U nedjelju, 23. veljače 2020., u kapeli Milosrdnog Isusa u Kući skrbi sv. Polikarpa u Puli je proslavljen blagdan sv. Polikarpa, biskupa i mučenika. Misno slavlje predvodio je porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan.

Biskup je na početku homilije podsjetio da je Kuća skrbi sv. Polikarp dobila ime po toponimu kojeg je od davnina nosio taj južni dio Pule, a koji su neke prethodne generacije prozvale po tom ranokršćanskom mučeniku iz Male Azije. Zapis njegova mučeništva, upravo na 23. veljače, ostao je precizno zapisan zahvaljujući očevicu koji je prisustvovao njegovu mučeništvu. Prvo čitanje koje smo danas čuli, iz Knjige otkrivenja, sv. Ivana apostola, donosi upravo riječi ohrabrenja biskupu Smirne, sv. Polikarpu. Bilo je to oko 100. godine, a mladi biskup Polikarp bio je ranije njegov učenik.  Unatoč velikim poteškoćama ostao je hrabro vjeran Kristu. Sveti Ivan ga hrabri i potiče i kao i druge biskupe onoga vremena. Apostol ga hvali  što znači da je već tada sv. Polikarp, kao mladi biskup bio jako cijenjen. Sve što o njemu znamo sačuvano je iz svjedočanstva, govori nam o njegovoj velikoj zauzetosti kao pastiru Crkve koji je na koncu zapečatio svoju vjernost Bogu i narodu mučeništvom koje je podnio oko 150 godine. Kada je izazvan da prokune Isusa pa će tako sačuvati život on je rekao "Ja sam 86 godina služio Kristu, i On me nikada nije izdao, zašto bih ja sada izdao Njega?". Lijepo je to svjedočanstvo mučeništva, vjernosti, hrabrosti. Riječ Polikarp grčkog je porijekla i kažu da znači 'onaj koji donosi mnogo plodova', zaista taj svetac donio je mnogo plodova svojim životom, svojim svjedočanstvom, svojim služenjem, pojasnio je biskup. Trudio se odgajati kršćansku zajednicu i hrabriti je. Od njegove korespondencije sačuvana je samo jedna njegova poslanica u kojoj je ohrabrivao susjedne kršćanske zajednice. Za kršćane je do danas ostalo važno čuvati spomen na najsvetije ljude. Kada je naš bl. Miroslav Bulešić 1947. ubijen u Lanišću, a bilo je to vrijeme terora, ljudi su intimnosti svojih domova čuvali spomen na njega. Oni koji su imali neke uspomene, komadić košulje, trag krvi i slično, ljubomorno su to čuvali kao spomen na tu hrabrost, na to svjedočanstvo, na tu najveću moguću ljubav koju mučenik iskazuje prema Bogu i bratu čovjeku. Tako su kršćani već od starine čuvali spomen, jer su mučenici uvijek bili uzor najljepšega svjedočanstva za Isusa Krista. Prvi su se kršćani rado okupljali baš na grobovima mučenika i ondje služili misu koja im je davala snagu za isto takvo svjedočanstvo. Kada čitamo o tim progonima u prvim vremenima kršćanstva vidimo da su nakon mise nosili pričest zatvorenicima. Nositi pričest u zatvor bio je veliki rizik, ali je to mnogo značilo onima koji su bili zatvoreni. Kada čovjek vjeruje u snagu Euharistije ona mu daje veliku snagu. Kršćani su se i ohrabrivali i nadahnjivali baš na primjeru mučenika. Čuvali su njihov spomen, pa tako imamo primjer u mozaicima u porečkoj katedrali gdje su likovi najslavnijih ranokršćanskih mučenica. Mučenici su uzor i zagovornici. Današnja bazilika sv. Petra izgrađena je mjestu gdje je bio pokopan sv. Petar apostol, vjernici su dakle od tada, kroz stoljeća sačuvali to mjesto i častili ga. U istraživanjima su pronađene pločice iz ranokršćanskih vremena na kojima su hodočasnici zapisivali svoje molitve tim svecima. Poput prvih kršćana i mi danas štujemo svoje uzore: bl. Bulešića, bl. Stepinca, sv. Leopolda Mandića, sv. Faustine, bl. Sopoćka i druge. Pred ljudima je u životu izbor da li izabrati put sebičnost, komocije i moći ili pak put istine, pravde i služenja bližnjemu, u tome izboru uvijek treba imati pred sobom uzor svetaca i blaženika, rekao je mons. Milovan.

