Župa sv. Mihovila arkanđela u Žminju, u Pazinskom dekanatu, ove je godine po prvi put održala korizmeno hodočašće po crkvama na području župe moleći korizmene pobožnosti u raznim crkvama i pored jedne kapelice  kroz 5 korizmenih tjedna. Posljednji susret održan je u nedjelju, 21. ožujka 2021. kod najstarije kapelice na području župe, kod kapelice na Pilju, i tom je prigodom održana pobožnost „Sati muke Gospodnje“.

Tjedno župno hodočašće, na kojem je moljen Križni put bl. Miroslava Bulešića, započelo je u župnoj crkvi sv. Mihovila, 19. veljače, a ondje je pobožnost održana i 18. ožujka. U crkvi sv. Križa na žminjskom groblju križni put se molilo u petak, 26. veljače, a u crkvi Sveta Marija Svetomore u četvrtak, 4. ožujka. U petak, 12. ožujka, pobožnost je održana u crkvi sv. Bartola.

 

 

Posljednju susret, u nedjelju, 21. ožujka, održan je kod kapelice na Pilju, na staroj cesti koja povezuje Žminj i selo Grizili. Iako prohladno, sunčano proljetno nedjeljno poslijepodne okupilo je lijepi broj vjernika, koji su se rado odazvali pozivu župnika na sudjelovanje na toj, za sada manje poznatoj pobožnosti, „Sati muke Gospodnje“. Nakon uvodne pjesme, u izvedbi nekolicine pjevača iz Župnog zbora sv. Mihovila, župnik se obratio s nekoliko riječi pozdrava. Kratko se osvrnuo na povijest i osnovna obilježja te 287 godina stare kapelice kraj koje su se okupili.On je predmolio pobožnost, a uz njega molitve i meditacije su za mikrofonom čitali bračni par Diana i Eduard Erman te Irena Križanac. Pobožnost počinje s Velikim četvrtkom kada je Isus na posljednjoj večeri oprao učenicima noge, kao čin služenja, a završava s Isusovim pokopom. Ta je pobožnost iz 18. stoljeća, rekao je župnik u uvodnom obraćanju, te nadodao da su je prvi započeli moliti Pasionisti, red čija je karizma molitva i žrtva, a na poseban način meditiranje nad Mukom Isusovom. Ona daje smisao i našim patnjama, patnja je veliko iskušenje, veliki križ, ali s Isusom možemo osmisliti svoje ljudske patnje, da nam patnja bude blagoslovljena i spasonosna, naglasio je vlč. Rovis te je pozvao okupljene da prate Muku od sata do sata. Uz svaki je sat pročitan ulomak iz Evanđelja, kratko promišljanje te prigodna molitva.

„Sati Muke Gospodnje“ su pasionska pobožnost koja prati - iz sata u sat - posljednji dan zemaljskog života Isusa Krista. Knjižica, u izdanju Zaklade Vigilare, se sastoji od kratkog uvoda, povijesti štovanja Muke Presvetog Otkupitelja te objašnjenja o načinu razmatranja Muke. U knjižici su sakupljene i pojedine misli velikana Katoličke Crkve, među njima i nekih hrvatskih svetaca i blaženika, o važnosti čašćenja Muke Gospodnje.

 

 

Kapelica na Pilju najstarija je kapelica na području te župe.  Prema natpisu na prednjoj strani, koji je uklesan na latinskom i talijanskom jeziku, datira iz 1734. godine. Podignuta je u čast Majke Božje, četverokutne je osnove s nišom na glavnom pročelju, a ostale tri strane ukrašene su reljefima: sv. Antuna Padovanskog, motivom Raspeća te oštećenim motivom nepoznatog svetca mučenika. Jedinstvena je na Žminjštini po piramidalno oblikovanom krovu s kuglom i usađenim metalnim križem, navedeno je u monografiji „Žminjske kapelice, tihe čuvarice pučke pobožnosti“.

