Nije čovjek velik zato što je zdenac znanosti, nego po tom što ostaje ponizan na prijestolju znanosti. Ne postaje se velik po autoritetu i vlasti nad milijunima ljudi, nego po priznanju da su taj autoritet i moć primljeni od Bog da se stave u službu drugih. Nije čovjek velik po onome što čini, nego, ako to čini dječjim zahvalnim srcem, sa sviješću  da je sve to Božji dar, istaknuo je vlč. Zohil u homiliji.

U četvrtak, 4. listopada 2018. župa Gospe Lurdske u Podlabinu svečano je proslavila svog suzaštitnika, sv. Franju Asiškog. Misno slavlje tom je prigodom predvodio vlč. mr. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, u suslavlju s dekanom Labinskog dekanata preč. Mirkom Vukšićem, župnikom domaćinom Blažom Bošnjakovićem, te drugim svećenicima.  

U misnoj molitvi današnjega blagdana zazvali smo: „Bože, ti si  serafskom ocu Franji dao da u siromaštvu i poniznosti bude živa slika Kristova. Daj da pođemo njegovim putem, nasljedujemo tvoga Sina i s tobom se udružimo u radosnoj ljubavi“. Sveti Franjo ustrajno je hodio stopama siromašnoga i poniznoga Krista, rekao je vlč. Zohil na početku prigodne homilije.

“Učite od mene jer sam blaga i ponizna srca”, kaže Isus. Govoriti o poniznosti današnjem svijetu koji je ponosan na svoja osvajanja, postignuća  i tehniku izgleda besmisleno. A evanđelje je puno poziva na poniznost, koja u svakom slučaju ne isključuje da se čovjek pouzdaje u sama sebe, ali da sačuva to pouzdanje u granicama. Koliko god jedan vlak bio brz, uvijek su mu potrebne tračnice koje ga drže gotovo kao zarobljenika i uznika. Na zavojima kotači pritišću tračnice, kao da bi htjeli provaliti... u slobodu, no to bi bila živa propast. Vlak može tako brzo ići, kako ga kotači mogu držati na pruzi i spriječiti ga da ne iskoči iz tračnica. Svaki vozač koji ne pozna grad i ne zna se orijentirati na raskrsnici putova i puteljaka na sve strane isprekrižanih informira se i pušta da ga drugi vode. On se zato ne osjeća poniženim.

Poniznost ne isključuje ponos, naglasio je propovjednik te pojasnio, poniznost je upravo ta krepost koja nam omogućava da shvatimo vlastite ograničenosti, potrebu da imamo vodiča, da trčimo ali unutar tračnica da ne idemo u vratolomiju. Grad, velika tvornica, savršeniji strojevi, čovjekova mogućnost da riješi probleme koji su do jučer smatrani nerješivi: sve je to napast za čovjeka da se smatra »samosvojnim«, apsolutnim gospodarom sama sebe, vlastitih radnji, vlastite sudbine. Sigurno, čovjek mora biti ponosan na uspjehe postignute na području znanosti, no upravo zato mora priznati neograničenu mudrost i dobrotu Boga koji je sve stvorio, koji je postavio u prirodu te čudesne zakone i dao čovjeku razum da prodre u tajne prirodnih zakona i upotrebi energiju za svoje dobro. Prema tome nema mjesta oholosti pred osvajanjem prostora ili pred elektronskim mozgom, nego duboka poniznost i zahvalnost Bogu od koga dolazi svaki dar. Prisjetimo se, veliki učenjaci bili su jako ponizni, jednostavni ljudi, a u velikom postotku i veliki vjernici.

Čovjek ne da ispred sebe, želi biti „NAJ!“. Ni učenici iz evanđelja nisu daleko od toga. Natežu se tko je veći. Njihov postupak nije u redu. Bog nije tako odgajao svoj narod.

Naprotiv, Isus ističe malene i ponizne. Putove pristupa u kraljevstvo nismo trasirali mi, podsjetio je vlč. Zohil. Ljudi se služe raznim putovima: znanjem, moći, ali Krist drugačije sudi: najmanji su povlašteni, u evanđelju i u životu Crkve.

Kroz cijelu povijest Crkve, uz učitelje i velike učitelje duhovnosti, Duh Sveti je podizao uzore vjere i ljubavi među najmanjima: Blandina, Ivana Arška, Benedikt Labre, Bernardica, Katarina Labouré, a napose mnoštvo nepoznatih svetaca  uz koje prolazimo svaki dan, podsjetio je propovjednik.

