U petak, 24. svibnja, u župnoj dvorani Župe sv. Ivana Krstitelja u Puli, u organizaciji Ureda za obitelj Porečke i Pulske biskupije vlč. Josip Kolega, duhovnik pulskog Biskupijskog misijskog sjemeništa "Redemptoris Mater", održao je predavanje na temu „Nedjelja je Dan Gospodnji i dan obitelji“. Okupljenima se na početku riječima dobrodošlice obratio župnik domaćin p. Đuro Hontić, te predstojnik Ureda za obitelj vlč. Mladen Pranjić.

Raspoloživošću autora predavanje donosimo u cijelosti:

Nedjelja je Dan Gospodnji i dan obitelji

Dan subotnji obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Jahve, Bog tvoj. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je da

na subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvome. Tada nikakva posla nemoj raditi: (…) Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji“. (Pnz 5,12-15)

„Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji“. (Izl 20, 8-11)

  1. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji. (vjeronaučna formula)

UVOD

U ovom kratkom predavanju cilj mi je progovoriti o povezanosti nedjelje – Dana Gospodnjeg sa životom obitelji. Značenje nedjelje koju slavimo euharistijom i posvećivanjem dana ide iznad njezine neradnosti, ne-delanja (nedjelje) – duboko značenje ovog dana je u činjenici da taj dan pripada Gospodinu, a samim tim i pripada čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju. Čovjek je Božji, nalikuje u svojoj strukturi i dostojanstvu Bogu Stvoritelju i pozvan ga je oponašati, jer se i Bog želio učiniti čovjekom. Pokazao je to u Utjelovljenju svoga Sina Isusa Krista. Čovjek uzvraća na taj čin otkupljenja i Božje blizine nasljedovanjem Boga Oca. Kao što je Bog počinuo sedmi dan stvaranja jer je bio zadovoljan stvaranjem čovjeka – na isti način je i čovjek pozvan svetkovati dan Gospodnji, oponašati Boga Oca, zaustaviti se.

Ovo predavanje podijelio sam u tri kratke cjeline. Prvo bih analizirao što danas znači pojam nedjelje u kontekstu suvremenog društva, zatim bi se osvrnuo na pojam Dana Gospodnjeg i na kraju bih se kratko dotaknuo mjesta obitelji u odnosu na Dan Gospodnji. Naravno, ovaj pregled ne može obuhvatiti sve aspekte nedjelje – dana Gospodnjeg.

 

  1. Nedjelja u kontekstu suvremene anomije[1]

Hrvatska riječ nedjelja upućuje na „neradni dan“ (u praslavenskom ne-delati), u germanskim jezicima ima simboličko-kozmičku odrednicu „dana sunca“ (Sonntag, Sunday), dok u romanskim jezicima ima kršćanski smisao, Nedjelja je naime Dan Gospodnji (Domenica, dimanche). Ruski naziv još dublje zahvaća smisao nedjelje i naziva ju voskresenje[2].

Što je nedjelja danas? Kako ju poima suvremeno društvo i kako se uklapa u život čovjeka 21. stoljeća? Za govor o ovoj temi slijedit ću Apostolsko pismo sv. Ivana Pavla II. Dies Domini iz 1998. godine u kojem sistematski iznosi kršćanski pogled na nedjelju. Donedavno „svetkovanje“ nedjelje bilo je olakšano u zemljama s katoličkom tradicijom samim društvenim ustrojem koji je uključivao nedjeljni odmor kao čvrstu točku unutar tjednog radnog ritma. U samo nekoliko desetljeća dogodio se potpuni preokret vrednota. Zbog čitavog niza čimbenika nedjelja je prestala imati blagdanski karakter. Sociološki i ekonomski kontekst iz temelja je promijenio fizionomiju nedjelje.

