva. Očuvanje narodnog jezika u liturgiji, te podučavanje djece u narodnom jeziku sve će to doprinijeti narodnom preporodu i mukotrpnom radu u ostvarivanju političkih i društvenih prava većinskog stanovništva Istarskog poluotoka.“

 1470302

„Fašizam je želio zagospodariti na svim područjima pa i na vjerskom planu“, podsjetio je preč. Jakovljević. „Kao što se u Italiji našla na udaru Katolička akcija, tako se u Istri našlo na udaru istarsko narodnjaštvo i svećenstvo. Nemoguće je izbrisati jedan identitet ako čovjeku ostaviš slobodu ispovijedanja vjere na njegovu jeziku. Fašizam je dobro znao tko čuva identitet istarskih Hrvata. Stoga je bilo nasušno potrebno, za uspjeh fašističkih ciljeva, što prije zabraniti bogoslužje na staroslavenskom jeziku. Jurca je zbog toga bio osuđivan, i nije znao što će mu se dogoditi zbog toga što živi identitet svojih vjernika. Mnogi autori smatraju da su Istra i Kvarner kolijevka hrvatskog glagoljskog pisma. Još se Venecija teško nosila s glagoljaškom prisutnošću u Istri, a fašizam je nastojao zatrti joj svaki trag. Nositelji glagoljaške baštine, hrvatske riječi, bili su svećenici te je tijekom talijanske uprave Istru napustilo, bilo protjerano, 80 svećenika: 8 iz Porečke i Pulske, a 72 iz Tršćansko-koparske biskupije. Talijani su nakon Prvog svjetskog rata govorili kako će u Istri poštivati pravo pojedinca na vjeroispovijest i jezik, te da će otvoriti još više hrvatskih škola, no ništa se od toga nije dogodilo. Slovenski su svećenici djelovali na župama, bili su s narodom i s narodom dijelili sudbinu. Mons. Jurca je nastojao, kroz 16 godina koliko je proveo u Trvižu, sačuvati narodnu svijest i narodni jezik.

Preč. Jakovljević je napomenuo kako je mons. Jurca gotovo svakodnevno bilježio zapise u župnu kroniku. Istaknuo je kako se je dolaskom Nijemaca u župnu kuću uselio njemački zapovjednik, Jurca je tako postao podstanar u vlastitoj kući i bio je pod stalnom kontrolom. No, ta mu je situacija omogućila i velika djela, saznao je tako da je njegov kolega vlč. Brumnić na popisu za deportaciju ili strijeljanje, te ga je uspio obavijestiti i tako spasiti. Uspio je tako spasiti i 10 ljudi koji su trebali biti strijeljani. Svjedočanstvima mještana Trviža, koje su sakupili Mirela Mrak Kliman i Ivan Sironić Miškulin, knjiga je još dodatno obogaćena. Temeljem matičnih knjiga tijekom rada na tom projektu napravljen je i popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća u toj župi, to je prvi martirologij koji je sastavljen za jednu istarsku župu, napomenuo je preč. Jakovljević u svojstvu dijecezanskog povjerenika za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća.

Kao glavni cilj koji on želi postići tom knjigom istaknuo je da bi volio da ona bude poticaj žiteljima Trviža da svojim obiteljskim predajama, uspomenama i fotografijama daju svoj doprinos kako bi u budućnosti moglo biti uređeno i drugo dopunjeno izdanje.

Izrazio je na kraju zahvalnost svim suradnicima na izdanjima, a s posebnom se zahvalnošću prisjetio nekadašnjeg župnika Ante Žufića. „Vrijednost mons. Jurce kao autora zapisa u kronici sagledava se u njegovoj preciznosti i u njegovom svakodnevnom zapisivanju događaja. Ta je kronika svjedočanstvo vjere ljudi onoga vremena koji su živjeli jako teško, Jurca je živio tu vjeru sa svojim narodom i zato zaslužuje da u Trvižu dobije važno i počasno mjesto“, zaključio je preč. Jakovljević.

 1470305

Mirela Mrak, ravnateljica Državnog arhiva u Pazinu, na početku je svog obraćanja predstavila izdanja. „Trviška kronika 1942. – 1945.“ se sastoji od: Riječi priređivača mr. sc. Ilije Jakovljevića, „Nemoć režima i snaga Crkve“ u kojem je opisan povijesni kontekst onoga razdoblja kao i uloga istarskih svećenika u očuvanju hrvatskog identiteta u Istri te borbe istih protiv fašizma, opisuje i ulogu istarskog svećenstva u donošenju izvornih pazinskih rujanskih odluka 1943.“

„Najopsežniji dio knjige je prijepis kronike Trviž po godinama od 1942. do 1945., gdje Jurca neposredno i konkretno predočava opravdanost takve njihove kvalifikacije. Kako opisuje dr. sc. Ivan Milotić, Jurcina kronika za Trviž, sastoji se od svećenikova bilježenja činjenica, na osobni način, bez tumačenja i kvalifikacije. Jurca se u kronici pojavljuje kao nijem svjedok vremena te kao zapisivač svjedoči o onome što je osjetio vlastitim čulima. Zbog toga Kronika Župe Trviž pruža neposredan precizan i činjenični uvid onoga što se događalo među narodom tijekom ratnih godina te pruža pregled na čitavu Pazinštinu u drugome svjetskome ratu. Kronika župe Trviž ima nemjerljivu vrijednost s obzirom na vremensku odrednicu koja je njome obuhvaćena, ali i s obzirom na značenje, status, važnost i ulogu koje je Trviž imao tijekom drugog svjetskog rata“, rekla je ravnateljica Mrak Kliman.

