„Sijači Riječi“

U utorak 22. studenog 2016. u Pazinskom kolegiju održan je susret pod  nazivom „Sijači Riječi“. Skup je bio dio projekta „Zavičaj duha“, kojim Pazinski kolegij sudjeluje u županijskom programu pod nazivom „Institucionalizacija zavičajne nastave u Istarskoj županiji“, koji ima za cilj implementaciju zavičajnih sadržaja u srednjim školama. Na skupu su govorili: akad. Josip Bratulić, dr. sc. Josip Grbac, vlč. Anton Šuljić, dr. sc. Mario Sošić i dr. sc. Teodora F. Cvijanović.

Skup je započeo uvodnim riječima ravnatelja Kolegija dr. sc. Alejandra Castilla Jiméneza koji je nazočne upoznao s projektom i njegovom važnošću za Pazinski kolegij, ali i zavičaj u cjelini. Dijalektalnim društveno-povijesnim uvodom koji su izveli učenici u tradicionalnim istarskim narodnim nošnjama započeo je prigodan program. Tekst koji su izražajno čitali isječak je iz Ladonjine kolumne Nan piše barba Martin koju je godinama pisao pok. mons. Antun Hek, prvi ravnatelj Kolegija i pokretač Ladonje. U nastavku programa glazbenim je točkama nastupio zbor doma Pazinskoga kolegija. Pjesme koje su izvodili nisu slučajno odabrane, one su predstavljale „glazbene sijače riječi“.

Tijekom bogata programa, iznimno prihvaćena od javnosti, učenice povijesne skupine  kratko su nazočne upoznale s povijesnim kontekstom posljednjih dvjestotinjak godina u Istri.

Osim nastupa učenika, program je upotpunjen i prigodnom izložbom knjiga, časopisa, fotografija i predmeta koje brižljivo čuvaju u Pazinskom kolegiju, a naslijedili su ih od svojih prethodnika koji su boravili u ovoj znamenitoj zgradi. Bogato nasljedstvo upotpunili su i svojim, novim, fotografijama i tiskovinama kako bi posjetitelji mogli usporediti život nekad i danas.

Program je vodio mr. sc.  Daniel Bogešić.

Od Dobrile do suvremenoga doba

Akademik Josip Bratulić, rodom iz Svetog Petra u Šumi, nekadašnji učenik Pazinskog sjemeništa, govorio je o „sijačima Riječi“ od Dobrile do suvremenoga doba. Akademik je započeo izlaganje podsjećajući na dolazak svete braće Ćirila i Metoda među Slavene te njihovo sastavljanje ideografskog pisma, glagoljice. On je podsjetio na povezanost središnjeg slova glagoljice i logosa kao druge božanske osobe. Sloviti znači govoriti, Bog je pomoću riječi stvarao svijet, a ta je riječ logos, Isus Krist, druga božanska osoba. Mi se povezujemo jezikom koji je logos, u tom je smislu naša pismenost utemeljena ne samo na Bibliji, nego na cijeloj kršćanskoj tradiciji. Onaj koji je shvatio važnost jezika i sporazumijevanja bio je Juraj Dobrila, naglasio je Akademik, spomenuvši njegove poslanice i molitvenik „Oče, budi volja tvoja“, koji je mnogima u to doba bio, osim molitvenik, i sredstvo kojim su se uključili u civilizaciju, opismenivši se. Akademik je nadalje spomenuo važnost izdavanja Naše sloge, osobito značaj članaka poput razgovora Jurine i Franine na istarskom idiomu. Važnost sloge, zajedništva, predavač je istaknuo i kroz perspektivu zajedništva koje je Krist ostavio ljudima po činu Euharistije. Dobrila je ostavio temelje preporoda na svim područjima u Istri, njegov molitvenik tiskan je u više od 26 izdanja. Akademik se nadalje prisjetio mons. Bože Milanovića, čiji je i on bio učenik. On je izdavač molitvenika „Oče naš“, a njegove knjige „Moje uspomene“ i „Istra u 20. stoljeću“ temelji su za proučavanje povijesti ovoga područja. Akademik se spomenuo i Josipa Turčinovića, s kojim se tijekom života mnogo družio, a  naglasio je njegovu važnost u tome što je nastavio ona nastojanja za koja su se zalagali istarski svećenici prethodnih generacija boreći se za ljude i jezik. Akademik se prisjetio i osobnog prijateljevanja s Josipom Turčinovićem te izrazio zahvalnost za sve ono što je od njega druženjem primio. Podsjetio je na masovnu posjećenost Turčinovićevih misa u crkvi Ranjenog Isusa nedaleko Trga bana Josipa Jelačića. U svojim izdavačkim nastojanjima trudio se da pisana riječ, osobito liturgijske knjige, budu napravljene u tradiciji najboljega jezika, zaključio je akademik Bratulić.

