Ovih dana pohodimo naša groblja. Na groblja, gdje počivaju naši dragi koji više nisu ovdje s nama idemo i u druge dane kroz godinu, ali nema tog onog nečeg što nas „tjera“ na ta mjesta kao u ove dane. Poglavito to činimo za blagdan Svih Svetih. Najviše za taj dan, najviše se baš toga dana nalazimo i okupljamo na groblju, a prije toga dana dođemo urediti grobove, očistiti ih od prljavštine koju nanesu vremenske prilike, donesemo svježe cvijeće, najčešće krizanteme i zapalimo svijeće i s tako uređenim i okićenim grobovima dočekamo blagdan Svih Svetih kada idemo na Sv. Misu i svakako odlazimo i na groblje. Na groblje i u posjet grobovima naših pokojnika idemo i idućeg dana, tj. 2. studenog, na Dušni dan, na dan spomena upravo svih naših umrlih, ali ipak manje nego što to činimo prethodnog dana.

 

       Na promišljanje o ozračju slavljenja Svih Svetih iz pogleda našeg srca i naše duše, jer čini mi se da su otuda motivirani svi naši postupci, ponukala me rasprava s jednim mojim dobrim prijateljem koji se u raspravama izjašnjava da nije vjernik i da nema dokaza zbog kojega bi čovjek vjerovao u Boga, „ma znaš, ja ti u to ne vjerujem, sve je to ok i lijepo, ali ne vidim ti ja tu ništa“. A ja duboko osjećam da on u svojoj dobroti i toleranciji, u otvorenosti za sve ljude i u svojoj pristojnosti i poniznosti sigurno nosi Boga u sebi, ali toga nije svjestan. Naš dobri Gospodin ga strpljivo čeka. I dok tako raspravljamo o svemu i svačemu,  ja sam si nekako dala u zadatak postavljati mu svojevrsne „zamke“, tj. iznijeti mu neku životnu, „opipljivu“ situaciju kojoj i sami svjedočimo, a koju on kao stručni ekonomist koji sve postavlja po izričitim i preciznim matematičkim pravilima pod jedan, pod dva i pod tri, ipak ne može podvesti pod jasnu knjigovodstvenu bilancu. Doduše, to bi se zacijelo možda i moglo, ali morali bismo moći vidjeti što će sve doći na vagu kod Onoga koji će zadnji podvući crtu.

 

        Dakle, pitam ja njega zbog čega uređuje grob svojih pokojnika prije Svih Svetih, a kako bi baš za taj dan bio lijepo uređen, pa još i svijeće zapali, a ne čini to za onaj idući dan- Dušni dan, s obzirom da on, eto, ne vjeruje u Boga, a već sam naziv blagdana upućuje da je riječ o Božjem „resoru“. Čemu sve to cvijeće, čemu plamen tih svijeća, ako u uskrsnuće ne vjeruje, ako Boga nema, pa ni svih svetih onda nema, ako drži, dakle vjeruje, da sa smrću dolazi kraj, podvučena crta, gotovo, nema više ništa osim još neko vrijeme mrtvog tijela dok se ne pretvori u šaku praha? Pa čak niti netom umrlom čovjeku, ako je smrt kraj i sve postaje ništa, doista ne bi imalo smisla ostavljati cvijeće i svijeće.

       „Običaj, navada, tradicija, civilizacijski krug“ i razne slične općenite pojmove niže on.