Oslobođena spona sakralnosti, obilježja svetkovanja, fešte ona je postala weekend, dan predaha i opuštanja od često napornih i zahtjevnih, stresnih radnih okruženja. Ovaj dan provodimo po mogućnosti što dalje od svoga doma i ispunjamo ga raznim kulturnim, političkim, sportskim događanjima koji se organiziraju upravo kada ljudi ne rade, kako bi imali veću posjećenost. Nedjelja je (p)ostala sakralna u smislu posjećivanja novih hramova koji su shopping centri … Na taj način zapovijed „Sjeti se da svetkuješ Dan Gospodnji“ postala „sjeti se da kupiš što je potrebno za kuću …“

Na žalost nedjelja je u svijesti ljudi, kršćana izgubila izvorni smisao i reducirala se na jednostavni i bezidejni kraj tjedna. Sigurno, postoje i pozitivni aspekti društvenog napretka i društvenog života kroz razne događaje koji odgovaraju na duboku nutarnju čežnju (svakog) čovjeka da „čini feštu“ da „slavi“. U svakom čovjeku, u njegovom naravnom bioritmu izvire nutarnji zahtjev za počinkom, odmorom, nakon posla, rada. To je dio naše naravi. Ipak, nedjelja danas čini da čovjek ostane zatvoren u usko obzorje koje mu ne dozvoljava da vidi „nebo“. Dakle, koliko god da se obuće u svečano odijelo, kako bi svetkovao, postaje nesposoban za svetkovinu, da čini feštu[3].

Vjernik je pozvan prije svega ne pomiješati slavlje nedjelje, koja treba biti istinsko posvećivanje dana Gospodnjeg sa pukim „krajem tjedn“a, u smislu vremena ispraznog odmora ili bijega od stvarnosti. Papa nas u svom dokumentu poziva na put prema autentičnoj kršćanskoj zrelosti, što znači da u kontekstu društva budemo to što jesmo, ili postanemo ono na što smo pozvani[4], biti kršćani i dati svijetu „razlog svoje nade“. (Pozvao hrvatski narod: budite narod nade, u Rijeci))

Zbog opadanja vjere i rastuće sekularizacije bilježi se veliki pad sudjelovanja na nedjeljnoj euharistiji. U svijesti deklariranih kršćana gasi se svijest o središnjosti Euharistije, čak i svijest o nužnosti davanja hvale Gospodinu, slaveći ga zajedno s drugima u krilu crkvene zajednice[5]. Gubi se svijest o pripadnosti Crkvi zbog društvene fragmentacije. U svom stilu Papa nas poziva: “Ne bojte se dati vaše vrijeme Kristu! Da, otvorimo Kristu naše vrijeme, kako bi ga on mogao rasvijetliti i usmjeriti. On pozna tajnu vremena i tajnu vječnosti i predaje nam “svoj dan” kao uvijek novi dar njegove ljubavi. Ponovno otkrivanje ovog dana znači dati konkretan odgovor na intimne i istinske čežnje svakog ljudskog bića. Vrijeme darovano Kristu nije nikad izgubljeno vrijeme, već dobiveno vrijeme za duboko očovječenje naših odnosa i našeg života.[6]

 

  1. Dan Gospodnji (Dies domini)

Nedjelja je slavlje „novog stvaranja“. Sin - Riječ Božja postao je tijelom u „punini vremena“ (Gal 4,4)[7]; „Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa“ (Iv 1,3) „Ta u njemu je sve stvoreno, na nebesima i na zemlji“ (Kol 1,16) Riječ Božja se u potpunosti objavila u Pashalnom misteriju, u kojem je Krist započeo „novo stvaranje“. U samom početku stvaranja Krist je prisutan u Božjem stvarateljskom djelu i ovaj Božji plan uključivao je „kozmički zadatak„ Isusa Krista. Bog je u svom planu imao svoga Sina kada „ blagoslovi sedmi dan i posveti ga, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini“ (Post 2,3) Rođena je tada šabat – subota koja karakterizira prvi Savez, i na određen način je predokus novog i definitivnog Saveza. „Božji odmor“ ponuđen je izabranom narodu  ulaskom u Obećani zemlju. U Novom zavjetu sam Krist je ušao u „subotni počinak“ (Heb 4,9) svojim uskrsnućem, u koje uvodi cijeli Božji narod.

„Božji rad“ je na određen način primjer za čovjeka, kao i „Božji odmor“[8]. Bog koji se odmara sedmi dan radujući se nad svojim stvaranjem, nad djelom koje je „vrlo dobro“ (Post 1,31), je isti Bog koji pokazuje svoju slavu oslobađajući svoju djecu od ropstva faraona. U prvom i drugom slučaju on se pokazuje kao zaručnik pred svojom zaručnicom. Srce šabata -  odmora je zaručnički odnos: „Zaručit ću te sebi dovijeka;zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi;zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu. (Hoš 2, 22) Ovdje polako idemo prema nedjelji kao zaručničkom danu, danu ženidbe. Bog daruje odmor kako bi On njegovao zaručnički odnos sa svojim narodom, ali i kako bi čovjek uspostavio slijedeći zaručničku narav svoga produhovljenog tijela i otjelovljenog duha ostvario svoj zaručnički odnos. Odmor otvara upoznavanje, zbližavanje Boga i čovjeka, muškarca i žene.

