17. nedjelja kroz godinu
Homiliju 17. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. Bernard Jurjević. Razdijeli onima koji su posjedali koliko su god htjeli. Iv 6, 1-15.
U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.
Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.
Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.
Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.
Riječ Gospodnja. Čudo umnažanja kruha mora da je za sobom ostavilo dubok dojam. Sva četiri evanđelista izvještavaju o tome. Evanđelje ove nedjelje uči nas da “prvi pogled” na situaciju ne mora uvijek sadržavati i posljednju riječ o tome. Mi smo možda prebrzi s našim sudom o nekom čovjeku, o njegovom teškom položaju. Mi jednostavno kažemo: “Tu se ne može učiniti ništa; tu nema rješenja.” Isus nam kroz to čudo kroz koje on djeluje, pokazuje, da Bog raspolaže i iznad mogućnosti, gdje mi nemamo izlaza i ne znamo odgovor. Ako je Bog Bog, čudesa su u njegovoj moći. Ako je Krist Bog, čudesa nisu nevjerojatna. Pitanje je samo: zašto Bog povremeno čini tako nešto neobično? Što nam On kaže s čudom kao što je to umnažanje kruha? Sam evanđelist Ivan spominje prvi razlog: da stavi našu vjeru na kušnju: Gdje da kupimo kruha za pet tisuća ljudi? Isus tim pitanjem pokazuje kako je nemoguć položaj u kom se nalaze i kako je teško dati odgovor, a znao je što će učiniti. Ako bi svi trebali dobiti nešto malo za pojesti, trebalo bi najmanje dvjesta denara, a to je otprilike godišnja radnička plaća. Odakle novac i ako bi ga bilo, kako je moguće tako brzo naći toliko kruha u jednom zabitnom kraju?
Čudesa su Božji odgovori na situacije, u kojima čovjek nema rješenja. Mi doživljavamo nesavladive granice. I trebamo učiti, vjerovati u to, da je Bog veći. Čudesa pretpostavljaju povjerenje i vjeru. U našoj pripovijesti to se pokazuje u tome, da učenici i ono malo što im je bilo na raspolaganje, pet kruhova i dvije ribice, ne stavljaju na stranu za sebe, nego su pristali dati sve i bez rezerve Isusu u ruke. Oni su mogli kazati: zadržimo nešto malo za nas, kad drugi ništa nemaju za jesti. Isus je nagradio povjerenje i svi su mogli dovoljno jesti. Još bi nešto trebalo spomenuti što možemo vidjeti u tom čudu: ono nas uči da zahvaljujemo za čudo dnevnoga kruha. Čudnovato je i divno da mi od Boga primamo svakidašnji kruh, našu hranu. Mi to primamo kao da se po sebi razumije (i dnevno bacamo velike količine živežnih namirnica!) Današnje evanđelje daje nam misliti da prije svega budemo zahvalni za čudo dnevnoga kruha. Sasvim je sigurno da ćemo iskusiti: ako Božji blagoslov počiva na nama i prati nas, tada ćemo doslovno sa pet kruhova i dvije ribice nasititi mnoge, više ljudi nego si to možemo sebi predočiti. To znači da Bog može s našim ograničenim mogućnostima, sposobnostima i talentima učiniti puno više, nego mi slutimo u našoj maloj vjeri i u našim bojažljivim proračunima. Svi smo mi učenici Kristovi i poziv je upućen svima nama. Osim duhovnih potreba, dužni smo i materijalno pomagati onima u potrebi. To nas uči Euharistija. Ne se izvlačiti poput učenika u evanđelju koji su htjeli otpustiti mnoštvo da sami odu i kupe si što je potrebno za jelo, nego da ih mi nahranimo. Mojih pet kruhova i dvije ribe ne mogu nahraniti tisuće ljudi, ali mojih pet kruhova i dvije ribe s Božjim blagoslovom mogu. Ja sam ne mogu učiniti ništa veliko u ovome svijetu, ali ja s Kristom i vjerom da on po meni može učiniti čudo, mogu sve! Bog nije škrtac. Bog uvijek daje u izobilju. Od preteklih ulomaka skupili su dvanaest punih košara. A sve je počelo s pet kruhova i dvije ribe. Vjerujem li da Isus ono malo što imam može umnožiti i učiniti čudo? Bojim li se pred Boga staviti sav svoj život da ga blagoslovi i učini čudo u mom životu? Da mi umnoži vjeru? Da me preobrazi u boljeg čovjeka koji će živjeti bez straha i u potpunoj slobodi? Sve što je potrebno je izvaditi svojih pet kruhova i dvije ribe, ono malo i neznatno što imam i pustiti Bogu da on učini ostalo.