Državni tajnik u Ministarstvu obitelji, demografije, starih, mladih ili kako se već zove- dao je ostavku. Vidljivo potresen, uzbuđen, čovjek na visokoj državnoj dužnosti, mlad čovjek u punoj životnoj snazi, sa znanstvenom karijerom, otac dvoje djece, iznenada se i pred očima svekolike javnosti, povukao s te dužnosti. 20. veljače 2018.

Rekao je čovjek da ne može više, da je vjerovao da će se nešto učiniti, da će biti bolje, da će biti nekakvih rezultata, da je sve to nedovoljno i neozbiljno, folklor da je to i da on sa svoje dvoje malodobne djece, nezaposlenom suprugom i (još) nezaposlenim roditeljima tu ne vidi nikakvo svjetlo u tunelu i- otišao. Tako nekako sam si ja interpretirala njegovu izjavu pred snuždenim i blijedim licem njegove šefice ministrice i novinara otvorenih usta. Oboje su mi izgledali kao da će svaki čas zaplakati. Potom, naravno da su novinari navalili pitanjima. No dobro, to im je posao. Kud ćeš bolje nego kad je frka u vladi. Onoj koju svrstavaju u desno.

Potom je resorna ministrica bila u Temi dana na HTV-u 1. Hoće li i Vas smijeniti, odnosno špekulira se o izmjenama u Vladi, pa vidite li i svoje ime u tome, pitala ju je voditeljica. Imamo puno posla, kaže ministrica. Dobro žena kaže. Nije mi ( „nije mi “tako kaže moja unuka kad ju pitam hoće li jesti ribu ili maneštru, ali na čokoladu ili tiramisu joj je uvijek), dakle, nije mi na to da branim ministricu, ali istina je ono što je rekla, a to je da problem naše demografske situacije nije od jučer niti je od vremena ove ministrice ili vlade. Ne poznam ju, ne znam što i koliko radi, nisam član stranke iz čije je kvote ona na toj dužnosti, kao niti ikoje druge, ali mislim da i ako žena nešto i radi i trudi se, da tu ne bude velike pomoći. S folklorom i bez. Pa i da sada odmah počnu padati novčanice s neba za tu namjenu i da ih bude više nego pahulja snijega ovih dana.

 Istina je i to da se njezino ministarstvo bavi upravo onim temama i pitanjima koje se doslovno tiču svakoga od nas i to na onoj najosjetljivijoj razini- osobnoj, obiteljskoj. A tu su stvari najsloženije, složenije i od onih kojima se bavi ministarstvo financija, ministarstvo gospodarstva, pravosuđa, vanjskih poslova, unutarnjih i svih ostalih. Jer, najosjetljiviji smo kad se nešto tiče naše intime, onoga što ima veze s našom obitelji i životom unutar naša četiri zida. A istina je i to da to ministarstvo nekako uvijek bude ostavljeno po strani kad je riječ o „društvenom ugledu“ jer kad se npr. sastavlja nova vlada poslije izbora, svi nagađaju i traže duboka grla za top informaciju tko će biti ministar unutarnjih poslova, pravosuđa, vanjskih poslova i financija. Nikad tu nitko nije došao iz „socijale“. Čak je i gospodarstvo nekako u drugom redu, pa čak i zdravstvo i uprava, ali prva postava su ovi prvi. To zorno pokazuje kako su nam stvari postavljene u društvu, a društvo nije samo vlada i Sabor, nego svi mi. Doduše, ministarstvo kulture je dobilo na značaju tek kad je za ministra došao čovjek koji se nije libio pokazati pripadnost svomu narodu i svojoj vjeri. Onaj koji je htio zatvoriti neke slavine. Tu se nekako nalazi i ministarstvo obrazovanja. Pa su se zaredali prosvjedi i stvari su došle do usijanja. „ Nećemo vjeronauk u škole“, „Crkvu u sakristiju“, „Preispitivanje ugovora sa Sv. Stolicom“ već po pravilu uredno i neizostavno uvijek bude na transparentima kad god se prosvjeduje, a prosvjedi su najglasniji upravo u svezi tih resora. Čudno da takvih „osviještenih“ transparenata nije bilo i u svezi Karepovca u Splitu ili Uljanika u Puli. Ali, tko zna. I, nekako se ne može izbjeći dojam da uvijek smetaju oni ministri prosvjete/ obrazovanja/ kulture koji pokažu osobnu ili službenu sklonost  vjeri u javnom životu. Zato, mislim, da u tom grmu negdje zapleten leži zec i u svezi naše zaista teške demografske situacije. Da je stvar s demografijom toliko važna svima koji se time bave, dakle ne samo vladi nego i onima koji prozivaju vlast, a to pak znači svima nama doslovno, onda bi pitanje ministarstva demografije i svega u svezi s time bilo važnije od izvanredne uprave u Agrokoru

