Homiliju 20. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Dalibor Pilekić. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. (Iv 6, 51-58)

„ U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

 

 Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«“

 

Riječ Božja nam već nekoliko nedjelja govori o hrani neophodnoj za dobar ljudski život. Danas slušamo kulminaciju tog govora.

Knjiga Izreka u prvom čitanju šalje univerzalni poziv na puni pristup vječnoj Mudrosti – Mudrosti koja se uosobila u osobi Isusa iz Nazareta. Ta Mudrost blaguje se slušajući i živeći Riječ Božju i nagrađuje one koji je blaguju životom vječnim.

Ovu misao Starog Zavjeta Isus dovodi do savršene jasnoće. Malo gdje je Isus toliko precizno jasan kao u današnjem svjedočanstvu o sebi samome. Upravo je zbog toga važno poslušati što nam to svjedočanstvo govori. Isus predstavlja sebe kao ultimativnu hranu – hranu koja sve određuje – hranu koja čini razliku između vječnog života i vječne smrti.

Isus kao hrana nudi se svima. Uvjet je samo jedan: spremno čisto srce koje vjeruje u Isusa. Sve ostale stvarnosti postaju nevažne: je li netko bogat ili siromašan, Židov ili pogan, rob ili slobodnjak, ove ili one boje kože,… Isus svoj poziv upućuje svima i objašnjava strahovitu važnost tog poziva.

Onaj tko blaguje Isusa ima u sebi život vječni! Onaj tko ga odbija blagovati nema života u sebi! Prianjanje uz Isusa ili odbacivanje Isusa predstavlja našu konačnu odluku koja se onda potvrđuje u trenutku naše smrti.

Ovih dana slavimo mnoge velike svece. Danas slavimo svetog Roka – zaštitnika od bolesti kuge. Svi sveci su snagu crpili iz samog Isusa: hranili su se njime u svetoj Pričesti, te u poslušnosti Njegovoj riječi. Time nam jasno svjedoče o jedinom putu što vodi u nebo – a taj je sam Isus.

Zanimljivo je u tom svjetlu gledati naše suvremenike. Kad im doktori propišu lijekove kako bi ponovo došli do zdravlja ljudi su vrlo poslušni. Premda ti lijekovi nisu ugodni, a ponekad su terapije kroz koje moraju proći i vrlo bolne i neugodne – ljudi ipak pristaju na sve ne bi li kako došli do zdravlja. S druge strane Isus nam nudi daleko veću vrijednost – i to potpuno besplatno. Hranjenje Isusom ne izaziva nikakve bolne posljedice, ali kad treba uzeti hranu života vječnoga – onda se mnogi nećkaju.

Čovjek danas mašta o fontani života – kako bi mogao živjeti vječno mlad. No, kad nam Isus ponudi istinsku fontanu života: svoje Tijelo i Krv – onda se radije okrećemo nedohvatljivom maštanju nego da prihvatimo stvarnu ponudu.

Zahvalni Bogu što nam daje sebe kao hranu nastojmo ga istinski nasljedovati i donositi plodove života vječnoga kako bi i drugi to isto poželjeli i pridružili se Životu.

„Sveti Rok – moli za nas!“

 

 

Najave i obavijesti

Subota: 4 Pro 2021
Raša: Proslava sv. Barbare

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.