A ja mu odgovaram da je običaj i da se na Dušni dan posjeti grobove, pa ipak to puno manje ljudi čini, nego što dolaze na Sve Svete, a to ne čine ni oni koji se izjašnjavaju da nisu vjernici. Čak štoviše, ti „ne vjernici“ po logici svoje „ ne vjere“ više bi nekako trebali dolaziti na groblje na Dušni dan, nego na Sve svete jer u svetost oni „ne vjeruju“, a eto odaju počast svojim pokojnima čiji je dan svakako na Dušni dan. Naravno, svatko ima pravo doći kad hoće, ali zanimljivo je da baš i ti „nevjernici“ baš za Sve Svete dođu. Nije za to opravdanje što je Dušni dan radni, jer nekada, točnije u našem dugogodišnjem socijalizmu i komunizmu i svekolikom protubožjem izmu koji je i tvorac „ ne vjerništva“ ( prevedi: biti u potpunom neznanju poput najskrivenijih plemena u nekoj džungli ili biti dijete Zloga) je i blagdan Svih Svetih bio radni, pa ipak su ljudi dolazili. Ono nešto ih je ipak privlačilo, svakako nešto s dobrim predznakom. Usput, ovo me je podsjetilo na mojega pok. strica Lea. On je bio gorljivi komunist, bio je „svjestan i napredan“, svim svojim bićem s petnaest godina prigrlio partiju i sveznajućeg vođu, bio među glavnima u komitetu. Naravno, prije toga uredno je bio kršten, išao na mise, a jednom su mu čak i nekim divnim čudom čitave ostale noge, ma ne samo noge nego i život, kada ga je baš ispred crkve u Pićnu udario grom doslovno u „cavate“. Na nogama su mu odmah izgorjele, a njemu čak ni crvenilo nije ostalo. No, taj moj drug stric, dobri Bog neka mu se smiluje duši, iako „ sa stavom i protiv“, redovno bi na Uskrs dolazio na marendu kod nas. Nije to bilo zbog plećke, ni svježih domaćih jaja, ni mladoga luka iz zemlje na kojoj se othranio, ne, jer toga je on već po naravi svoga položaja imao u izobilju ( o, kad se sjetim čega je sve bilo u njegovoj smočnici u peterosobnom stanu kojega je dobio kao zaslužni drug), baš kao što je imao i kućnu pomoćnicu iako je „prezirao“ truli imperijalistički kapitalizam i te njegove strašne tekovine u kojima neki „izrabljuju“ druge, nego je to bilo zbog one fine, praiskonske slatkoće u kojoj jednostavno čovjeku mora prijati sve što je obasjano Vazmenim jutrom i svjetlošću. U svojoj ograničenosti i zabludjelosti on toga, jadan, nije bio svjestan, ma koliko ga njegova partija uvjeravala da svi oni jedini jesu „ svjestni“. Dakle, nije tu riječ samo o pukom običaju. Možda bi se čak još i više radilo o običaju kod vjernika koji se tako i javno i u sebi označavaju, ali čija je vjera mlaka, bljutava, zapala u ravnodušnost. Ravnodušnost- najcjenjeniji alat zloga.

 

  Običaj je npr. i da se i za Božić, pa Uskrs, uredi i okiti cvijećem grobove, pa ipak to nije tako izraženo i ne pretvaraju nam se groblja u cvjetne predivne lijehe u svjetlu mnogobrojnih svijeća ponad kojih i nebo se zažari, kao za Sve Svete. Da, uglavnom dođu žene i urede grobove za te blagdane, muškaraca u hladnim danima došašća, a niti u ranoproljetnima korizmenima na grobljima uglavnom nema ( neka se ne ljute, ali je tako), pa malo jelkica, malo borovih grančica, malo kuglica, zlatne svijeće, anđelčići, o, da, i cimetovih štapića i crvenih jabučica ili pak žute narcise za Uskrs, tulipani i zumbuli, ali na Sve Svete, e, tada je situacija drukčija. Dođu cijele obitelji, mladi i stari, baš malo proborave na groblju, opuste se, dive raskoši boja, ugodno popričaju s poznanicima, rodbinom. Nekako im se ne žuri otići s tog mjesta. Još ako je vrijeme lijepo, purpuran zalazak sunca na zapadu, o, dobri, lijepi Bože, kakva se tada ljepota rastvori na Tvojemu nebu!