Istarska Crkva u očuvanju riječi

Profesor na Teologiji u Rijeci, vlč. dr. sc. Josip Grbac održao je izlaganje o važnosti istarske Crkve u očuvanju riječi. Dr. Grbac je na početku podsjetio kako je u Istri tijekom povijesti bila prisutna diskriminacija većine – istarskih Hrvata. On je podsjetio kako su mnogi sinovi ovoga kraja  prepoznali važnost i odlučujuću ulogu pisane riječi u očuvanju Crkve i vjere, odnosno u profiliranju Istre u nacionalnom i vjerskom  smislu. Zato ne čudi, naglasio je Predavač, da je Istra posebno osjetljiva na pitanje pisane riječi. U Istri je prisutnost simbioze nacionalnih i vjerskih osjećaja, ali ne na institucionalnoj razini, već u glavama i srcima ljudi, dovela do toga da je Istra imala takve značajne osobe koje su prepoznale ključnu važnost pisane riječi. No, velikani istarske povijesti nisu bili filozofi koji će svoje znanje pretočiti u knjige namijenjene sebi ravnim intelektualcima, već su svoje znanje nastojali sažeti u udžbenike koji će u životu i radu praktično koristiti svima onima do kojih budu doprli, a ti su udžbenici tada ujedno bili i sredstvo opismenjavanja ljudi. Te intelektualce stoga ne treba vrednovati samo po onome što su napisali već nadasve po učinku koji su imala njihova izdanja. Nadalje, istarski su se intelektualci uvijek brinuli o formiranju vlastitih nasljednika, upravo je to temeljna ideja iz koje je poniklo Pazinsko sjemenište, velik dio istarskih intelektualca, ali i šire svoju ljubav prema pisanoj riječi duguje upravo boravku u Pazinskom sjemeništu. Biskup Antun Bogetić, zaduživši mons. Antuna Heka da osnuje Pazinski kolegij, pokazao je da zna prepoznati važnost te institucije za budućnost društva i Crkve u Istri. Od Dobrile naovamo, naglasio je dr. Grbac, nikad u istarskoj Crkvi nije ključnu ulogu imao profit. Naime, moglo se tu u Istri pokrenuti proizvodne pogone, primjerice misnih vina, i bilo bi se zaradilo, ali istarska je Crkva, svjesna važnosti riječi za oblikovanje budućnosti, osnovala tiskaru, radio, Ladonju. Dr. Grbac se prisjetio i nekih osobnih anegdota proživljenih s mons. Hekom. Kršćanstvo nije religija vjere u knjigu, ali ni sam Bog nije našao bolji način od pisane riječi da bi se objavio čovjeku, istarski su intelektualci to osjetili pa je stoga Istra od davnina rasad sijača riječi i Riječi, zaključio je dr. Grbac.

Dr. Josip Turčinović, jedan od idejnih začetnika i osnivača izdavačke kuće „Kršćanska sadašnjost“

