Župa sv. Ante Padovanskoga u Vojniću iza trodnevnice bl. Ivanu Merzu nastavila je u ovoj specifičnoj situaciji razmišljati o bl. Miroslavu Bulešiću čije su moći u ovoj župi već godinu dana, u povodu stote obljetnice njegova rođenja (13.svibnja 1920., na spomendan Gospe Fatimske). Trodnevnicu je predvodio policijski kapelan PU sisačko-moslavačke, Kapelanija sv. Kvirin Sisački, don Ivo Borić. U tri dana iznio je pred skromnu zajednicu (zbog ove pošasti poštujući upute Crkve i civilnoga stožera), uz predstavnike vojske i policije, svoja razmišljanja o Miroslavu Bulešiću. Upoznali smo i promišljali o sljedećim momentima blaženikova života: djetinjstvo i odrastanje u obitelji u Čabrunićima, župa Svetvinčenat u Istri, osnovna školu u Juršićima, sjemenišna gimnazija u Kopru, a teološki studij u Rimu. Služenje u ratnom razdoblju svim ljudima ne gledajući tko je tko. Ispovijedao, pohađao slabe i bolesne, dijelio siromasima, za njih se brinuo; moli, meditira – širi pobožnost Blaženoj Djevici Mariji. Revan u župnom pastoralu, bez straha za svoj život hrabro se zauzima za ugrožene. „Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.“

Trećega dana voditelj je predstavio bl. Miroslava u teškim olovnim vremenima komunizma i njegovo mučeništvo iza podjele svete krizme u župi Lanišće na sv. Bartola apostola, 24.kolovoza 1947., u 27.godini života. Često je don Ivo naglašavao riječi koje je napisao bl. Bulešić: „Moja osveta je oprost“. Ova misao potrebna nam je u svim strukturama lijepe naše Domovine: od državnih vlasti do crkvene hijerarhije. Propovjednik je puno citirao iz Duhovnog dnevnika bl. Miroslava.

Na sam dan blaženikova rođendana, i na 35.obljetnicu atentata na papu Ivana Pavla II., sveta misa opet skromno, ali „gdje su dvojica ili trojica u moje ime, i ja sam s njima“. Svetu misu predvodio je don Ivan Blaževac, vojni kapelan u Karlovcu, a propovijedao je don Ivo Borić, uz sudjelovanje mjesnoga župnika, fra Ive Bošnjaka. Propovjednik je završio svoje razmišljanje citatom: „Kada bismo imali savršenu uskrsnu vjeru bilo bi u nama nešto pobjedničko, neko sunčano svjetlo koje bi divno preobrazilo svagdanji život s njegovim brigama i nevoljama.“ To je dakle naša živa vjera, svjetlo uskrsnulog Krista Gospodina.

(Ivica Josipović)

boric2 600 x 450

Svojim uskrsnućem Isus nas je prenio iz smrti u život. Istrgnuo nas je iz ovog sadašnjeg opakog svijeta (Gal 1, 4), iz našeg smrtnog tijela usmjerenog prema požudama (Rim 6,12) i učinio nas novim i živim stvorenjem (2Kor 5,17). Kao takvi, zamijenili smo nadgrobno kamenje (spomenike) koji su nekad pokazivali da smo mrtvi svojim grijesima i postali  živo kamenje u duhovnom zdanju koje je Tijelo Kristovo, tj. Crkva.

U 1Pt 2, 4-9 pozvani smo na ovaj novi život i očituje nam se koja su njegova obilježja. Pogledajmo kako prelazimo od nadgrobnog kamena do živog kamena razmatrajući ovu poslanicu u tri dijela i primjenjujući je na našeg blaženog Miroslava.

1.      Poziv na spasenje. Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu.

Primjećujemo najprije poziv koji nam je upućen - pristupite njemu! Prepustite izgradnji! Cijeli kršćanski život zasnovan je na našem odgovoru na pozivu prihvatiti Isusa Krista i pustiti ga da preobrazi naš život. Moramo reći „da“ ne samo Isusu, već i onome što on može učiniti za nas. On će uzeti naše slomljene, raspadajuće živote i obnoviti ih. Upravo u tom prihvaćanju može nam pomoći blaženi Miroslav koji je u potpunosti predao Bogu svoj život i kao svećenik u potpunosti je želio vršiti Božju volju. A kako je to činio? U svezi poziva na spasenje poslanica nam nudi dvije slike koje su se očitovale u životu bl. Miroslava.