Obveza subote nije jedan od mnogih zakona, već je stavljen unutar Dekaloga, deset riječi koji označavaju stup moralnog života, upisanih univerzalno, u srce svakog čovjeka. Dakle odmor nije samo religiozna disciplina već neizostavni izraz odnosa s Bogom izraženog kroz biblijsku Objavu.

Moramo spomenuti i riječi „sjeti se“. Sedmi dan poziva na sjećanje na veliko i temeljno Božje djelo a to je stvaranje. To je sjećanje koje mora prožimati cijeli duhovni život čovjeka, kako bi tekao prema danu u kojem je čovjek pozvan počinuti. Odmor ili počinak zadobiva tako sveto značenje: kršćanin je pozvan odmoriti se ne samo kao što se Bog odmarao, nego štoviše odmoriti se u Gospodinu, dovodeći k Njemu čitavo stvaranje, u hvali, zahvaljivanju, u sinovskoj intimnosti i zaručničkom prijateljstvu.

Sadržaj zapovjedi o odmoru nije prije svega i poglavito prekid rada već slavlje nad divnim djelima koje je Gospodin učinio. Ovo „sjećanje“, ispunjeno hvalom i zahvaljivanjem Bogu, ovaj istinski odmor čovjeka zadobiva puno značenje i ostvarenje u danu Gospodnjem. Čovjek ulazi u Božji odmor i može iskusiti onaj dio ushitne radosti koju je sam Stvoritelj osjetio nakon stvaranja, vidjevši da je sve što je stvorio bilo „veoma dobro“ (Post 1,31) Upravo zbog ovog sjećanja na Božja djela, kršćani imajući iskustvo originalnosti novog i definitivnog vremena koje je donio Krist, preuzeli su kao blagdan, prvi dan nakon subote, jer je Krist uskrsnuo osmi dan. Dakle, Bog je započeo svoje djelo stvaranjem, oslobođenjem Izraela iz Egipta, a puninu svog djela izvršio je u smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Radost kojom Bog promatra stvaranje u prvoj suboti čovječanstva stvorenog iz ničega, izražena je sada u radosti kojom se Krist, na dan Pashe ukazuje svojima, donoseći mir i dar Duha Svetoga. Smisao starozavjetnog šabata ispunja se na licu Krista Uskrslog. Od sedmog dana prelazi se na prvi dan. Dies Domini postaje Dies Christi.[9]

  1. Dan obitelji: svetkovanje zajedništva, jedinstva i života

Došli smo i do posljednjeg dijela ovog nepotpunog izlaganja. Svetkovanje nedjelje važno je prije svega za brak i obitelj koji predstavljaju jedno od najdragocjenijih dobara čovječanstva[10]. Pružiti dva osnovna stupa kršćanskog pogleda na nedjelju: euharistiju i svetkovanje znači dati duhovni kisik obitelji. Za svako društvo od iznimne je važnosti čuvati bračni vez muža i žene, te osigurati vezu odgajanja i podizanja njihove djece. U tom smislu u  kršćanskom braku, u kršćanskoj obitelji razlikujemo tri oltara.

Prvi oltar je oltar Euharistije , gdje se Krist predaje da možemo prijeći iz smrti u život. Oltar je mjesto na kojem se čini žrtva. Riječ "žrtva", u latinskom dolazi od "sacrum facere", činiti nešto sveto, što ne označuje samo krvnu žrtvu, nego također i blagoslov, molitvu. Moliti, blagoslivljati, također znači činiti nešto sveto.