Vlč. Anton Šuljić, pomoćnik direktora Kršćanske sadašnjosti, govorio je o vlč. dr. sc. Josipu Turčinoviću, jednome od idejnih začetnika i osnivača izdavačke kuće „Kršćanska sadašnjost“. On je na početku podsjetio na film koji je nastao kao plod suradnje Hrvatske radiotelevizije i Kršćanske sadašnjosti pod naslovom „Sijač Riječi“, koji prikazuje lik i djelo Josipa Turčinovića. On je stasao upravo u zgradi Pazinskog sjemeništa, a kasnije je bio dio jezgre koja je istarsku Crkvu, hrvatsko svećenstvo, digla na razinu opće Crkve. Kršćanska sadašnjost, kao izdavač iz komunističke zemlje, u to je vrijeme bila prisutna na najvažnijim sajmovima knjiga, uz bok velikim kršćanskim izdavačima. Vlč. Šuljić je naglasio kako je Josip Turčinović sa suradnicima, u vremenu kada ovi krajevi nisu imali značajnih teologa, postavio osnovu sustavnog razvoja teoloških krugova na ovim prostorima.  U tom postkoncilskom vremenu, u ovim se krajevima osjećalo da se na razini svjetske Crkve nešto značajno događa, no nije bilo relevantnog teološkog kvoruma koji bi to adekvatno interpretirao i ovdje primijenio efekte tih promjena koje su zahvatile Crkvu. U vrijeme održavanja Koncila u Zagrebu biva pokrenut „Glas Koncila“, koji je tada, uz beogradsku „Blagovest“, bio sve što je u tadašnjoj državi postojalo od vjerskih glasila, dok je prije Drugog svjetskog rata, uz nekoliko tjednika, postojao i jedan dnevni list u domeni hrvatskog katoličkog tiska, podsjetio je vlč. Šuljić. U vremenu kada u Hrvatskoj nije bilo relevantnih teologa, hrvatski studenti u Rimu imali su poteškoća, mnogi nikada nisu uspjeli ni dobiti putovnicu. Nakon završetka II. vatikanskog koncila, nakon svjetskih pokreta ’68., u Hrvatskoj se javlja grupa mladih studenata koji u sklopu Društva sv. Ćirila i Metoda, nekadašnjeg Društva sv. Jeronima, pokreću prve značajne teološke radove. Nadbiskup Šeper 22. veljače 1968. osniva Centar za koncilska istraživanja. Josip Turčinović bio je spiritus movens tog novog pokreta koji se zanosno otvarao prema novim teolozima. Njegovo je geslo bilo: „Mora se moći.“ Uskoro, kada su tadašnje vlasti shvatile da se počinje događati nešto veliko na teološkom planu, nametnuti su im neizdrživi porezi. Josip Turčinović sa suradnicima odlučuje tada osnovati Teološko društvo Kršćanska sadašnjost koje će poštivati zakone tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske što će im omogućiti fiskalne namete kao i svim drugim izdavačkim poduzećima. „Josip Turčinović preminuo je u 58. godini, jednostavno je izgorio od pretjerana angažmana, rekao je vlč. Šuljić. U bitci nije gubio pribranost, na njegovim se predavanjima muha mogla čuti koliko je plijenio pozornost, bio je velik čovjek Istre, Crkve, humanizma. Izgradio je tolike mostove prema državnim institucijama, realizirao suizdanja s hrvatskim i stranim izdavačima…prerastao je Istru, Hrvatsku i zasvijetlio je daleko, daleko. Hvala mu“, zaključio je vlč. Šuljić.

Katolički tisak u Istri

Dr. sc. Mario Sošić izrekao je izlaganje na temu „Katolički tisak u Istri“. On je svoje izlaganje započeo parabolom o sjemenu, naglasivši da će govoriti o sjemenu koje padne na plodno tlo, ali i o pticama grabljivicama te o dobrim plodovima posijane riječi. Ptice grabljivice društveni su i politički kontekst, a dobri su plodovi Danica, Ladonja i druga izdanja katoličkog izdavaštva u Istri. Predavač je naglasio kako se prvi tragovi katoličkog izdavaštva na hrvatskom jeziku, prisutnog na istarskom području, vežu za Trst koji je u vrijeme biskupa Dobrile bio austrougarsko upravno središte ovih prostora. Dr. Sošić je podsjetio na Društvo sv. Mohora za Istru u Trstu koje je objavljivalo katolička izdanja između dvaju ratova.  Od 1918. do 1943. postoje dva središta izdavaštva na hrvatskom jeziku, a to su Trst i Zagreb. Nakon 1945. izdaje se list „Gore srca“ koji je pokrenuo Božo Milanović. Predavač je pojasnio kako je Društvo sv. Mohora moralo zbog sveslavenskog prizvuka promijeniti ime u Društvo sv. Ćirila i Metoda, kasnije je preimenovano u Književno društvo Juraj Dobrila, sve do današnjeg Izdavačkog poduzeća koje nosi ime Josipa Turčinovića. Da bi se nešto razvilo, mora postojati kontekst, prvi kontekst hrvatske tiskane riječi za Istru bila je monarhija, podsjetio je Predavač, period u kojem  je vladala materijalna i intelektualna hegemonija talijanske manjine. Godine 1918. nastupa Kraljevina Italija, hrvatski jezik biva zabranjen i događa se pokušaj brisanja hrvatskog identiteta. Treće je veliko razdoblje komunistička Jugoslavija, kojom se vraća sloboda uporabe hrvatskog jezika, ali pod diktatom ideološke hegemonije koja je okarakterizirana anticrkvenošću, uglavnom antihrvatstvom  i jugoslavenstvom. Četvrti je kontekst samostalna Hrvatska gdje se otvara demokratski prostor, ali susrećemo se i s liberalno- ideološkom sviješću i nasljeđem komunističke hegemonije iz prethodnog 45-godišnjeg režima, istaknuo je dr. Sošić. Istarska Danica ima tri razdoblja, počinje se izdavati u Trstu, za vrijeme Italije, zalaganjem mons. Bože Milanovića. Zatim je godine 1949. počinju izdavati u Istri, kao godišnjak. O poteškoćama katoličkog tiska u Istri mons. Božo Milanović detaljno je pisao u knjigama „Istra u XX. stoljeću“, pojasnio je Predavač. Godine 1972. ćirilometodsko društvo iz Pazina i Kršćanska sadašnjost iz Zagreba započinju izdavati Istarsku Danicu. Autori su već tada, osim svećenika i laici iz najrazličitijih znanstvenih i kulturnih područja. No, ubrzo je ona zabranjena. Tada nastaje Ladonja kao prilog mjesečnika Kana. Jako je dobro primljena na istarskom i riječkom području, a prestala je izlaziti kada je mons. Hek završio studij u Zagrebu i vratio se na službu u Istru. Predavač je podsjetio na neke kultne rubrike koje su već tada postojale, poput „Barba Martina“ i drugih. Godine 1981. počinje izlaziti pravi mjesečnik Ladonja, kakav izlazi i danas. Dolaskom slobodne Hrvatske Crkva u Istri odmah otvara Centar za informacije i komunikacije „Božo Milanović“ iz kojega nastaje Radio Pazin, prva privatna radijska postaja u Istri. Svećenici i laici počinju djelovati vjerskim sadržajima i u javnim medijima. Katolički je tisak uvijek bio u funkciji zaštite narodnosnih, demokratskih i vjerskih vrijednosti i tradicija.  U uvjetima demokratske Hrvatske katolički izdavači i katolički mediji bili su preduvjet procesa nastanka neovisnih medija na istarskom području, zaključio je dr. Sošić.