O toj kapeli brinu sestre Milosrdnog Isusa koje od 2000. godine žive i djeluju u prostorima nedaleko te kuće skrbi.

 

 

Kuća skrbi sv. Polikarp dobila je ime po dijelu grada gdje je smještena. Četvrt Sveti Polikarp nastala je nakon sredine 19. stoljeća kada je Austrija odredila Pulu za svoju glavnu ratnu luku. Zgrada u kojoj se nalaze kuća skrbi i kapela dio su velikog kompleksa izgrađenog u tom periodu. Za potrebe ratne mornarice austrijski vojni inženjeri i arhitekti projektirali su tada u Puli velike objekte pod utjecajem bečkoga romantičnoga historicizma, pa su tako nastale neke od ljepših austrijskih građevina u Puli: neoklasicistička Palača vojne komande na Rivi (Admiralitet), Mornarička bolnica (1861.) te Mornarička vojarna i Mornarička strojarska škola (1870.) u četvrti Sv. Polikarp.

Činjenica da povijesni toponim nosi ime tog crkvenog oca i ranokršćanskog mučenika, koji je, prema predaji, prije nego je spaljen na lomači zajedno sa svojim učenicima, rekao "Ja sam 86 godina služio Krista, i On me nikada nije izdao, zašto bih ja sada izdao Njega?", progovara o vjeri žitelja juga istarskog poluotoka. (Txt: G. Krizman, Foto: sestre Milosrdnog Isusa)

U Župi sv. Mihovila arkanđela u Žminju, u Pazinskom dekanatu, obilježena je u nedjelju, 23. veljače 2020. godine 30. obljetnica smrti vlč. dr. Ante Kresine, poznatog bibličara i sveučilišnog profesora rodom iz te župe. Misno slavlje u župnoj crkvi predvodio je porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša, a koncelebrirali su: generalni vikar biskupije mons. Vilim Grbac, kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić, pićanski župnik vlč. Antun Kurelović, o. Marijan Glamoćak iz rovinjskog Samostana sv. Franje Asiškog te župnik domaćin vlč. Jordan Rovis.  Kao predstavnik Teologije u Rijeci svečanosti je nazočio Branko Benčić, knjižničar.

IMG 0050Župnik je u uvodnom obraćanju istaknuo da je dr. Ante Kresina svojom pojavnošću, duhovnošću i karizmom prevažan za taj kraj. On je svojim radom i djelovanjem nadmašio te lokalne okvire pa smo tim više ponosni što je naša župa iznjedrila tako velikog čovjeka. On je sam o sebi ustvrdio 'Nisam neki slučajni čovjek', citirao je župnik. Ante Kresina je, zapisao je netko, krijes, oganj. Vlč. Rovis je potom uputio pozdrave ordinariju mons. Kutleši, koncelebrantima, gostima, rodbini vlč. Kresine, napose braći Franju i Josipu, te svim okupljenim vjernicima.

Predslavitelj je u prigodnoj homiliji, razlamajući Riječ iz Evanđelja po Mateju, istaknuo da nam Isus govori stvari koje su pomalo uznemirujuće za nas ljude 21. stoljeća.  Te je, kakao je rekao, svojevrsne paradokse, želio analizirati u korelaciji s likom dr. Ante Kresine.