 U tom smislu, bez obzira što su ministricu Murganić novinari proganjali i tražili njezinu glavu u svezi njezine izjave oko jednog eksponiranog slučaja obiteljskog nasilja, navodnog jer još nema pravomoćne presude, a u tom slučaju sudionici su jedan političar, župan i njegova supruga, i bez obzira što bih sada i sama mogla navući bijes te iste javnosti koja je i nju proganjala i još joj to ne oprašta ( iako joj svi ti nemaju što opraštati) i bez obzira što ta ista javnost nije bila tako „lovački“ nastrojena kad je bila isto tako riječ o nasilju u obitelji visokog bivšeg vladinog dužnosnika, isto tako navodnom jer nije poznato da bi tu netko bio pravomoćno osuđen, dakle, bez obzira na sve to, mislim da je ministričina izjava: „ Tako vam je to u braku“ iskustveno potvrđena i točna. Daleko od toga da bi itko normalan niti pomislio da je to i tako u braku normalna i dopustiva stvar, da bi ičim čak i pokušao braniti ili opravdavati nasilje nad bilo kim. To nije pitanje samo kaznenog prava, nego je stvar šira i kompleksnija, počevši od pitanja zbog čega netko uopće ima potrebu udariti bilo koga, a poglavito osobu s kojom živi ili je u braku i koju misli da voli ili čak i ako ne voli. O toj njezinoj izjavi i lavini kojom je poslije zasipana i zbog koje se još uvijek traži njezina glava neki drugi put ( jer se povlačenja kaznene prijave od strane supruge često događaju na sudu ili prije suđenja što zbog straha, što zbog „ali ja ga volim“) ali sada me je ono „tako vam je to u braku“ i današnja ostavka državnog tajnika potaknula na razmišljanje o toj našoj demografskoj situaciji. Tužno, jednostavno.

 Više ljudi nam umire nego li se rađa, sve je manje razreda u učionicama, sve manje školaraca ispred škole i u školskim klupama, školske zgrade po selima zjape prazne ili se urušavaju ili preuređuju u čak mrtvačnice, lovačke domove ili udruge maslinara, češnjakara itd. Iseljavaju se ljudi, mladi, cijele obitelji. Malo tko vjeruje da će se više vratiti. Naša prelijepa sela ostaju prazna i te zatvorene kuće s dimnjacima iz kojih ne izlazi dim i nisu otvorene škure, nema cvijeća na prozorima živi su plač. Staračkih domova ( ne zovu se više tako, nije šija nego vrat) fali sve više. Godinama se čeka za smještaj. Demografi vrište od crvenih grafova koji su već odavno u crvenoj zoni pod oblacima, uključuju se i ekonomisti, pa svi predlažu ponešto. Porodiljne i rodiljne naknade, kako li se već zovu, porezne olakšice na djecu, poticana stanogradnja za mlade obitelji i sve nešto takvo ne daju nikakve vidljive rezultate. Više nema sredine iz koje netko nije otišao van, dakle Irsku, Kanadu, Njemačku. Ljudi moji, pravi egzodus. A u državi više ljudi radi u raznim službama i ustanovama, agencijama i poduzećima vezanima za javni proračun nego u realnom sektoru. Mnoštvo je ljudi blokirano i pod ovrhama. O, Bože moj!

Ta prozvana i prozivana ministrica Murganić rekla je još nešto,a to je da naši demografski problemi nisu od jučer niti od ove vlade, nego da traju već pedesatak godina. Slažem se i s time. Jednostavno i kratko rečeno: dice ni. Pogledajmo si malo u oči. Valjda ćemo se složiti da bi demografsku situaciju popravilo više rođene djece. Puno više. Pa, zbog čega se, očito, ne rađaju? Bi li zaista sva moguća državna davanja i poticaji, siguran posao, dakle i plaća, čak i prosječno prihvatljiva i stan, što bi bilo idealno, rezultirali većem broju rođene djece? Puno većem. Možda. Jer, budimo iskreni sami sebi. Mi nemamo klimu, društvenu, podobnu za rađanje, poglavito ne većeg broja djece po obitelji. Kažem obitelji jer i tu se slažem s ministricom Murganić. Naravno da nekom bračnom paru, pa recimo i izvanbračnom ( zakon izjednačava te zajednice) ne možemo zanijekati da svatko od njih ima pravo na osjećaj da živi u obitelji kad živi s mužem ili ženom, ali svi dobro u svom srcu znamo da prava obitelj nastaje tek rođenjem djeteta. Kad na razglednici vidimo mamu, tatu i djecu, kažemo obitelj, ali ako vidimo dvoje ( koji su možda i u braku) ne kažemo odmah obitelj, nego pomislimo na ljubavni par. Budimo iskreni. Ako umre jedan bračni drug, a djece nisu imali i spomenik mu podigne onaj drugi, u epitaf ne napiše ožalošćena obitelj, nego (ožalošćeni) muž ili žena. Ili, kad se rodi prvo dijete tada kažu: sad smo ili ste obitelj. Itd itd.