       „A ljudi, prijatelju dragi, jesi li primijetio lica ljudi na groblju na taj dan?“, pitam ja svog prijatelja s početka ove priče. Eto,  ja primjećujem da su  ljudi, u većini, nekako opušteni, čak radosni, čak ni suza nema. Tuga kao da negdje bude pospremljena. Obitelj se okupi. Uža i šira. Pozdravljaju se, djeluju sretni što se vide, upravo kao da se iskreno pitaju kako su i nekako ne žuri im se otići, još bi ostali tu, razgovara im se baš uz grobove, pa i navečer se vraćaju gledati ljepotu svjetla i cvijeća, baš nekako im je drago biti tu. Toga dana i baš tu na groblju kao da zaborave na svoje jade, patnje i nevolje i kao da im uopće ne izgleda strašna pomisao da se svakako jednom  odovuda neće vratiti svojoj kući. Toga dana ljudi se osjećaju upravo svečano. I baš kao da upravo tog dana osjećaju neku smirenu, tužnu, ali opet radosnu povezanost sa svojim mrtvima i sa živima koji se tu sretnu. Baš jedno općinstvo sviju, i živih i mrtvih, a mrtvi kao da nisu mrtvi, čak i da su življi nego mi. Da su dobro. Bolje nego što je bilo ovdje. Zašto? Zato jer i sa sviješću i s podsviješću znamo, ćutimo, ufamo se, vjerujemo da su u krilu Nebeskoga Otca. Ta gdje bi drugdje bili?! Za let si, dušo, stvorena. Grob i smrt toga dana nemaju značenje i vrijednost koju imaju drugih dana u godini.

        Prijatelju dragi, ne može nam tek običaj stvoriti  takve osjećaje, ne osjećamo zbog običaja ili po običaju.  Točno je da i običaj i komercijalizacija mogu učiniti svoje, samo do neke mjere, ali potpuno i „opipljivo“ osvješćivanje da sa spuštanjem mrtvoga tijela u grob doslovno završava sve, to jednostavno ne postoji ni kod koga. Nitko od nas ne želi kraj i nitko ne zna kako kraj uopće izgleda, pa niti je li kraj uopće moguć. Kod tog pitanja svaki „ne vjernik“ zastaje i više nije tako siguran u svoja uvjerenja. Ljudskom biću, stvorenju, neprirodno je prepustiti se ili „vjerovati“ u „ ne vjeru“, u kraj, u smrtnost, jer stvoreno je za vječnost i jer dolazi od Onoga Koji Jest. Uvijek jest. Bez početka i kraja. Možda si one svijeće zapalio zato što se, makar i podsvjesno, nadaš, vjeruješ u život vječni, da njihov plamen svijetli na tom nepoznatom putu na koji ne želimo i nismo spremni?! Jer što će svijeća mrtvome tijelu u zemlji koje ostaje mrtvo i samo nepovratno trune? A kažeš da se toga dana drukčije osjećaš na groblju i da ti žal i tuga za tatom nekako utihnu. Kao da te obujmi neka nevidljiva utjeha, smiraj, možda čak i tiha radost. Možda je tvoj Svesvetovski osjećaj mira na groblju ipak tvoja nada da ćeš zapravo tek živjeti, da ćeš se jednom, „na kraju“, pridružiti svome tati, pa ako je tako i svima svetima, tj. gledati samoga Boga u lice, jer samo tako je moguć život s one strane, dakle ipak postojećega, pravoga, živoga Boga gledati, pa možda ipak tu, pod tim humkom zemlje nad tobom neće zavladati mrak i tišina oko tebe?! Kako se tuga i bol zbog gubitka voljene osobe, bol zbog rastanka, teška i strahovita nepoznanica same smrti, toga dana preobrazi u jedan mir i pomirenje, u ljepotu boravka na groblju? Misliš li i dalje da to može običaj? Koji to običaj može učiniti da ljudi tako masovno baš toga dana redovno dolaze na groblja, na mjesto gdje stanuje smrt ( fizička), a opet da se s tom smrću baš toga dana ne osjećaju tako smrtno? I zašto se tako ne osjećaju već idućega, Dušnoga dana ( jer to je vidljivo na groblju)? Možda upravo zato što je onaj prvi dan baš dan živih i vječnoga života bez kojega ne možemo postojati, a onaj drugi dan tek dan pripreme za ovaj prvi dan.

Ah, dokazi. Ma srce je dokaz.

 Moj dobri, divni prijatelju, čvrsto vjerujem da sada znaš što je vječna sreća, što pravi život, ma život uopće. U društvu svih svetih. Moli za mene i čuvaj mi mjesto! (D. S.)

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.