Živo kamenje. Kamen je neobična slika za život. Općenito ne možemo pomisliti na ništa manje živo od kamena. Dakle, tekst kaže, "živo kamenje." Što znači biti živo kamenje? Prvo, znači biti živ, biti pun života! Drugo, znači da bi neke kvalitete kamena trebale biti i naše. Kamen je čvrst, težak, ne pomiče ga se lako i može podnijeti veliko opterećenje. I stoga bismo i mi trebali biti snažni i čvrsti u svojoj vjeri, koje ne pokreću lako struje ovoga svijeta i da ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi (Ef 4,14). Stabilni i čvrsti, također smo u stanju podnijeti težinu i poteškoće koje ovaj svijet nameće. I mi smo u stanju podržati i nositi druge u vrijeme potrebe, dijeleći svoje terete. Da, bl. Miroslav je taj živi kamen koji je snažan, čvrst, koji se lako ne miče a ipak je živ, sasvim živ!

Duhovni Dom. Slika podrazumijeva da kao živo kamenje činimo u duhovnom smislu zidove Crkve. Zajedno smo uklopljeni poput kamenja u zid koji je jak i siguran. Tako nismo spašeni samo po sebi, nego smo spašeni i zbog drugih. Zajedno i milošću Božjom ovisimo jedni o drugima, a svaki nosi svoj teret. Svaki kamen u zidu ima svoju funkciju. Uklonite jedan kamen i cijeli zid je oslabljen i ugrožen. Samo zajedno, radeći svatko svoj posao, građevina može biti čvrsta i sigurna.

Upravo bl. Miroslav je bio taj živi kamen istarske Crkve  koji je bio ugrađen u građevinu Crkve kao čvrsti kamen koji je i nama danas putokaz i sidro u teškim olujnim vremenima. Bl. Miroslavu je bilo jasno da je Crkva zajednica i da u njoj vjernik nalazi svoje pravo mjesto samo ako je ugrađen u tu zgradu. Smisao je jasan. Sve dok kamen leži jedan pored drugog je beskoristan, postaje koristan samo ako je ugrađen u građevinu. Tako je i sa svećenicima. Kako bi ostvario svoju sudbinu svećenik ne smije ostati sam, nego mora biti ugrađen u građevinu Crkve.

2.      Izbor za spasenje. Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni.

Jednostavno rečeno, imamo mogućnost izbora i taj će izbor odrediti je li Isus kamen zaglavni koji nas podržava ili kamen spoticanja nad kojim hodamo i padamo. Zanimljiv je fenomen kada se osoba spašava na moru, neke žrtve uzmu i zgrabe  bačeni pojas za spašavanje, dok se druge opiru i bore se s pokušajima da ih se spasi, gledajući to kao nešto što će im stvoriti još veću opasnost.

Što se ovdje podrazumijeva kao kamen zaglavni? Obično danas mnogi misle na kamen temeljac, tj. ceremonijalni kamen s natpisom i eventualno nekim povijesnim stvarima. Ali "kamen zaglavni" ovdje se više odnosi na kamen na vrhu ili dnu kamenog luka ili na niz opeka koji podupiru čitav luk. Morao je to biti vrlo pomno izrađen kamen jer je sve ostalo kamenje ovisilo o njegovoj cjelovitosti i savršenom obliku kako bi ih podržao. A ovo je Isus Krist za nas. Svi smo naslonjeni na Isusa i on je savršen kamen koji nosi našu težinu.