Inače o žminjskim kapelicama je 2018. godine vjeroučiteljica Nela Peteh, prof., objavila izuzetno lijepu i sadržajnu monografiju „Žminjske kapelice, tihe čuvarice pučke pobožnosti“ u kojoj je izvanrednim sistematskim radom dokumentirana bogata faktografija o do tada izgrađenim kapelicama. Nakon toga izdanja, župljani su dobili poticaj izgraditi ih još nekoliko, tako da je sada žminjska župa, sa svojih 123 kapelice, područje koje se može podičiti tim povijesnim bogatstvom koje itekako mnogo govori o povijesti, ali i sadašnjosti vjere u toj sredini.  

(txt: G. Krizman, foto: N. Peteh)

Na V. korizmenu nedjelju, 21. ožujka 2021. porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan predvodio je svečano euharistijsko slavlje pro populo u vrsarskoj župnoj crkvi sv. Martina biskupa. Na početku mise, nakon uvodnog pozdrava župnika domaćina vlč. mr. Lina Zohila, biskup je blagoslovio nove crkvene klupe, što je bio i povod njegova dolaska ondje.

Biskup je u prigodnoj homiliji, govoreći o korizmi kao pripremi za nadolazeći najveći kršćanski blagdan Uskrs, podsjetio da svako vrijeme crkvene godine ima svoja obilježja. U Uskrsnom vremenu slavimo Kristovu pobjedu nad smrću i grijehom, tada zahvaljujemo i slavimo Boga i radujemo se obnovi duha koja nam dolazi po vjeri i sakramentima. Korizma je od starine vrijeme duhovne priprave za to središnje crkveno slavlje kada su vjernici posebno pozvani duhovno se pročišćavati da bi za Uskrs mogli doživjeti ljepotu svoje vjere, naglasio je mons. Milovan. Korizma se može prispodobiti s učvršćivanjem svoga duhovnoga bića. Potresi kojima smo nedavno svjedočili zorno pokazuju kako je važna stabilnost građevina, slično možemo reći i za čovjeka, važno je da ima stabilne temelje. Ako je nekome sav smisao život u karijeri, novcu ili zabavi, čim dođe neka neprilika, poput ove pandemije, ljudi tada naravno budu potreseni i nestabilni. Korizma nas želi učvrstiti u nekim temeljnim stavovima, u odgovorima na pitanja „Tko si ti čovječe?, Tko si ti pred Bogom?, Kakav je tvoj odnos prema bližnjima?“.

Korizma nam priziva u misli sliku natjecanja, podsjeća nas koliko je napora i truda potrebno uložiti da bi se u natjecanju pobijedilo, zato trebamo čestitati onim koji imaju smisla, ljubavi i upornosti za se u tom smislu potruditi. Korizma nas potiče da vježbamo i trudimo se biti pravi Kristovi učenici. Posebno je važna trostruka vježba: post, molitva i dobra djela, istaknuo je biskup. Znamo da odricanje nije ugodno, čovjek je sklon sebičnosti, zato je korizmeno odricanje svojevrsni trening da čovjek postane slobodan za dobro. Može to biti odricanje od cigareta ili alkohola, a li od nekih drugih navezanosti, na neke svoje male prgavosti, sebičnosti, lijenosti. Toga se trebamo nastojati osloboditi da bi se o Uskrsu mogli radovati svojoj duhovnoj blizini s Bogom. Drugo obilježje korizme svakoga vjernika treba biti molitva kao odnos s Bogom. Trebamo se truditi doživjeti Božju blizini tako što ćemo pronaći vrijeme za molitvu, pronaći, na primjer, barem desetak minuta za neko ozbiljno duhovno štivo. Naš živi odnos s Bogom u molitvi od posebne je važnosti za svakoga vjernika. Korizma je vrijeme duhovnog rasta i pročišćavanja koje ima svoj napor, ali uvijek je rezultat veće blizina Bogu i bližnjemu.

Usporedimo li svoju nutrinu s crkvom, onda vidimo kako smo mi doista pravi hram Božji, istaknuo je propovjednik, citiravši u nastavku, kako je rekao, jednog starog crkvenog pisca, „i ti budi takav da se Bog može nastaniti u tebi". Biskup je pohvalio ljepotu vrsarske crkve koja je u novije vrijeme doživjela značajne zahvate obnove. „Kako ti ulaziš u ovu crkvu tako Bog želi ući u tvoju dušu.“ zaključio je citat. Citiravši papu Ivana Pavla II. naglasio je da smo si pozvani biti što bolji nasljedovatelji Isusa Krista.