„U kronici  dobivamo pregled ne samo političkih previranja, već društvenih, gospodarskih i duhovnih stanja župljana Trviža.“ Kako bi okupljenima pružila uvid u život župe Trviž u razdoblju od 1943. do 1945., ravnateljica je citirala nekoliko Jurcinih navoda, „Jurca u svojoj kronici gotovo pa dnevno bilježi događanja u Trvižu, Pazinu, Istri i svijetu“, dodala je. Jurca opisuje blagoslov oltara Srca Isusova 1942. po ruka ma biskupa Antonia Santinija, zapisuje kada je vidio bombardiranje Pazina i drugih gradova, ali i atmosferu straha koju je narod proživljavao kod prolaska njemačke vojske. Detaljno je prepričala mnoge zastrašujuće situacije u kojima je Jurca odigrao ključnu ulogu u spašavanju ljudi i mjesta.

 1470311

Ivan Sironić Miškulin, posljednji predstavljač, je život i djelo mons. Jurce proučavao kao temu svog diplomskog rada. Otkrio je koje su bile njegove motivacije za taj veliki interes prema mons. Jurci, te je citirao svoj odgovor dr. Riman, svojoj mentorici, kada ga je pitala zašto je tako jako zainteresiran za mons. Jurcu: on je bio 16 godina župnik u Trvižu, poslao je u samostan 30 ženskih redovničkih zvanja, 9 muških, materijalna ostavština u crkvi je jako velika: oltar Srca Isusova, veliko raspelo, oltarna pala, svetohranište, kip sv. Josipa, kip Uskrsloga Krista i corpus domini. „Ja sam o Jurci i za Jurcu slušao od kada pamtim, odrastao sam u obiteljskoj kući s nonićima, danas bi se to nazvalo svakodnevnim konzultacijama, o njemu se je pričalo u svako doba dana“ napomenuo je Sironić Miškulin. Kao vrijedne usmene izvore istaknuo je svoje djeda i baku te brojne susjede koje je u vremenu od 2014. do 2015. intervjuirao glede Jurce. „Jedno je bilo zajedničko svima, svaki put kad je bilo riječi o Jurci uvijek je to bilo s punim poštovanjem i dostojanstvom.“ Jurca kada je došao u Trviž imao je 25 godina. Sironić Miškulin je istaknuo da je za naslovnicu knjige moje uspomene“ odabrao rečenicu koju je mons. Jurca svojim župljanima uputio na odlasku 'Imat ćete nakon mene župnika učenijih, pobožnijih i svetijih, ali svećenika koji bi vas više ljubili od mene, teško. Uvijek sam tražio samo vas, ne i vaše. Ja sam došao u Trviž po duše.“ Uistinu, materijalna ostavština je velika, a duhovna još veća. Nikada u povijesti župa nije imala 30 ženskih redovničkih zvanja, sva su zvanja potekla za vrijeme njega. Puno je to za župu koja je tada brojala 850 duša. Jurca je ostavio strašno dubok trag. Predstavljač je nadalje spomenuo zanimljive bilješke na koje je naišao u kronici, župnik je u župnim obavijestima oglasio da će prva tri dana u tjednu ići po selima s fotoaparatom te da će  fotografirati mještane i za uspomenu pokloniti fotografiju svima koji to budu željeli. Također je svoje župljane redovito obavještavao kada bi išao u Puli ili u Trst, ukoliko bi netko trebao kakve lijekove. Ispričao je i zgodu izuzetne socijalne osjetljivosti Jurce kada je za krizmu svojom odjećom odjenuo siromašnog dječaka.  Jurca je po odlasku iz Trviža pet godina bio ravnatelj Pazinskog sjemeništa, pa potom pazinski župnik, rekao je Sironić Miškulin. Potom je pozvan u kopar gdje je bio generalni vikar. Umirovljen je 1972. godine, sa 67 godina, iz zdravstvenih razloga. Posljednjih je godina bolovao od Alzheimerovog sindroma, časne sestre koje su ga njegovale prenijele su da je stalno spominjao Trviž, ljude i mjesta. Sve je ljude u kronici zapisivao imenom prezimenom i obavezno obiteljskim nadimkom. Volio je Trviž i Trviž je ostao u njemu“, istaknuo je Sironić Miškulin. Kronika je pregled činjenica, a “Moje uspomene su njegov zapis, njegov doživljaj Trviža. On je tu župu orao i preorao, on je za nju živio. Ostavio je župi 7 kronika: velika župna, kronika djevojačkog društva, kronika materinjskog društva, kronika apostolata muževa i mladića, kronika malih križara i križarica, kronika muških redovničkih svećeničkih i redovničkih zvanja i kronika ženskih redovničkih zvanja. Ostavio je ovdje bogatu ostavštinu, svu svoju mladost.“

 1470315

Zaključno se okupljenima prigodnim zahvalama obratio župnik Syzmanski koji je istaknuo da „to izdanje nije samo puko predstavljanje pisanih izvora iz prošlosti te župe već vraćanje u život, posadašnjenje neizbrisivog za vjerski život rada na Njivi Gospodnjoj mons. Jurce pa tako i svjedočenje življenja vjere vjernika toga vremena“.

(G. Krizman)

   

 

Istaknuto

 

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.