Ali za one koji odbacuju Krista, on je kamen preko kojeg oni hode ili padaju - kamen spoticanja. Isus nas želi spasiti, ali neki ga odbacuju i time on postaje kamen spoticanja. To znači da ne možemo ostati neutralni prema Isusu; na njemu se moramo odlučiti bilo za jedan ili drugi način: da = spas, ne = osuda. Stoga će On ili biti kamen zaglavni ili kamen spoticanja; ne postoji treći put. Onima koji ga svjesno odbacuju, On je kamen spoticanja. A ova slika također objašnjava neke od otrovnih napada na Krista i Crkvu iz svijeta. Jer kad netko naiđe preko nečega i padne, sklon je proklinjati što je prouzročilo njegov pad.

Dakle, izbor je naš i ovisi o nama. Bl. Miroslav je znao u pravom trenutku izabrati stranu i stati uz kamen zaglavni. Želio je biti kamen koji će biti oslonjen na Kristovu Crkvu i svojim životom i mučeničkom smrću doprinijeti izgradnji mjesne Crkve i učvršćivanju braće u vjeri. Mi znamo kao što je to znao i bl. Miroslav da je to Krist i On je naš kamen zaglavni - jedini na koji se oslanjamo i pomoću kojeg stojimo. Samo će nas ova činjenica transformirati iz nadgrobnog kamenja u živo kamenje Kristove Crkve.

3.      Karakteristike spasenja. A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.

Dolazimo do karakteristike onih koji više nisu nadgrobni spomenici, već su postali živo kamenje:

Porijeklo. Tekst nas naziva "rod izabrani." Ranije smo razmišljali o tome da Krist postane naš izbor. Ali ovdje tekst podsjeća da je prije nego što smo mi izabrali njega on izabrao nas. Da smo dobili pozivnicu za večeru od neke poznate osobe, osjećali bi se ponosno i vjerojatno bi pričali svojim prijateljima o ukazanom povjerenju i dostojanstvu. Ipak, olako prelazimo preko toga da nas je Bog odabrao i pozvao na Jaganjčevu svadbu. Činjenica je da smo izabrani; imamo porijeklo znamo odakle potječemo. Mi smo iz Božjeg doma. A ovo je vrlo veliko dostojanstvo, veće od bilo kojeg svjetovnog dostojanstva, i u stanju je prevladati bilo kakvu srdžbu kojom nas svijet obasipa. Mi smo rod izabrani.

Svećeništvo. Svi mi koji smo kršteni u Isusu Kristu postajemo svećenici, proroci i kraljevi. A ovo "kraljevsko" svećeništvo, iako se razlikuje od ministerijalnog svećeništva: svaki je svećenik osposobljen da prinosi žrtvu Bogu ugodnu. U Starom zavjetu su svećenici činili nešto od toga, obično su žrtvovali životinju. Ali u svećeništvu Isusa Krista, svećenik i žrtva jedno su te isto - Isus se sam prinio. Stoga je sve krštene Bog opremio da prinose ugodnu žrtvu samoga sebe. Evo vrlo velikog dostojanstva koje nam je dao Isus: imati savršeno pravo stajati u nazočnosti svoga Oca, hvaliti ga i prinositi prikladnu žrtvu. 

Ministerijalni svećenici Crkve dijele sakramente i samo oni to mogu činiti. Zbog toga je važno ovdje nad tijelom našeg blaženog Miroslava istaknuti dvije velike karakteristike svećenika koje su se u njemu u potpunosti ostvarile.

Bl. Miroslav je svećenik koji je sam prišao Bogu a druge je privodio Bogu. U antičkom svijetu taj pristup Bogu bio je privilegij profesionalnih svećenika. Latinska riječ za svećenika je pontifex, što znači „graditelj mosta“, svećenik je čovjek koji gradi most za druge kako bi došli Bogu; a svećenik ima dužnosti i privilegij da dovede druge Spasitelju kojega je on sam pronašao i uzljubio. Blaženi Miroslav je u svom kratkom svećeničkom životu revno nastojao privodite vjernike Bogu.

Bl. Miroslav je svećenik koji je prinosio prinos Bogu. Svećenik mora neprestano  prinositi svoj prinos Bogu. On čini da njegov posao bude  žrtva Bogu. Svećenik čini da njegovo bogoštovlje bude jedan prinos Bogu. Blaženi Miroslav je znao da Bog želi više od svega ljubav naših srdaca i službu naših života. To je savršena žrtva koju svaki svećenik mora činiti.

