U Župi sv. Mihovila u Žminju, u Pazinskom dekanatu, ove je godine blagdan Uzvišenja sv. Križa, u ponedjeljak, 14. rujna 2020. godine, bio u znaku dovršetka obnove crkvice sv. Križa na mjesnome groblju. U jutarnjim je satima održano misno slavlje, a poslijepodne je obnovljena drevna tradicija Večernje za pokojne, tradicija je to koju povijesna vrela spominju još na samome početku 17. stoljeća. Večernju je predvodio žminjski župnik vlč. Jordan Rovis i taj će se običaj od sada redovito nastaviti.

 Tom je prigodom povijesni prikaz spominjanja te crkve, povijesne zapise te pregršt zanimljivosti vezanih za nju okupljenima predstavio dr. sc. Elvis Orbanić iz Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci, Područne jedinica u Puli. Žminjska se župa može podičiti da među svojim aktivnim župljanima ima jednog od najrelevantnijih istarski povjesničara koji svoje bogato historiografsko iskustvo i umijeće nerijetko nesebično primjenjuje upravo oplemenjujući razne prigode, a napose publikacije vezane uz tu svoju rodnu župu.

Grobljanska crkva sv. Križa koja je zadnju veliku obnovu doživjela 1964. godine ovom je prigodom u potpunosti obojana iznutra, izvršena je zamjena tepiha i tapeciranje klupa, uređen je drveni oltar i nabavljen novi ormar, a najzahtjevniji dio obnove bilo je temeljito uređenje lopice ispred crkve. Sveukupni trošak radova koji je većim dijelom podnijela Župa sv. Mihovila, uz sudjelovanje Općine Žminj, iznosio je sto sedamdeset tisuća kuna. U najavi je i uređenja fasade.

Iako je povijest ove svetkovine obavijena koprenom više legendi i rijetkih pouzdanih podataka, valja izdvojiti najstariju predaju prema kojoj je sveti Križ pronašla u Jeruzalemu carica Jelena majka Konstantina Velikog na samoj Kalvariji, podjsetio je dr. Orbanić na početku izlaganja. Naime, ona je bila kršćanka te se u vrijeme progona svoje subraće kako je bila iz ugledne obitelji za njih zauzimala. Njezin sin, Konstantin postavši carem Rimskog Carstva, 313. godine će dati slobodu ispovijedanja kršćanske vjere, što znači da će kršćanstvo postati ravnopravna religija u njegovoj državi koja je obuhvaćala i Istru. Spomendan pronalaska sv. Križa, se u Rimu slavio prije kraja 7. stoljeća i polako širio diljem kršćanskoga svijeta pa je tako došao i u naše krajeve.

viber image 2020 09 16 14 17 37

Dr. Orbanić je nadalje istaknuo da je Žminj u vrijeme svog prvog povijesnog spomena u crkvenom smislu pripadao pod upravu porečkoga biskupa. Sa potpunom sigurnošću to možemo tvrditi od 1178. godine, iako je kršćanstvo na Žminjštini zajamčeno arheološkim nalazima već u 6. st.  

Prvi spomen crkve svetoga Križa na Žminjštini je zabilježen u Istarskom razvodu. Riječ je o srednjovjekovnom pravnom dokumentu o razgraničenjima feudalnih gospodara i seoskih općina koji je nastajao između 1275. i 1395. godine, pojasnio je predavač. Tu se kaže da je područje Pićanske biskupije graničilo s Porečkom biskupijom i na Žminjštini, a crkva sv. Križa na cimitru je točka razgraničenja. Povijesna vrela kroz naredna dva stoljeća će šutjeti o ovoj crkvi. Sljedeći zapis je tek iz 1603. godine kada je Žminj pohodio porečki biskup Giovanni Lippomano (1598.-1608.). Taj pohod bio je dijelom uobičajene vizitacije župa koje su i ovome porečkom biskupu bile podređene. Pregledavajući crkvenu imovinu, razgovarajući sa žminjskim svećenicima i viđenijim stanovnicima Žminja istaknuo je postojanje crkve svetoga Križa zajedno s mjesnim grobljem čime je potvrđen navod Istarskog razvoda iz 13. stoljeća. Tako da možemo govoriti o kontinuitetu ovog blagoslovljenog tla s naslovom sv. Križa najkasnije od 13. stoljeća do današnjih dana, dakle, punih osam stoljeća.