A KresinaEvanđeoski ulomak nam govori da je običajno pravo bilo 'oko za oko, zub za zub'. No pogledamo li Stari zavjet vidimo da su to pravilo imali civilizirani narodi staroga vijeka, dok je kod barbarskih naroda bio običaj uzvratiti većim zlom. Stari zavjet donosi pravila za čovjekov život kako bi se uspostavila neka pravda među ljudima. No Isus ne staje na tome, on ide dalje i donosi tri primjera koja se odnose na svakoga čovjeka. On želi istaknuti nekoliko bitnih stvari, prva je 'ako te netko udari po jednom obrazu okreni mu i drugi'. Možda zvuči čudno da ne treba uzvratiti istom mjerom, no Isus želi naglasiti da pravi kršćanin uvijek treba opraštati, tu je razlika između kršćanina, vjernika i onoga koji to nije, rekao je biskup. Nije jednostavno ne uzvratiti fizički napad, ali daleko više vrijeđa ono duhovno i psihičko što vrijeđa u srcu i u dubini duše, napose kada dolazi od bližnjih.. Isus traži od nas vjernika da zatomimo svoju oholost i ponos i da budemo ponizni ljudi, istaknuo je propovjednik. To nije jednostavno jer je današnji svijet tako ustrojen da svi trebamo biti najbolji, najbogatiji, najuspješniji i najljepši, te sve ono drugo što nam mediji plasiraju kao uspjeh. No, najvažnije je da trebamo znati oprostiti. Tako je i vlč. Ante u svome životu nastojao izvršavati tu zadaću koju je Isus dao svima nama. Trebamo znati oprostiti ljudima i prijeći preko svoga ponosa, tako je i vlč. Ante nastojao i činio, izvršavao je tu zadaću koju nam je Isus dao. Treba znati oprostiti ljudima, prijeći preko svojega ponosa i preko onoga što mi danas držimo da nam je najvrjednije i što ne želimo da nam nitko povrijedi. Naša veličina nije ništa ako ne želimo oprostiti svome bližnjemu. Pravi kršćani trebaju prijeći preko velikih povreda upravo u svojim obiteljima, istaknuo je biskup.

Biskupovu homiliju i završne zahvale župnika poslušajte ovdje:

IMG 0029 2Možda zvuče čudno Isusove riječi 'Ako ti netko traži gornju haljinu, ti mu dadni i onu donju', mi bi možda tražili da nam plati i nadoknadi, kako nam se u današnje vrijeme čini normalno. No Isusu želi reći da se pravi vjernik treba odreći svojih prava, jer prava su nešto što ljudi propisuju. U biti ono što materijalno imamo nije ništa naše nego smo to dobili od Boga da se time služimo ovdje na zemlji. Isusu želi reći 'dragi vjerniče nemoj tražiti svoja prava, nemoj tražiti ono što je zemaljsko i na tome inzistirati, a zaboraviti ono što je Božje'. Isusu želi reći da treba gledati čovjeka i u pravome trenutku znati mu pomoći, odreći se onoga materijalnoga i znati nadići sve one forme koje nas vežu ovdje na zemlji.

'Ako te netko prsili da ideš s njime jedni milju, ti idi s njime dvije', Isus time želi reći da ako trebamo neke stvari činiti, nemojmo ih činiti samo onoliko koliko ih propisuje zakon. Mi na poslu izvršimo ono što se od nas traži, no Isus nam govori da kao vjernici trebamo činiti više, iz ljubavi. Poput majki koje  prema svojoj djeci upravo iz ljubavi čine sve što je potrebno i mnogo više. I vlč. Ante u svome životu nije tražio neka svoja prava da bi zaslužio ono što mu pripada. Po tome je čovjek velik ili mali. Bog svakome daje neke stvari da nas kuša i da vidi kako ćemo se ponašati u raznim okolnostima. Svatko treba pokazati da je pravi vjernik i da je čovjek koji vidi i prepoznaje drugoga u potrebi, rekao je propovjednik.

Isus kaže da trebamo ljubiti svoje neprijatelje, to je nama teško shvatljivo.  Pogledamo li današnje evanđelje lakše ćemo shvatiti tu rečenicu. U hrvatskome jeziku se koristimo riječju ljubav, koja ima razna značenja. Grčki jezik pak za taj pojam koristi 4 različite riječi kada se želi naglasiti različite vrste ljubavi.