Sveti narod. Tekst nas zove sveti narod. Biti „svet“ znači biti „razdvojen“. Otuda smo od mnogih pozvani da budemo narod koji je odvojen za Boga. I dok su svi pozvani u Krista, samo oni koji prihvate poziv dobivaju milost da se nazivaju svetim narodom. Kao takav, trebali bismo razumjeti da naša uloga nije „uklapanje“ u ovaj svijet natopljen grijehom, već radije izdvojiti se od njega, biti prepoznatljivi od njega. Naše ponašanje, prioriteti, ljubav, radost i dobročinstvo trebali bi svima biti očiti. Biti svet narod velika je čast, ali i velika odgovornost. 

Navještenje silnih djela. Gospodin je djelovao u našem životu, da naviještamo silna djela Onoga koji nas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu. Da, Gospodin je bio dobar prema nama i mijenja nam život! Ako smo vjerni, onda znamo što je učinio za nas i trebamo dati svjedočanstvo! Čuju li vas ljudi kako hvalite Gospoda? Jeste li proslavili njegovo ime među poganima? Znaju li ljudi razlog vaše zahvalnosti i jesu li čuli za vaše svjedočenje o Gospodinu? Možete li artikulirati kako vas je Bog iz tame pozvao u svoju čudesnu svjetlost? Trebao si biti svjedok Gospodina! Ovo je središnja i nužna karakteristika onih koji više nisu nadgrobni spomenici, već živo kamenje.

Blaženi Miroslav je prešao taj put od nadgrobnog kamena do živog kamena u doslovnom smislu. Na dnu ove crkve bio je njegov grob, nadgrobni kamen, a sada se nalazi u živom žrtveniku oltaru na kojem slavimo ovu Misu. Neka nam on bude uzor kao čovjek, svećenik i blaženik. Amen.

Svetvinčenat, 13. svibnja 2020.

Svečano misno slavlje kojim je obilježena stota obljetnica rođenja bl. Miroslava Bulešića, u srijedu, 13. svibnja 2020. u Svetvinčentu, blaženikovoj rodnoj župi, predvodio je porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša. Koncelebrirali su porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan, generalni vikar biskupije mons. Vilim Grbac te tridesetak svećenika, a misi je nazočilo desetak bogoslova iz pulskog Biskupijskog misijskog sjemeništa „Redemptoris Mater“ te nekoliko redovnica.  Misa je održana u župnoj crkvi uz poštivanje svih naputaka Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo te preporuka i uputa župnim uredima u svezi koronavirusa. Zbog istih mjera, sukladno naputku ordinarijata, pozivu su se odazvali svećenici mlađi od 70 godina, a zbog malog prostora crkve i ograničenog broja ljudi koje može primiti, misa nije medijski najavljena. 

Mons. Kutleša je u prigodnoj homiliji, obraćajući se svećenicima istaknuo da po Isusovu uskrsnuću „prestajemo biti nadgrobno kamenje i postajemo živo kamenje u duhovnom zdanju koje je Tijelo Kristovo, Crkva.“ Biskup je to pojasnio razlamajući riječi Petrove poslanice, a sagledano u perspektivi života bl. Miroslava. Poput njega trebamo prihvatiti poziv na spasenje. „Upravo u tom prihvaćanju može nam pomoći blaženi Miroslav koji je u potpunosti predao Bogu svoj život i kao svećenik u potpunosti je želio vršiti Božju volju.“, naglasio je biskup. Poslanica nas poziva da budemo živo kamenje, čvrsto, koje može podnijeti težinu životnih nedaća, „bl. Miroslav je taj živi kamen koji je snažan, čvrst, koji se lako ne miče a ipak je živ, sasvim živ“, naglasio je mons. Kutleša.