 

Slavljenje misa u crkvi sv. Križa

Žminj je bio sjedište tzv. kolegijalnog kaptola, dakle uz župnika koji je nosio titulu kanonika postojao je još jedan kanonik. Smisao kolegijalnih ili zbornih kaptola, pa tako i Žminjskog, se sastojao u činjenju svečanijim liturgijskih slavlja, zajedničkim molitvama iz brevijara u korskim klupama, a takav tip kaptola imale su još neke, premda rijetke župe u Istri. Svakako radi se o mjestima koje odlikuje kršćanska starina i ugled, rekao je dr. Orbanić. Spomenute 1603. godine prema kazivanju žminjskog kanonika Ivana Kukurina, u crkvi svetog Križa mnogo su se puta održavale votivne (zavjetne) mise jer je tako želio župnik. Mjesni župan, službe slične današnjem načelniku općine, prezimena Žufić tada je izjavio kako se svakog ponedjeljka u ovoj crkvi treba misiti za mrtve.

Dvadesetak godina kasnije, 1625., prema zapisima u povijesnim vrelima, postojao je isti običaj slavljenja misa u ovoj crkvi. Svake nedjelje župnik je trebao navijestiti godišnjice smrti kako je to odavno bio običaj ovoga mjesta. Mise za mrtve su se održavale ponedjeljkom sa škropljenjem blagoslovljenom vodom po groblju. Narednog, 18. stoljeća saznajemo da je u crkvi sv. Križa žminjski kapelan bio dužan slaviti 12 misa godišnje. Očigledno je obveza iz davnina o slavljenju misa za pokojne svakog ponedjeljka u ovoj crkvi, tijekom 18. st. promijenjena na način da ju je slavio jedan od žminjskih kapelana u reduciranom obliku, tj. slavila se jednom mjesečno.

Govoreći o materijalnoj povijesti crkve sv. Križa predavač je podsjetio kako su se u ta stara vremena vjernici okupljali u specifične udruge koje poznajemo kao bratovštine. Na Žminjštini je ih bilo tijekom 17 i 18. stoljeća oko desetak. Otkriva nam se kako je ova crkva bila pod materijalnom skrbi istoimene bratovštine sv. Križa čiji su članovi bili u Žminju djelatni svećenici kojih je tijekom 17. stoljeća bilo čak šestorica u isto vrijeme.

Od oltara u ovoj crkvi spominju se tijekom promatrana dva stoljeća oltar sv. Franje, oltar Bičevanja i  oltar sv. Justa. Lopica, ili trijem ispred crkve je noviji dodatak jer se ne spominje u zapisima do kraja 18. st.

Iz svega iznesenog, crkva sv. Križa na cimitru je postojala još u 13. st. i tijekom svoje povijesti od najmanje osam stoljeća bila je predmetom arhitektonskih preobrazbi kako u njezinom plaštu tako i u unutrašnjosti. Zadnja velika obnova zabilježena je 1984. godine.

U financijskom-materijalnom smislu za ovu crkvu se brinula bratovštinska zajednica vjernika sve do vremena Josipa II, krajem 18. st., kada se bratovštine ukidaju, pa ta obveza prelazi na druge subjekte.

Zacijelo će i ovo današnje slavlje naći mjesta u župnoj kronici na poticaj budućim generacijama o potrebi skrbi nad našom vjerskom i kulturnom baštinom, zaključio je dr. Orbanić.

U subotu, 12. rujna 2020. na blagdan Imena Marijina, u pulskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije misnim slavljem obilježena je obljetnica posvete te stolne crkve Pulske biskupije, koja je posvećena 425. godine.