IMG 0053Prva je storge, ljubav u obitelji, to je ljubav koju roditelj gaji prema svom djetetu. Druga grčka riječ je eros, koja označava ljubav između muža i žene, dečka i djevojke. Treća je riječ filia, nekako najopćenitija riječ za ljubav i odnosi se na mnoge stvari. Četvrta i najvažnija grčka riječ za ljubav je agape.  To je kršćanska ljubav koja nadilazi sve ostale ljubavi. Kada Isus govori da trebamo ljubiti svoje neprijatelje koristi riječ agape, kršćansku ljubav. Ljubav u obitelji je emocionalna, spontana. Kršćanska ljubav uključuje volju, čovjek treba svojom voljom, jer Bog to od njega traži, činiti djela ljubavi, agape. To je ona ljubav koju Bog od nas traži. No ta ljubav nije slijepa, ona uključuje i opomenu ljudima koji ne čine dobro, ona je uvijek usmjerena na popravak drugoga čovjeka, da postane bolji, da bi mogao biti na Božjemu putu i izvršavati svoju misiju na zemlji. U tom svjetlu možemo shvatiti tu zapovijed. Mi u životu imamo ljude koje lako prihvaćamo, kojima lako činimo dobro. Ali imamo i one koji nam nisu dragi, prema kojima smo možda neprijateljski raspoloženi, Isus od nas traži da iz te kršćanske ljubavi znamo prijeći preko toga, rušiti ta neprijateljstva i te ljude voljeti. Kada uzvraćamo mržnju na mržnju povećavamo zlo u svijetu. Pravi kršćanin treba znati prekinuti lanac zla, a to je moguće samo ljubavlju i opraštanjem.

Isus nam kaže da 'trebamo biti savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski', citirao je nadalje biskup. Možemo težiti za tom savršenošću. Grčka riječ za savršenost je teleios, ona dolazi od riječi svrha, u biti čovjek je savršen ako izvrši svrhu svoga postojanja na zemlji. Tako i svaki instrument i svako biće je savršeno ako izvrši ono čemu je namijenjeno. Mi možda, razmišljajući o sebi i ne znamo koja je naša svrha, ali odgovor je upravo u kršćanskoj ljubavi. Da bi čovjek bio savršen treba ljubiti svoju braću, dati svoj život za njih, njima služiti, jer čovjek jedino dajući sebe zadobiva sebe i izvršava svoju svrhu na ovome svijetu. Mi vjerujemo da je i vlč. Ante živio tako i da je izvršio svoju svrhu, htio je postati što savršeniji i što sličniji Isusu Kristu. Svatko od nas je pozvan na to, koliko će ostvariti ovisi o svakome od nas. Zato nastojmo svoj život usmjeriti prema tome poslanju, ići prema cilju, kojem trebamo svakim danom biti sve bliže, sve ozbiljniji i svjesniji prolaska života i vremena. Znajmo se oslobađati materijalnoga i težiti za onim duhovnim. Nije jednostavno, no pravi vjernik treba tako činiti i tako će zadobiti Kraljevstvo Božje. Molimo da nam Bog da snage da postanemo bolji, pošteniji ljudi koji će biti drugima uzor, ako tako činimo sve više ćemo izvršavati svoju svrhu i postati blagoslov onima koji su oko nas, zaključio je mons. Kutleša.

IMG 0071 2Nakon popričesne molitve biskup blagoslovio novopostavljene slike Križnoga puta, a potom je Župni zbor sv. Mihovila, koji je svojim pjevanjem uzveličao to misno slavlje pod maestralnim ravnanjem Aleksandre Orbanić te uz orguljsku pratnju Nele Božac otpjevao pjesmu „Častimo te Križu sveti“.

Uz zahvale biskupu na izrečenoj homiliji župnik Rovis je naglasio da je Božja riječ okupirala, zahvatila i dr. Antu Kresinu, on je bio, možemo reći, na poseban način profesor Božje riječi, navještaja Božje riječi. Pojasnio je da se za tu prigodu ispred oltara nalazi njegova slika kada je propovijedao na mladoj misi vlč. mr. Lina Zohila, 30. srpnja 1989. godine, sedam mjeseci prije smrti. Preminuo je 21. veljače 1990., a na današnji dan, 23. veljače, bio je pogreb, podsjetio je župnik. Nakon župnikovih završnih zahvala biskupu je na dar uručena knjiga, nedavno objavljena kronika župe od 2010. do 2019. godine. Na izlazu iz crkve okupljeni su vjernici dobili mali preklopnik s kratkim životopisom vlč. dr. Ante Kresine te nekoliko biblijskih citata. 