Nadalje, kamenje uklopljeno u zid je čvrsto, makne li se jedan, nastaje nestabilnost. „Tako nismo spašeni samo po sebi, nego smo spašeni i zbog drugih. Zajedno i milošću Božjom ovisimo jedni o drugima, a svaki nosi svoj teret. Svaki kamen u zidu ima svoju funkciju. Uklonite jedan kamen i cijeli zid je oslabljen i ugrožen. Samo zajedno, radeći svatko svoj posao, građevina može biti čvrsta i sigurna.“, rekao je biskup.

„Upravo bl. Miroslav je bio taj živi kamen istarske Crkve  koji je bio ugrađen u građevinu Crkve kao čvrsti kamen koji je i nama danas putokaz i sidro u teškim olujnim vremenima. Bl. Miroslavu je bilo jasno da je Crkva zajednica i da u njoj vjernik nalazi svoje pravo mjesto samo ako je ugrađen u tu zgradu.“  

Mons. Kutleša je nadalje pojasnio razliku između kamena temeljca, koji se polaže sa svim bulama i počastima, i kamena zaglavnog, onog o čijoj cjelovitosti i savršenosti odlika ovisi podržavanje sveg ostalog kamenja u nizu. No, za one koji odbacuju Krista, on postaje kamen spoticanja. Znajmo, poput bl. Miroslava, izabrati stranu i stati uz kamen zaglavni.

Obraćajući se nadalje okupljenima ordinarij je podsjetio da ponekad olako prelazimo preko toga da nas je Bog odabrao i pozvao na Jaganjčevu svadbu. Napose je istaknuo da s Isusom Kristom je Bog „sve krštene opremio da prinose ugodnu žrtvu samoga sebe“.

Ministerijalni svećenici Crkve dijele sakramente i samo oni to mogu činiti, Bl. Miroslav je svećenik koji je sam prišao Bogu, a druge je privodio Bogu, sukladno latinskoj riječi za svećenika, pontifex, gradio je most za druge kako bi došli Bogu. On je znao da Bog želi više od svega ljubav naših srdaca i službu naših života. To je savršena žrtva koju svaki svećenik mora činiti.

Biskup je na kraju pozvao svećenike da se preispitaju daju li oni svojim životom dovoljno svjedočanstvo za Gospodina, jesu li živo kamenje?

Blaženi Miroslav je prešao taj put od nadgrobnog kamena do živog kamena u doslovnom smislu. Na dnu ove crkve bio je njegov grob, nadgrobni kamen, a sada se nalazi u živom žrtveniku oltaru na kojem slavimo ovu Misu. Neka nam on bude uzor kao čovjek, svećenik i blaženik.“ zaključio je mons. Kutleša.

Na kraju su izmoljene litanije bl. Miroslavu i molitva za njegov zagovor koja se u mnogim župama redovito moli na kraju misnih slavlja.

Svećenici su nakon mise u ophodu prošli iza glavnog oltara gdje se čuvaju blaženikov okrvavljeni talar te jastuk i komad žbuke s njegovom krvlju.

Mnoge župe diljem Porečke i Pulske biskupije, ali i na cijelom nacionalnom teritoriju, napose one koje imaju relikvije bl. Bulešića, u svojim su župnim zajednicama, osim svečane mise na dan stote obljetnice rođenja, organizirale molitvu devetnice ili trodnevnice te su na taj način nastojali svojim vjernicima napose približiti taj svijetli svetački lik uzornog mladog svećenika.

Svečano večernje misno slavlje u Svetvinčentu predvodio je mjesni župnik, vlč. Darko Zgrablić, no ta je župa stotu obljetnicu rođenja prethodno, po već uobičajenoj tradiciji, proslavila misnim slavljem u blaženikovom rodnom selu Čabrunići, nedaleko njegove rodne kuće, na mjesnom trgu ispred njemu posvećene kapelice.

(Txt i foto: G. Krizman)

 

Način obavljanja Devetnice:

Uvodna molitva, Razmatranje dotičnog dana, Litanije

bl. Miroslava Bulešića, Oče naš, Zdravo Marijo,

Slava Ocu.

Najave i obavijesti

Ponedjeljak: 20 Srp 2020
Proslava blagdana sv. Margarete

Istaknuto

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.