Misno slavlje predvodio je katedralni župnik vlč. Rikard Lekaj, a misu je glazbeno uzveličao katedralni zbor pod ravnanjem i uz orguljsku pratnju Paole Batel.

Vlč Lekaj je u prigodnoj homiliji istaknuo važnost crkve kao svetoga mjesta, mjesta susreta Boga i čovjeka, crkva to postaje posvetom, kao što čovjek krštenjem postaje svetište. Stolna crkva jedne mjesne Crkve simbol je njezina zajedništva. Podsjetio je kako je pulska katedrala preživjela bombardiranje, požar i druge teške trenutke, no i dalje je tu kao biser ovoga grada. I mi smo pozvani graditi svoj život na čvrstim temeljima evanđelja,  istaknuo je vlč. Lekaj spominjući ulomak iz Evanđelja, te smo pozvani biti svetište da drugi u nama vide Krista.

Neka nas blagdan obljetnice posvete naše stolne crkve potakne da budemo oni koji žive i navještaju Radosnu Vijest, da budemo graditelji zajedništva unutar naše biskupije te da donosimo dobre plodove ljubavi, milosrđa i zajedništva, zaključio je župnik.

Na mjestu današnje katedrale se, prema nekim navodima, nalazio Jupiterov hram antičke Pule, odnosno u kasnijim razdobljima Rimskog Carstva tajno okupljalište kršćana za vrijeme vjerskih progona. Iako sakralni kontinuitet postoji od ranije, prva građevina za koju postoje pouzdani izvori na ovom mjestu podignuta je krajem 4. ili početkom 5. stoljeća. Vjerojatno je na mjestu stare bazilike postojalo još starije jednobrodno crkveno zdanje te do nje paralelna crkva (bazilika) svetog Tome apostola (postojanje se paralelnih bazilika smatra naznakom sjedišta biskupije). U drugoj polovici 5. stoljeća je dograđena te dobila današnji oblik trobrodne bazilike karakteristične za sjevernojadransko podneblje. Pred bazilikom je izgrađena krstionica i biskupski dvor, ali su srušeni polovicom 19. stoljeća.

To je trobrodna crkva tipa dvostruke gradske bazilike, sa sakristijom i učahurenom (upisanom) apsidom te ravnim začeljem. Uslijed pregradnji današnja crkva odlikuje se ranokršćanskim tranzenama na prozorima srednjega broda, gotičkim prozorima na bočnim zidovima, renesansnim lukovima i stupovima koji drže krovnu konstrukciju, te baroknim pročeljem sa zvonikom ispred njega. Današnje je klasicističko pročelje uređeno 1712. godine pod biskupom Josipom Marijom Bottarijem. Crkva se redovito obnavljala od XVIII. stoljeća do 1924. godine. U crkvi se nalazi mramorni oltar s ambonom okrenut prema puku te rimski sarkofag iz IV. stoljeća kao dio oltara, postavljen krajem XIX. stoljeća. Oltar ima drveno svetohranište i palu s likom svetog Tome apostola, koja je rad mletačke škole. U crkvi se nalaze: mramorni oltar s drvenim kipom Blažene Djevice Marije i oltar s kipom Srca Isusova. U crkvi su još i barokna krstionica te tri škropionice. U novije vrijeme crkva je dobila kip sv. Majke Tereze u čijem se postamentu nalaze njezine relikvije. Nekadašnja crkva bila je bogato ukrašena freskama i podnim mozaicima, od kojih su danas vidljivi tek manji dijelovi. Očuvan je dio zavjetnog mozaika supružnika DAMIANUS ET LAVRENTIA koji su zavjetno dali izraditi 200 stopa mozaika. Ispod glavnog oltara čuvaju se relikvije svetog Jurja, svetog Teodora, svetog Bazilija, svetog Flora i blaženog Salamona, svrgnutog ugarskog kralja. Njima je biskup Michael Orsini 1487. godine posvetio jedan oltar u crkvi. Godine 1860. u pulskoj katedrali otkriven je grob sa sarkofagom u kojemu su pronađena dva relikvijara i 12 zlatnih statua. Relikvijari su odneseni u Beč, dok su zlatne statue nestale. U jednoj srebrnoj kutiji pronađena je manja zlatna kutija u kojoj su se mogle nalaziti relikvije svetog Tome apostola, donesene iz Konstantinopola u V. stoljeću. Crkva je teško stradala u američkom i britanskom bombardiranju dana 22. lipnja 1944. godine. Stoga je potpuno obnovljena 1947. godine.