 Sjećam se svoje maturalne radnje u gimnaziji, baš na temu suvremene obitelji ( jugoslavenske tada). Niti u jednoj stručnoj knjizi ili znanstvenoj literaturi sociologa, pravnika, psihologa ( tada nije bilo interneta niti googla, niti je bilo prepisivanja, pa sam si za tu radnju sama kupila niz stručnih knjiga za literaturu), nisam naišla na definiciju obitelji u kojoj ne bi bilo dijete, štoviše djeca. I, uz majku i otca, najčešće djedovi i bake. Tako je to bilo tada. To jest bila jedna zaokružena obitelj, kompletna. Živjeti u zajedničkom domaćinstvu s djedom i bakom se podrazumijevalo. Naravno da se tu više zajedno ljubilo i družilo, ali i trpjelo, suzdržavalo. Mlađi su učili poštivati starije, rasli su s njihovim opadanjem snage, pa i razuma, biti strpljivi, a stariji su morali uvažavati snagu mladosti i prepuštati joj svijet. Onda se počelo zagovarati ideju da mladi, novi bračni par mora živjeti sam jer da im se stariji miješaju u brak i da to nije dobro za taj brak. Pa dobro, ima tu istine, ali sada žive sami  ( uglavnom), a razvoda nikad više. Nije da ja zagovaram vraćanje obitelji u to vrijeme i istina je i da su pred obiteljima strašni izazovi, ali neke nam stvari ne štimaju i gore su nego prije.