Zato je zanimljivo kako sv. Pavao VI.[11], govori o obitelji kao kućnoj crkvi, gdje je obitelj kao prva i životna stanica društva zajedničkom molitvom njezinih članova pokazuje kao domaće svetište Crkve. Tu se nalazimo na proročkom pozivu pape da se u obiteljskom životu obnovi zajednička molitva što je posljedica odluka Drugog vatikanskog koncila koji vidi obitelj kao Crkvu u malom.  Koncil vidi obitelj kao jedno od mjesta kojima osobito odgovara zajedničko slavljenje Božanskog časoslova. „Prikladno je (…) da obitelj kao domaće svetište Crkve ne ostane samo kod toga da moli zajedničku molitvu, nego da se tješnje ujedinjuje s Crkvom upotrebljavajući prema svojim mogućnostima, određene dijelove Liturgije časova“[12]

Drugi oltar je stol kršćanske obitelji; na njemu mi kršćani – to je jedna dužnost koja se ne može zapustiti – blagoslivljamo Gospodina, zahvaljujemo mu za kruh, za vino, za hranu koju nam je on dao . Bog je onaj koji daje da rastu sve, u hrani pokazuje svoje milosrđe, svoju ljubav za nas.

Treći oltar je bračni krevet, svadbena postelja, Bračni par u kući mora imati svoju sobu sa bračnim krevetom, kao mjestom plodne i svete ljubavi.

Na kraju navodim papu Franju koji u audijenciji srijedom posvećenoj obitelj i blagdanu kaže da je svetkovanje je Božji izum, sam Bog nas uči da je važno posvetiti određeno vrijeme kontemplaciji i uživanju onoga što je u radu dobro učinjeno. Vrijeme odmora je vrijeme da se gleda djecu i unuke kako rastu … da se pogleda vlastiti dom, prijatelje kojima iskazujemo gostoprimstvo, zajednicu oko nas i pomislimo: kako je to dobro. Bog je tako činio kada je stvarao svijet. I neprestano to čini, jer Bog stvara uvijek i u ovom trenutku!

Vrijeme odmora nedjeljom dano nam je da možemo uživati ono to se ne proizvodi i ne troši, što se ne kupuje i ne prodaje. U svetom nedjeljnom vremenu Bog prebiva na posebni način. Na nedjeljnoj euharistiji slavimo svekoliku Kristovu milost: njegovu prisutnost, oslobađa nas od ropstva grijeha i svjetovnosti jer njegova spasenjsku milost sve preobražava.

Zato je svaka obitelj darovana izvanrednom sposobnošću da shvati, podupire istinsku vrijednost blagdana, nedjeljno obiteljsko okupljanje drugi je stup nedjelje! Blagdan je dragocjeni Božji dar ljudskoj obitelji: nemojmo ga upropastiti.[13] (Papa Franjo Audijencija srijedom, 12. 8.2015.)

[1] Anomija (grč. ἀνομία: bezakonje), stanje moralne krize i nereda u društvu (E. Durkheim); (Iz 5,20) „Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim!“

[2] Usp. Živo vrelo, 4/2011, str.2.

[3] https://w2.vatican.va/content/john-paul-ii/it/apost_letters/1998/documents/hf_jp-ii_apl_05071998_dies-domini.html, br. 4 (31.5.1998.); Usp. Nota pastorale della Conferenza Episcopale Italiana « Il giorno del Signore » (15 luglio 1984), 5: Ench. CEI 3, 1938.

[4] 3. Il fatto che Dio abbia posto la famiglia come fondamento della convivenza umana e come paradigma della vita ecclesiale, esige da parte di tutti una risposta decisa e convinta. Nella Familiaris consortio, di cui ricorre il ventennale, ebbi a dire: "Famiglia, diventa ciò che sei" (cfr n. 17). Oggi aggiungo: "Famiglia, credi in ciò che sei"; credi nella tua vocazione ad essere segno luminoso dell'amore di Dio. (Ivan Pavao II., Govor obiteljima, 20.10. 2001)

[5] Belong, believe, behave.

[6] Isto, 5-7.

[7] Hvalospjev u Večernjoj Časoslova kroz srijedu sva četiri tjedna psaltira

[8] Isto, 9-10.

[9] Isto, 17-18.

[10] Usp. IVAN PAVAO II., Familiaris consortio. Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2009., br 5.

[11] Pavao VI., enciklika Marialis Cultus, br. 52-53

[12] Drugi vatikanski koncil, Dekret o apostolatu laika AA, 11.

[13] Papa Franjo, Obitelj je dragocjeno blago. Kateheze o obitelji., 125

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.