Sjeverna strana katedrale gleda na Pulski zaljev, ispred koje se do polovice 19. stoljeća nalazilo groblje. Ostaci pokopanih preneseni su na tada novo pulsko groblje Monte Giro, a na mjestu starog groblja se danas nalazi park posvećen Jurju Dobrili.

Povijesni pregled i prikaz građevinskog stanja u knjizi „Katedrala Uznesenja Marijina u Puli“ napisala je u novije vrijeme Marija Obad Vučina.

(Txt i foto: G. Krizman, povijesni podatci, izvor: Marija Obad Vučina - „Katedrala Uznesenja Marijina u Puli“, Ivan Milotić - "Crkva u Istri" )

U petak, 11. rujna 2020. u Trstu, u katedrali sv. Justa misno slavlje povodom obilježavanja 74. obljetnice mučeništva bl. Francesca Bonifacija predvodio je tršćanski nadbiskup mons. Giampaolo Crepaldi uz koncelebraciju više svećenika iz tršćanskih gradskih župa.

U petak, 11 rujna 2020. je u Krasici, u Umaško – oprtaljskom dekanatu, obilježena 74. obljetnica mučeništva bl. Francesca Bonifacia, mladog svećenika koji se je isticao svojom pastoralnom revnošću i radom s mladima u prvim poratnim vremenima kada je rasla mržnja prema vjeri. Krasica je posljednja župa gdje je djelovao bl. Bonifacio, kada su ga, 11. rujna 1946. na putu između Grožnjana i Krasice susreli pripadnici tzv. narodne straže i od tada mu se gubi svaki trag. Pretpostavlja se da je te noći mučen, a njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Dana 4. listopada 2008., u katedrali sv. Justa u Trstu, don Francesco Bonifacio proglašen je blaženim kao mučenik „iz mržnje prema vjeri".  

Misno slavlje predvodio je vlč. Marcin Madej, župnik Župe sv. Servula u Bujama, uz koncelebraciju vlč. Lina Rakara, vlč. Dragutina Petrovića te župnika domaćina vlč. Miroslawa Paraniaka. Na misi su se okupili vjernici iz Krasice te okolnih župa.

 

U prigodnoj homiliji vlč. Madej je istaknuo da slaviti obljetnicu mučeništva ne znači slaviti povijesni događaj već se time nadasve slavi Božje djelo u životu Blaženika, zato je potrebno da molimo jedni za druge da Bog to Božje djelo nastavi i u nama, rekao je propovjednik. Gledajući njegov život, od rođenja preko odrastanja u brojnoj obitelji, vidimo kako ga je Bog pripremao na dijalog s Isusom Kristom. Blaženi Francesco Bonifacio je ozbiljno prihvatio dužnost koju primamo krštenjem, navještati evanđelje  svojim životom. Ukoliko čovjek vjeruje da je moguće da se njegov život promijeni tako da počinje naličiti na primjer koji nam je ostavio Isus Krist onda to postaje moguće, istaknuo je između ostalog propovjednik.

 1370271Bl. Bonifacio dobio prva dva istarska hodočasnika pješaka

Nakon što su članovi Katoličke akcije iz Trsata prije nekoliko godina registrirali priznatu europsku treking rutu s imenom Staza bl. Francesca Bonifacija koja prolazi kroz 3 države, Italiju, Sloveniju i Hrvatsku, blaženik je ove godine dobio svoja prva dva istarska hodočasnika pješaka. Dvoje vjernika, iz Pule i Valbandona, Violeta Đinić i Nenad Sabadi, hodočastili su jučer iz Poreča pješice do Krasice, oko 30 kilometara, na čast bl. Francesca.

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.