Život koji se ulaže, u kojem se služi obitelji, bližnjima, općem dobru, takav život ima dobre rezultate. Kristov misterij, Njegov put, naš je misterij, to je i naš put, i naš poziv, zaključio je biskup.

 

 

Na kraju misnoga slavlja župnik je pozvao predstavnika tvrtke Istradrvo, sadašnjeg direktora, sina utemeljitelja tvrtke, g. Marijana Ritošu da se obrati okupljenima te iznese tehničke podatke o novim klupama. On se je emotivnim riječima prisjetio velike povezanosti i dugogodišnje suradnje te tvrtke i biskupskog ordinarijata u proteklim godinama. Od tehničkih informacija iznio je podatke da je u ovom projektu realizirano 64 m2 drvenog poda ispod klupa, 32 klupe s klecalima, raznih veličina, od 150, 190 i 300 cm dužine, u koje će optimalno moći sjesti oko 140 osoba.

Župnik Zohil je u svom završnom obraćanju istaknuo zahvalnost dobrom Bogu, ocu biskupu na dolasku i predvođenju misnoga slavlja te svim svojim prijateljima i suradnicima koji su dali svoj doprinos u realizaciji ovog projekta. Poseban pozdrav uputio je nazočnim članovima obitelji Ritoša dio koje je saborska zastupnica gđa. Sanja Radolović. Istaknuo je brojne projekte opremanja interijera koje je tvrtka Istradrvo tijekom godina realizirala po narudžbi Biskupskog ordinarijata, između ostalog zgradu ordinarijata te Svećenički dom Betanija u Puli, te klupe i ostali inventar u mnogim crkvama. Zaključio je zahvalivši unaprijed na svakom doprinosu kojeg će župljani dati kako bi se klupe moglo platiti, te pozvao sve nazočne na kratko druženje ispred crkve, uz poštivanje epidemioloških mjera.

Misno slavlje glazbeno je animirao župni zbor uz orguljsku pratnju s. Ane Iveljić.

U nedjelju, 14. veljače, Stepinčevo je proslavljeno u jedinoj njemu posvećenoj crkvi na području Porečke i Pulske biskupije, u mjestu Škropeti, u Župi Motovunski Novaki u Pazinskom dekanatu. Misno slavlje predvodio je kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić, uz koncelebraciju  župnika domaćina vlč. Rudija Korace.

„Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod“ citat je kojim je mons. Jelenić započeo prigodnu homiliju. To pšenično zrno je prije svega sam Isus Krist, koji je umro na Kalvariji, koji je pokopan i koji je uskrsnuo da bi svima dao život vječni. To se otajstvo smrti i život ostvaruje i u životu Kristovih učenika. Biti bačeni na zemlju i ondje umrijeti i za njih je uvjet svake prave duhovne plodnosti. Bl. Alojzije Stepinac, na jedinstven način, poput pšeničnog zrna, pade na zemlju, te je, umrijevši, donio obilat rod.

 1390040

„Čitamo nadalje 'tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“, nastavio je propovjednik te nadodao, „a sv. Pavao kaže, 'kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša', oni koji svoju patnju pridružuju Kristovim patnjama, zahvaljujući Kristu imaju obilnu utjehu i dobro koje ima izvor u križu. Bl. Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnom smislu riječi, njegova je smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama koje je podnio. Zadnjih je petnaestak godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanja posred kojih je doslovno izložio vlastiti život radi svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve. Svoju je sudbinu položio u Božje ruke. Njegovo geslo glasi 'U tebe se, Gospodine, uzdam.', to je bio program njegova života. Bl. Alojzije Stepinac je sada u nebeskoj slavi, okružen svima onima koji su, kao i on, 'dobar boj bili, sačuvali svoju vjeru u kušnjama i nevoljama'. S pouzdanjem u njega danas upiremo svoj pogled i molimo njegov zagovor. I svakoga od nas Krist Sin Božji poziva da ga u svom životu nasljedujemo, da s njime i s križem svojim zajedno umremo, žrtvujemo svoj život za dobro drugih, za spas drugih, da bismo zajedno s Kristom uskrsnuli i prispjeli u slavu nebeskoga Oca.