Uzgred, sjećam se da se čak i jedna profesorica iz ispitne komisije za tu moju maturalnu radnju( ne više tako mlada i iz jedne konzervativne obitelji) iščuđavala i negodovala na podatak iz te moje radnje da je u nekim krajevima tadašnje države još bio običaj da nevjesta navečer u lavoru opere noge svom svekru. Kao znak poštovanja.  Jer ona to ne bi ( ništa čudno jer da je bilo po današnjem ta bi danas odgovarala za nasilje u obitelji koliko je vikala na svog supruga što nije pogodio njezinu željenu nijansu boje zida u njihovoj kuhinji). Pa, ako ne bi ona, moja profesorica sa stažem skoro za mirovinu ( dakle rođena i prije komunizma u nas i u jednoj takvoj obitelji gdje se nekako podrazumijeva odgoj s poštovanjem prema starijima i tazbini i uopće tradiciji), kako bih onda ja, osamnaestogodišnja učenica sedamdesetih godina prošloga stoljeća?! Svekru? Ma ne bih ni ocu. Ona iz konzervativne obitelji, ja iz „napredne i svjesne“. S takvim stavom svoje inače stroge i uvažavane profesorice i kućnim odgojem gdje su i moji roditelji bili „moderni“ pa su imali (samo) mene i sestru ( ali i većina roditelja iz moje generacije, a poslije da i ne govorim) i svojim gimnazijskim odgojem gdje se na satu biologije već žestoko reklamiralo kontracepciju i zagovaralo pobačaj, a o Crkvi govorilo kao o nazadnjaštvu i opijumu za bedast narod, gdje je vrhunac školskog uspjeha bilo biti gost bratskoj gimnaziji u Beogradu i za poklon gledati tzv. slet za rođendan doživotnog vođe u bijeloj odori, je li za očekivati da bih ja imala više djece? Ili većina ljudi iz moje i generacija tih godina. A tek naša djeca?! Kad sam bila trudna sa svojim trećim djetetom, moj suprug i ja bili smo tema svojih susjeda, prijatelja, kolega, čak i rođaka jer nismo normalni. Ta, što će nam treće dijete kad svi imaju dvoje? To je bila društvenim samoupravnim dogovorom kod reproduktivno „osvještenih“ ljudi samoupravnog socijalizma nepisano zacrtana „količina“ djece. Maksimalno. Ako imaš više ili si totalno zaostao i nazadan, a sigurno ti je i neki ujak ili stric svećenik. Nisu se toliko čudili mom suprugu jer on je bio iz „nerazvijenih i protudržavnih“ krajeva gdje se „samo mole i prave djecu u onom kamenjaru“, ali ja? Iz napredne Istre? Pa „I otac joj radi u zdravstvu, pa što ona ne zna kako se to rješava?“ Da, javna sramota- imati treće dijete. Osamdesetih. „Baš su jadni. Ona još studira, nezaposlena, dvoje djece već, treće na putu, a on radi u školi. A ni stana ni auta nemaju. Jadni, valjda ne znaju drukčije. Ma ča oni misle“, koliko li sam puta to čula iza sebe, a čak mi je liječnik ginekolog, a da ga itko išta pita, na konstataciju da sam trudna, mrtvo hladno napisao uputnicu za šifru: Ab.  Da se „riješim toga“. A to, „kako se to radi“ lijepo je ozakonjeno baš u godini kad sam sa svojih devetnaest rodila svoje prvo dijete. Na koje sam, poglavito po današnjem gledanju premlada, „još dijete“ kako mi je rekao profesor na fakultetu na mom prvom ispitu, već tada bila jako ponosna. I doživjela ga kao najveće bogatstvo. Eto, tu mislim da je kvaka. Da nam dijete bude bogatstvo. Samo po sebi. Da nam bude ponos. Da svaka trudnica bude kraljica. Da nema tog novca ni stvari koje bi bile nadomjestak za tu sreću i uopće civilizacijski svjetonazor. A mi smo već odavno duboko uronjeni u kulturu rađanja malog broja djece ( iz niz razloga, nikako samo ekonomskih) i kulturu svjetonazora- imati dijete. Kao da je to stvar i kao da je to vlasništvo. Djecu se danas promatra kroz ekonomske naočale. Kroz olakšice, naknade, popuste, trošak, nazivaju se manjak, demografski manjak. Imaju status gori od novca jer novac nitko ne baca, a djecu… čak i smeće dobiva posebnu novčanu i ekološku vrijednost jer se plaća i reciklira.

 Ovdje ne treba smetnuti s uma i odnos prema starijima. Jer, čini se da ne volimo previše ni njih. Starci nisu in, smetaju nam i kao što reče naš poznati pisac akademik Pavao Pavličić kao da ih nije lijepo vidjet u javnosti jer na TV-u nema voditelja i spikera iznad pedeset ( Berlusconi se uvijek trudi biti mlad kao podnevna rosa). Takve se ljude, premda možda u najboljim radnim godinama, pune iskustva i još uvijek vrlo dobrih mentalnih i fizičkih sposobnosti nigdje ne prima na posao, nego se traži mlade, prodorne, samoreklamirajuće, emotivno ledene, fightere, spremne na dokazivanje i gaženje svih pred sobom 24 sata na dan za tvrtku ( film Đavolji odvjetnik) i naravno, za profit, bez obiteljskog života, bez djece koja noću plaču, kašlju, imaju vrućicu ili priredbu u školi, koja bi se mazila i bila s mamom i tatom. Kao da je tom globalizmu cilj zatrti obitelj, čovjeka, svijet. Djeca nam smetaju u našoj komociji i bezbrižnom životu, u tjelesnom izgledu da uvijek budemo vitki, mladi, privlačni. Komu? Zbog čega? Dovoljno je pogledati scenu u svakom prosječnom kafiću. Mlade mame s kolicima za stolom, piju kavicu s prijateljicama, najčešće puše, a lice im je nagnuto nad mobitel i prsti su užurbani na njemu. Same sa sobom se smiju dok gledaju „fotkice“ u svom najdražem u fancy futroli mobiću. One samo sjede za istim stolom, ali zaljubljeno komuniciraju sa svojim pametnim uređajem. A dijete? Pa, u kolicima je. U čemu je problem, halo, što mu fali? Ta vise mu plastične ptičice iznad njega i plišanci. Pa, valjda mama ima pravo izać i naći se s frendicama i shareati likeove?! Umjesto da dijete priljubi uz svoje lice, da mu se obraća, da ga stalno prati i ide za njim dok se ono provlači među stolovima, ona ga „fotka“ pa to „forwardira“ svojim fcb. tzv. prijateljima. U časopisima se reklamira ženino vitko tijelo nakon poroda i seksi izgled kao da je to cilj, a rađanje tek jedno usputno nužno zlo čije posljedice po tijelo treba čim prije izbrisati. Nisu na naslovnicama žene koje su rodile više djece, osim kao priča iz rubrike“ sudbine“ za Božić, nego one koje nakon poroda izgledaju kao da nikad nisu bile trudne, ni dojile. Lijepo je i dobro čuvati svoje tijelo, ali i to govori o našoj filozofiji odnosa prema rađanju. Nigdje nitko ne govori o ljepoti žrtvovanja roditelja za svoju djecu danonoćno, u svakom trenutku, počevši čak i od toga da se čuva okruženje u kojemu se ona nalaze, pa da nikad ne čuju psovke, ružne riječi, čak niti spomen nekoga zla, tračeve i ogovaranja, gnjev i ljutnju na sve i svakoga u domu i na poslu, da se pazi što oni mogu vidjeti u medijima, da ih se poučava žrtvi, odgovornosti i redu, pristojnosti. Licemjerni smo jer kažemo da se danas svijet vrti oko djece. Ne, nego oko odraslih. Jer su djeca onakva kakvi su im uzori. Nije sve po njihovu, nego po našemu, jer je nama lakše i komotnije da bude po njihovu. A cijena, no, pa plaćamo ju već. Nudi im se internet kao nadomjestak za stvarno i potpuno dobro obrazovanje, sažetci knjiga, umjesto pravih, cijelih knjiga. Tako pristupaju i životu uopće. Samo u sažetcima. Kad je sv. Jeronim, boraveći u Betlehemu, primio Letino pismo u kojemu ova traži upute za odgoj svoje malodobne kćer, on joj preporuča svakodnevno čitanje sv. Pisma( „Buđenje gospođice Prim“ Natalie Sanmartin Fenollera).   

