13. nedjelja kroz godinu
Komentar evanđelja 12. nedjelje kroz godinu napisao je vlč. mr. Ilija Jakovljević.
Djevojko! Zapovijedam ti, ustani! Mk 5, 21-43
U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.
Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.
No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.
Riječ Gospodnja.
U današnjem evanđelju imamo dva čuda koja je Isus učinio: u prvom Isus vraća u život dvanaestogodišnju kćer nadstojnika sinagoge Jaira; u drugom dopušta da ga se s vjerom dotakne žena koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja te tako ozdravi.
Dok Isus ide do Jairove kuće, prati ga zbor Dvanaestorice i mnoštvo naroda. U tom hodu pristupa mu s vjerom žena koja boluje od poremećaja mjesečnih promjena, a prema odredbama Lev 15, 19-27 žena s takvom bolešću je obredno nečista. Ne smije subotom ići u sinagogu da ne bi i druge onečistila, ne smije ići u goste, ne smije primati posjetioce. Postelja u koju ona legne i predmet na koji sjedne postaju obredno nečisti te bi drugi koji kasnije na isti predmet sjednu također pali pod udar propisa o ritualnoj nečistoći. Zato je jasno da se žena kroz mnoštvo progurala do Isusa te ga potajno dotaknula, jer bi bila dužna reći svima da je nečista, da se trebaju od nje odmaknuti. Žena koju je bolest izolirala od ljudi, dolazi među ljude i vjeruje ako se samo dotakne Isusa da će ozdraviti; da će se moću vratiti u život zajednice – da neće biti isključena iz društvenog i vjerskog života. Mnogi danas, napose kršćani, svojim načinom života su se udaljila od Krista – zajednice te upućuju prigovore Crkvi kako je sa svojim odredbama i propisima „stroga“, ali zapravo ne uviđaju da su se svojim načinom života – svojim grijehom (korupcijom, psovkom, vračanjem, kršenjem deset Božji zapovijedi) udaljili od Boga. Crkva je ta koja ih može ozdraviti – jer u Crkvi djeluje Isus; ali oni u svome duhovnom „krvarenju“ ne traže pomoć od Crkve, već Crkvu optužuju za neosjetljivost. Isus djeluje preko Crkve, ali uvijek se straži vjera. Isus nikad ne pomaže onima koji osuđuju, nego onima koji vjeruju. Osuđivanjem drugoga ne pomaže, ali traženjem preko svetih sakramenata – a napose sakramenata pomirenja susret s Bogom, doživljava se ozdravljenje od „duhovnog krvarenja“ koje danas „guši“ one koji su kršteni, ali umjesto da vjeruju oni sude. Čovjek ne može zadobiti ozdravljenje dok god sudi, već samo onda kad počne vjerovati.
Bolesnoj ženi Isus govori da ju je ozdravila njezina vjera, ne osuda drugih, te joj najavljuje da je oslobođena od svoga zla, što znači da je ozdravljenje trajno. A žena je bolovala dvanaest godina i kroz sve te godine bila ponižavana od sumještana, rodbine i ukućana kao ona koja je obredno nečista i zato nepoželjna na vjerničkim molitvenim skupovima i u kućama ljudi. Radi ovih dviju žena Isus je prekršio propise o obrednoj čistoći. Dotaći se mrtvaca značilo je onečistiti se. Dopustiti da ga dotakne osoba obredno nečista značilo je onečistiti se za subotnji nastup u sinagogi. Kod toga Isus nije želio namjerno provocirati teologe farizejskog usmjerenja niti je nerazborito srljao u situacije gdje bi se mogao ritualno onečistiti. Kad se radilo o otklanjanju tjelesnih tegoba dviju žena, nije oklijevao.
Isus vraća u život Jairovu kćer. On prilazi mrtvoj djevojci i vraća je život. Dok cijela kuća plače, susjedi pokušavaju u svome umovanju naći obrazloženje zašto je djevojka umrla, Isus ulazi u kuću gleda njihovu nevjeru i ulazi u sobu i vraća djevojku u život. Mi nedjeljom ulazio u naše crkve i Isus nas pokušava dotaknuti svojom riječju i euharistijom. Oni koji dopuste – koji vjeruju bivaju „oživljeni“, a oni koji „buče“: koji svakome „važu“ njegove grijehe, koji gledaju kod drugoga njegove mane, bivaju duhovno mrtvi.
Razmatrajući ova dva događaja u kojima Isus otklanja tjelesnu nevolju dviju žena, uočimo kako mu nije bilo “ispod časti” posvetiti svoju pažnju i božansku moć ženama koje u ono doba u Izraelu nisu imale važan društveni i vjerski položaj. Radi njih je pristao da upadne u obrednu nečistoću. Kao sljedbenici ovakvog Isusa učimo mi muški kršćani poštivati žene u obitelji, Crkvi i državi, ali i svaku osobu kojoj je potrebna naša ljudska i vjernička pomoći.