Svojim životom, bl. Alojzije Stepinac je pružao izuzetan primjer nasljedovanja Isusa Krista. Njegovo životno svjedočanstvo je i nama dans poziv, jer smo i mi pozvani na istu svetost, da prođemo ovom zemljom čineći dobro svima, a ponajviše onima koji su na rubu društva, koji su sami, bolesni, nevoljni, koji su proganjani, diskriminirani, kojima treba podrška, pomoć, lijepa riječ.

Bl. Alojzije je računao s Bogom, pouzdavao se u Njega u svim trenutcima života, osobito u patnjama i progonstvima. U molitvi, svetoj pričesti, svetoj misi pronalazio je snagu za ustrajnost u vjeri i strpljivost u patnjama. Postojano se držao ovih načela: vjera u Boga, poštovanje svakog čovjeka, bez razlike, ljubav prema svima i uvijek biti spreman oprostiti svakome te jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. On je zbog toga i naviše stradao.

 1390046

"Kardinal Stepinac bijaše čovjek savjesti. U ime savjesti suprotstavio se moćnom mnoštvu. Bio je čovjek savjesti prosvijetljene Kristovom riječju, oblikovane njegovom Istinom i preko savjesti je njegov hod dostigao Istinu, a to je put pravoga života. Bio je branitelj Božji na ovoj zemlji, jer je branio pravo čovjeka da živi s Bogom, branio je Božji prostor na ovoj zemlji, branio je Božje stvari protiv grješne i lažne svemoći čovjekove, branio je Božja prava, a tako i istinska prava čovjekova, iskonsku sliku čovjekovu, protiv totalitarizma koji ne priznaje Božju moć, koji ne priznaje prisutnost Božju i Božja prava u svijetu. Tako je rekao card. Joseph Ratzinger 1998. godine u crkvi sv. jeronima u Rimu", spomenuo je mons. Jelenić.

Propovjednik je nadalje citirao bl. Stepinca, njegove riječi koje je izrekao 25. 10. 1942. u zagrebačkoj katedrali: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?” Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi. Nije bio sam u tom hrabrom svjedočenju. Uz njega su bile i druge odvažne osobe koje su, da bi sačuvale jedinstvo Crkve i branile njezinu slobodu, prihvatile da zajedno s njim plate teški danak zatvora, zlostavljanja pa čak i prolijevanja krvi. Danas se tomu mnoštvu nesebičnih duša, biskupima, svećenicima, redovnicama, redovnicima i vjernicima laicima divimo i zahvaljujemo im. Oni svi pripadaju velikom mnoštvu onih koji, odjeveni u bijele haljine i s palmama u rukama stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem. Slušamo njihov snažni poziv na praštanje i pomirbu. Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zavade, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas zlo pobijedi nego zlo svladavati dobrim“, citirao je mons. Jelenić riječi svetog pape Ivana Pavla II. u Mariji Bistrici na Stepinčevoj beatifikaciji, 3. 10. 1998. godine.

 1390049

"Svi oni koji hoće živjeti pobožno, u Kristu Isusu bit će progonjeni. Isus nije ljudima obećao lagodan život, dobro i bogatstvo, nego križ, ali križ koji je On sam prvi nosio i križ po kome je On postigao spasenje za sve nas. Mi, koji smo pozvani slijediti Isusa Krista, ako uistinu želimo biti u Vječnosti zajedno s njime, potrebno nam je prihvatiti taj križ, nositi ga. Križ je u našoj svakodnevici čovjek, onaj koji mi je najbliži, onaj kome moram najviše dobra iskazati, jer ljubiti Boga znači prihvatiti i ljubiti čovjeka. Istina je da križ po sebi znači trpljenje, patnju, ali 'duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva', jer su oni u miru. Da bisno postigli taj život u Bogu, potrebno je da slijedimo Krista, da služimo Isusu Kristu, da ga slijedimo noseći svoj križ. Ako to istinski učinimo, kao što je to učinio i blaženi Alojzije Stepinac, i nas čeka život vječni, bit ćemo ondje gdje je Isus. Bit ćemo ondje gdje nam je Bog Otac pripravio mjesto u vječnosti. Stoga je vrlo važno da i mi u svome životu znamo u koga smo povjerovali, da se uzdajemo u Boga i da činimo on što je Bogu drago, jer samo oni koji se u Njega ufaju spoznati će Istinu i koji su vjerni bit će u ljubavi s njim, jer izabranici njegovi stječu milost i milosrđe", podsjetio je propovjednik. "Tako neka se dogodi svima nama i svima našima za koje živimo, za koje trpimo i za koje smo spremni žrtvovati se", zaključio je mons. Jelenić.