Istina je da svijet ide u nekom potrošačkom i imati, imati pravcu, da taj žrvanj melje sve pred sobom, da mladi ljudi nemaju nikakve sigurnosti niti za minimum egzistencije i da djeca, ako i nemaju najmoderniji mobitel ili tablet i zadnja moda tenisice, ako im se ne kupi odmah s navršenom punoljetnošću dobar auto, ipak moraju imati nešto više nego smo imali mi ili naši roditelji. Izazovi su strašni i globalizacija guta sve. Opća je nesigurnost. Ali opet, koliki od nas su mogli ili još mogu imati bar još jedno dijete? Pa bi danas možda bili manje zabrinuti za sutrašnjicu. Koliko je vlastitog doprinosa u toj priči dao svatko od nas? Ne zbog demografije, nego zbog nas samih. Kao pojedinci, kao narod, kao svijet zacijelo bismo bili sretniji. I mirniji za budućnost. A pobačaji? Koliko je djece abortirano i iz kojih motiva? Pustimo sad da je to apsolutno nepravo bilo koga, ali kad se pozivamo na ekonomske razloge, je li to baš tako? Naša je županija npr. prva ili među prvima po brojkama izvršenih pobačaja. Isto tako po razvodima braka. Isto tako po referendumu za brak gdje se očitovala za slobodu braka među osobama istoga spola. S ponosom su to isticali lokalni čelnici. Oni isti koji se znaju hvaliti kako smo mi lider regija, ekonomski najnaprednija, turistički najprosperitetnija, ona u kojoj se puno radi, pa i zaradi. Je li, onda, pravi i jedini razlog rađanja malog broja djece kod nas ekonomsko stanje i loša vladina politika? Ma koja vlada bila. Da je bilo po vladinim politikama bilo kada i bilo gdje, svijeta ne bi bilo.  

Ispada već kao floskula, ali bit će da je ipak kriva ideologija koja je zahvatila svijet još za francuske revolucije, a nakon toga znamo. Filozofija tjelesnog užitka, filozofija kulta čovjeka samo za sebe, filozofija da hoću živjeti lagodno tako da mi bude po nagonima, da mi bude imati, imati, imati, da neću osjećaje za druge nego samo za sebe, da neću odgovornost, da ne želim davati, da neću nikakvu muku ili žrtvu, da imam pravo raditi sa svojim tijelom što hoću, da imam pravo eutanazirati, klonirati i začimati djecu u epruveti, pa ih kao robne zalihe uskladištiti, da imam pravo prirodne zakone podređivati sebi.  Da neću Boga. Da se, zapravo, zavaravajući se da hoću vječno živjeti, bojim upravo vječnosti, jer sam se udaljio od Boga.

 

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.