Dr. Ante Kresina (25. listopada 1934. – 21. veljače 1990.) rođen je u Kresinima u župi Žminj u Istri. Za svećenika je zaređen godine 1959., 1960. diplomirao je i položio licencijat iz teologije na KBF-u u Zagrebu. Na Papinskome biblijskome institutu u Rimu položio je licencijat iz biblijskih znanosti 1962. godine, a na Papinskome sveučilištu “Gregoriani” doktorirao je 1965. s tezom “O kršćanskoj duhovnoj zrelosti kod sv. Pavla”. Nakon studija predavao je Sv. pismo na Višoj bogoslovnoj školi u Zadru, a od 1966./67. do svoje smrti na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u župi Žminj. Bio je član Kršćanske sadašnjosti i suradnik na projektu Zagrebačke Biblije. Dr. Ante Kresina odgojio je naraštaje studenata, napisao više knjiga i veliki broj znanstvenih radova te održao stotine predavanja po kojima je osobito ostao zapamćen. Napisao je “Svitanje iza Golgote”, “Čovjek s onu stranu tvari” i „O Bože, žeže tvoja riječ”, a preveo je i knjigu “Poslanje egzegeze u Katoličkoj crkvi”. Bio je dio sjajnog niza znamenitih hrvatskih istarskih svećenika druge polovice 20. st.: Josip Turčinović, Aldo Starić, Antun Hek i Ante Kresina.

IMG 0057Obilježavanje ovakvih jubileja nije i ne smije biti tek puka komemoracija, svojevrsno romantično prisjećanje na velikane koji su obilježili život Crkve, ali društva na ovim prostorima, već te prigode moraju biti i povod preispitivanja sadašnjeg trenutka, društva, Crkve, nas, u sadašnjim povijesnim okolnostima. No, u tom sagledavanju ne smijemo si dopustiti da nas obuzme sve prisutnija stihijska viktimizacija koju ćemo potkrijepiti 'takvim vremenima' i različitim '-izmima' (kapitalizam, konzumerizam, hedonizam…itd). Pogledamo li te naše netom spomenute velikane vidimo da su nezamislivo mnogo postigli u neusporedivo težim vremenima od ovih danas, kada su okolnosti djelovanja bile često vrlo opasne, pa čak i za vlastiti život. Ti su velikani, unatoč ogromnim  poteškoćama, svim silama nastojali ispuniti svoju svrhu postojanja na ovoj zemlji, neumorno su radili kako bi doprinijeli boljitku Crkve i društva. Nije im cilj bio ni osobni komfor, ni vlastiti karijeristički probitak, već oblikovanje novih naraštaja koji će, sukladno Božjem nauku, na pravi način, pošteno, zauzeto i marljivo znati sudjelovati u stvaranju boljeg, pravednijeg društva. Ta budućnost u koju su oni ulagali sve svoje snage je ovo naše vrijeme. Hoće li ove sadašnje generacije na ovim prostorima iznjedriti ličnosti koje će nastaviti taj sjajni niz koji svoje početke nalazi u biskupu Jurju Dobrili, pa sve do Turčinovića, Starića, Heka i Kresine? Vrijeme će pokazati.

(Txt: G. Krizman, Foto: N. Peteh)

 

 

U subotu, 22. veljače 2020., na 89. obljetnicu ukazanja Milosrdnog Isusa sv. Faustini, sestre Milosrdnog Isusa u Puli započele su veliku devetnicu u čast Božjem milosrđu uoči proslave 20. obljetnice djelovanja koja će se održati 22. studenoga ove godine.


Devetnica će se odvijati kroz devet subota u devet mjeseci u crkvi Majke Božje od Milosrđa, Misericordia u Puli, nakon večernje svete mise. Prva subota devetnice, 22. veljače, održana je na nakanu - za grešnike.