Kraljevstvo Božje pripada malenima i onima koji su njima slični. Uostalom, biti povlašten u kraljevstvu uključuje kao za uzvrat: nositi jaram. Ne bilo koji jaram što smo ga mi izabrali, nego Isusov jaram, nositi jaram slijedeći Krista, zajedno s njim. To nije jaram ropstva, nego sloboda, život povlaštenih kraljevstva Božjega.

Isus nam je dao primjer. Prorok Zaharija ga je navijestio kao krotkoga kralja koji ulazi u Jeruzalem jašući na magarcu noseći mir. Iako će se njegova vlast prostirati sve do na kraj zemlje, Mesija neće nikad biti vladar u svjetovnom smislu te riječi, nego »sluga Jahvin« i sluga svoga naroda. »Ja sam među vama kao onaj koji služi«. I kad je htio pokazati učenicima u čemu bi ga trebali napose nasljedovati, rekao je: »Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim«. Odakle, ustvari, dolaze napetosti među osobama, skupinama, narodima?, retorički se zapitao predslavitelj. Od oholosti, žeđi za vlašću, neobuzdane želje druge staviti u svoju službu. Nazivi takvih stavova mogu se mijenjati: od rasizma do kolonijalizma, od izrabljivanja čovjeka do političkih i ekonomskih diktatura, ali je uvijek korijen čovjekova oholost koja ne priznaje Boga. »Kad Bog želi nekoga kazniti, onda mu oduzme pamet«. Povijest je često bila svjedok te istine. Oholost zasljepljuje i čovjek čini pogrešne pothvate koji i njega i druge vode u propast. S pravom je Manzoni za Napoleona, koji je krvlju poškropio Evropu i ucvilio tolike obitelji te nanio veliku štetu narodima, postavio pitanje: »Je l' to bila prava slava?«, naveo je vlč. Zohil primjer iz svjetske povijesti te citirao jednog od najvećih talijanskih književnika.

Sv. Augustin bi nam rekao: «Ne traži je izvan sebe, nego u sebi», citirao je propovjednik te nastavio,  čovjek je velik ako ima veliko srce, ako je porastao božanskom milošću, ako cijeli njegov život postaje darivanje samoga sebe, svetost i krepost. Nije čovjek velik zato što je zdenac znanosti, nego po tom što ostaje ponizan na prijestolju znanosti. Ne postaje se velik po autoritetu i vlasti nad milijunima ljudi, nego po priznanju da su taj autoritet i moć primljeni od Bog da se stave u službu drugih. Nije čovjek velik po onome što čini, pa makar to bio zaokret povijesti za 180 stupnjeva, umjetničko djelo, međunarodna književna nagrada, znanstveno otkriće nagrađeno Nobelovom nagradom, ili nešto takvo, nego, ako to čini dječjim zahvalnim srcem, sa sviješću  da je sve to Božji dar. Prava veličina ne protivi se poniznosti, poslušnosti, pozivu na služenje. Naprotiv, u svemu tome nalazi svoje prijestolje i pravi oslonac pravog kršćanstva. Nije li upravo Marija uznesena veličanstven primjer prave veličine? Zar je Marija, okrunjena kraljica svemira, odbila biti službenica Gospodnja? Marija je žena snažne ali ponizne vjere. Na to nas poziva Papa Franjo, čovjek veličine, ali ponizne jednostavne veličine. Marija je najsavršeniji sažetak veličine u neznatnosti i neznatnosti u veličini. I mi kršćani možemo mnogo toga naučiti od nje. Što nas u tome sprečava? Što očekujemo? Da nas ona, sa svojom poniznošću i sa svojom veličinom prati na našem životnom putovanju prema nebu, rekao je vlč. Zohil, te zaključio homiliju citiravši promišljanje sv. Majke Tereze o poniznosti.

 

"Poniznost je: govoriti što manje o sebi,

Ne miješati se u tuđe poslove,

Paziti da ne budemo znatiželjni,

Prihvaćati radosno protivljenja i ispravke,

Prelaziti preko tuđih pogrešaka,

Prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju,

Ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni,

Odgovarati uljudno i kad smo izazvani,

Ne gaziti nikada ničije dostojanstvo,

Ne raspravljati ni onda kad imamo pravo,

Birati uvijek ono što je teže." (kako bi drugima bilo lakše)

- Majka Tereza

 

  • fl1
  • fl10
  • fl11
  • fl12
  • fl2
  • fl3
  • fl4
  • fl5
  • fl6
  • fl7
  • fl8
  • fl9
 

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.