Na kraju misnoga slavlja župnik vlč. Koraca je zahvalio predvoditelju misnoga slavlja na dolasku i na upućenoj homiliji, te je spomenuo činjenicu da je on bio u Pazinskom kolegiju odgojitelj generaciji mons. Jelenića.  Misu je glazbeno animirao župni zbor. 

 1390062

Crkva bl. Alojzija Stepinca u selu Škorpeti građena je od 1999. do 2010. godine. Kamen temeljac blagoslovio je sveti papa Ivan Pavao II. 1998. godine u Mariji Bistrici, a posvetio ju je biskup Ivan Milovan 7. svibnja 2010. godine. U oltaru, od domaćeg kamena, pohranjene su relikvije Blaženika koje je za tu crkvu darovao kardinal Josip Bozanić. Četiri velika bočna prozora ukrašena su vitrajima s likovima velikana Crkve uz prigodne poruke:  sv. Majke Tereze, sv. Ivana Pavla II., svetog Maura i bl. Miroslava Bulešića. Vitraji su postavljeni prilozima istarskih svećenika i vjernika toga kraja. Crkva je izgrađena u skladu s povijesnim arhitektonskim značajkama sakralnih objekata u Istri, pa tako ima prepoznatljivu lopicu i preslicu. Činjenica da je crkva podignuta uz izuzetno zauzeto sudjelovanje mještana, koji su tijekom izgradnje sudjelovali i u brojnim radnim akcijama, pokazatelj je velikog štovanja koje u tom kraju postoji prema bl. Alojziju Stepincu. Prvi pokušaj pokretanja izgradnje postojao je još davne 1955. godine, no zbog sveopće društveno-političke klime tada nije ostvarena. U toj filijalnoj crkvi župe Motovunski Novaki, mise se održavaju redovito nekoliko puta tjedno, a  koristi se povremeno i za radne biskupijske susrete. (G. Krizman) 

Blagdan sv. Valentina u Porečkoj i Pulskoj biskupiji tradicionalno se svečano slavi, kao suzaštitnika, u Župi sv. Kuzme i Damjana u Kašteliru, u Porečkom dekanatu. Ove je godine povodom blagdana u župi organizirana i duhovna priprava koju su predvodili svećenici iz Papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Prvoga dana, u petak, 12. 2., misno slavlje i Euharistijsko klanjanje predvodio je vlč. Stjepan Matezović, svećenik Đakovačke - osječke nadbiskupije,  doktorand iz duhovnosti na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu.

1613306263093

Drugog dana, u subotu, 13. 2., misu je predvodio vlč. Milan Sima, svećenik Temišvarske biskupije, hrvat iz Rumunjske koji je na magisteriju iz pedagogije na Papinskom sveučilištu Salesiana u Rimu, a prigodnu je homiliju toga dana izrekao vlč. Matija Knok, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, doktorand iz crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu.

Na sam blagdan, u nedjelju, 14.2. svečano koncelebrirano misno slavlje predvodio je vlč. Martin Krizmanić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, doktorand iz moralne teologije na Papinskoj akademiji Alfonsiana u Rimu. Na početku misnoga slavlja prigodne pozdrave i svećenicima i okupljenim vjernicima izrekao je župnik, vlč. Želimir Bagavac.