„Jezik Naše sloge“

Dr. Teodora Fonović Cvijanović u izlaganju pod nazivom „Jezik Naše sloge“ analizirala je povijesno-lingvističke aspekte prvih novina na hrvatskom jeziku u Istri, koje su utjecale na razvoj hrvatskog narodnog preporoda u Istri, ali i općenito na razvoj cjelokupnog društvenog života Hrvata u Istri u 19. i 20. stoljeću.  Nakon kraćih povijesnih razgraničenja hrvatskog narodnog preporoda, dr. Fonović Cvijanović naglasila je kako je biskup Juraj Dobrila, kao dobar poznavatelj hrvatskog narodnog preporoda u drugim krajevima, prepoznao važnost postojanja jednog glasila na hrvatskom jeziku. Prvi konkretni pokušaj izdavanja glasila jest Kalendar Istran, godine 1869./1870., koji izlazi u Ljubljani. Glavni je urednik Franjo Ravnik, a uz njega se pojavljuju Juraj Dobrila, Petar Studenac, Matko Laginja, Vjekoslav Spinčić i drugi. Kalendar je bio pisan hrvatskim jezikom, i to štokavskim narječjem. Naša sloga počinje izlaziti 1. lipnja 1870. godine u Trstu. U podnaslovu stoji „Poučni gospodarski i politički list“ što objašnjava programsku orijentaciju. Geslo „Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari“ naglašava se važnost sloge u borbi protiv neprijatelja. Dobrilinim pismima upućenim suradnicima i svećenicima predavačica je pojasnila koncepciju lista kako je to zamišljao biskup Dobrila. Broj je pretplatnika veoma brzo rastao. Od tema prisutne su političko-nacionalne teme, školstvo, rad Družbe sv. Ćirila i Metoda, Matice hrvatske i raznih bratovština, novosti iz svijeta i domovine, poljoprivredni i drugi savjeti, književni prilozi, osvrti na nove knjige i njihove autore, dijalozi između Jurine i Franine pisani čakavštinom, i druge. Briga za hrvatski jezik bila je sastavnim dijelom svakoga broja pa se često piše o njegovu položaju naspram njemačkog i talijanskog. Predavačica je spomenute teme potkrijepila prigodnim tekstovima iz Naše sloge. O jeziku korištenom u listu predavačica je istaknula kako na početku objavljivanja autori koriste rješenja zagrebačke filološke škole s morfonološkim pravopisnim načelom, a kasnije, pred kraj izlaženja, povode se za rješenjima hrvatskih vukovaca koji zagovaraju fonološko pravopisno načelo. U časopisu Naša sloga brinu se za hrvatski jezik i postoji razvijena svijest o statusu hrvatskog jezika koji je uvijek bio u sjeni talijanskog i njemačkog. Naša sloga ima velik značaj za razvoj hrvatskoga narodnog preporoda u Istri, ali i razvoj cjelokupnog društvenog života Hrvata, zaključila je dr. Fonović Cvijanović. (G. Krizman)