Vlč. Krizmanić je na početku homilije, razlamajući Riječ, pojašnjavajući prispodobu o gubavcu, istaknuo da je slika gubavca koji dolazi Isusu, slika svakoga od nas, jer i mi bolujemo od „gube“, od kad smo se rodili bolujemo od grijeha u koji zbog naše naravi vrlo lako padamo. "No", nastavio je predslavitelj,  "u traženju spasa od „gube“ naših grijeha i naših nedaća mi nismo sami. Evanđelje navodi da, u susretu s gubavcem, „Isus, ganut, pruži ruku“, to nam govori da Bog nije neki despot negdje daleko na nebesima, kojeg ne zanimaju ljudi koje je stvorio, već je Bog onaj koji može biti ganut, kojega itekako diraju naše životne situacije, boli, križevi, i što je od početka svijeta morao gledati kako njegova djeca umiru pod teretom grijeha. Bog iz toga ganuća, iz te ljubavi koju ima za nas, daje svoga Sina Isusa Krista, daje onoga koji je očistio gubavca, a tako čisti i nas od naših grijeha.", rekao je vlč. Krizmanić.

Homiliju možete poslušati ovdje:

Propovjednik je istaknuo značenje fraze 'i odmah nesta s njega gube i očisti se'. „Bog, dakle nije skroz maknuo gubu, ali ju je očistio, jednako tako Isus Krist u našem životu probija put, daje nam način da se očistimo, daje sebe da se mi možemo očistiti“.  Bog, kada želi da mi živimo vječno On ne uništava smrt, ali svojom smrću otvara put kojim mi možemo doći u vječni život. Bog ne otklanja križeve iz našega života, ali nam „čisti put', ganut je, zajedno s nama nosi taj naš teret. Mi zato ne moramo umrijeti na križu, On je to učinio za nas. Ne moramo umrijeti zbog svojih grijeha ali se moramo protiv njih boriti. Bog nam u tome pomaže. Krist na križu je ispružena ruka Očeva prema svakome od nas, naglasio je vlč. Krizmanić. Jedino što moramo učiniti je ono što je učinio gubavac, stati pred Gospodina i zamoliti ga, primiti tu ispruženu ruku.

Isus napominje gubavcu neka nikome ništa ne govori, već sama promjena njegova stanja mnogo govori. I mi, kada prihvatimo ruku Isusa Krista, to se vidi na nama i bez da išta  posebno govorimo, vidi se na nama da smo počeli živjeti drugim životom.

1613468566744

Danas, kada slavimo sv. Valentina, potrebno je naglasiti da je on bio mučenik, on je za svoju ljubav, i za Onoga kojega je istinski volio, bio spreman dati i svoj život. Prigoda je to da se zapitamo jesmo li mi spremni dati svoj život za nekoga koga volimo?, naglasio je vlč. Krizmanić, te nadodao da je prava, djelatna ljubav itekako surova i strašna u odnosu na onu izmišljenu, romansiranu. Bez obzira koliko ta prava ljubav boli i možda ostavlja rane, kada je ljubav takva za nju smo se uvijek iznova spremni žrtvovati. Ako smo mi, ljudi, grešni, spremni učiniti to za nekoga koga volimo, koliko li je tek onda Bog spreman učiniti za nas? A to je prava slika Boga, jer Bog jest ljubav. Bog zna da ćemo sagriješiti i da ćemo ga nekim svojim grijehom povrijediti, ali on opet dolazi, vraća se u taj odnos s nama kako bi nama bilo dobro. To je istinska ljubav za kojom čovjek čezne. To je skupo, to košta i srca i vremena i života, ali nema boljeg načina života od ljubavi, gorljivo je istaknuo propovjednik. Kada je čovjek tako spreman živjeti ljubav, tada je najbolji čovjek. Želim vas potaknuti da se ne bojite ljubiti, da se ne bojite dati jedni drugima, jer to je ono istinski vrijedno, to je ono jedino bitno. Siguran sam da nikada neću naći bolji način života od ljubavi, jer stvoreni smo iz ljubavi, za ljubav, stvoreni smo upravo za to, da budemo tu jedni za druge, i da budemo jedni s drugima i da znamo istinski jedni druge ljubiti.

Neka nam u našem pokušaju istinskog ljubljenja budu primjer svakako bl. Miroslav Bulešić te bl. Alojzije Stepinac, kojemu je jedino bilo bitno da Božja stvar i Božja ljubav idu naprijed, zaključio je propovjednik.

Na kraju misnoga slavlja predslavitelju je uručen prigodni dar zahvale. Misu je glazbeno uzveličao župni zbor. 

(txt: G. Krizman, foto: J. Ružić)

1613306162707

1613306263077

1613306162711

 

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.