Slijedeća subota devetnice bit će 21. ožujka na nakanu - za svećenike i Bogu posvećene osobe. U travnju, treće subote devetnice nakana će biti - za pobožne i vjerne duše, u svibnju - za pogane i one koji ne poznaju Boga, u lipnju - za jedinstvo Crkve, u srpnju - za tihe i ponizne duše, u kolovozu - za štovatelje Božjega milosrđa, u rujnu - za duše u čistilištu te u listopadu - za sve ohladnjele duše. Nakon završene devetnice, završno misno slavlje zahvale za 20 godina djelovanja sestara u Puli, u Porečkoj i Pulskoj biskupiji kamo su stigle 23. studenog 2000. godine, održati će se u nedjelju, 22. studenog 2020. u kapeli Milosrdnog Isusa  u Domu sv. Polikarpa.

Misno slavlje prigodom prvoga dana velike devetnice Božjemu milosrđu u pulskoj crkvi Majke Božje od Milosrđa, Misericordiae, predvodio je župnik pulske katedralne župe, vlč. Rikard Lekaj. On je na početku homilije podsjetio na nedavno proslavljen spomendan bl. Sopoćka, duhovnika sv. Faustine Kowalske, koji je bio veliki širitelj Božjega milosrđa. Uz 89. obljetnicu objave sv. Faustini propovjednik je pročitao ulomak iz njezinoga dnevnika, zapis na dan 22. veljače 1931., temeljem kojeg je naslikana slika Milosrdnog Isusa, „Uvečer, u ćeliji, ugledala sam Isusa, Gospodina, u bijeloj haljini. Jedna ruka bila je uzdignuta na blagoslov, a druga je doticala haljinu na grudima. Iz otvora haljine na prsima izvirale su dvije velike zrake, jedna crvena, a druga blijeda. U tišini sam promatrala Gospodina. Moja je duša bila prožeta strahom, ali i velikom radošću. Nakon nekoliko trenutaka reče mi Isus: Naslikaj sliku prema crtežu koji vidiš s natpisom: Isuse, uzdam se u Tebe. Želim da ta slika bude čašćena najprije u vašoj kapelici, a zatim u cijelomu svijetu. Obećavam da duša koja bude štovala ovu sliku, neće propasti. Obećavam toj duši pobjedu nad neprijateljima već na zemlji, a osobito u času smrti. Ja sâm branit ću je kao svoju čast.“

Propovjednik je nadalje, razlamajući Riječ Evanđelja po Mateju, istaknuo da pitanje koje Isus upućuje apostolima 'Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?', a odmah zatim ' A što vi kažete?', je pitanje upućeno i nama. Za odgovoriti na to pitanje potrebna nam je vjera, Božja intervencija, Duh Sveti, da po njemu možemo odgovoriti, prepoznati Krista u našem životu i reći tko je Krist za mene. To prepoznajemo jedino kao smo otvoreni Duhu Svetome. Petar u svom odgovoru, po daru Duha Svetoga, jer je iskusio iskustvo susreta s Bogom preko Isusa Krista, ispovijeda pravi vjeru, 'ti si Krist Sin Božji, Pomazanik'. Isus mu zato kaže da je on 'stijena na kojoj će sagraditi svoju Crkvu', na njegovoj vjeri. Zato smo danas pozvani moliti za Crkvu, za papu, za biskupe, za svećenike, nastavio je propovjednik. Citirao je papu Pavla VI. koji je tijekom jedne audijencije rekao da 'kroz pukotine Crkve ulazi dim Zloga', koji stvara kaos, nered u Crkvi, među svećenicima, među biskupima, ali tješe nas riječi da je 'vrata paklena neće nadvladati'. Zato smo pozvani ljubiti Crkvu i za nju moliti. Neka ovaj blagdan bude svima nama pomoć da ozbiljno shvatimo ovaj poziv da molimo za Crkvu, naglasio je propovjednik. Događa se ono što je govorio kardinal Ratzinger, papa Benedikt XVI. u miru, nastavio je vlč. Lekaj, da je budućnost Crkve u malim zajednicama koje žive vjeru, koje svjedoče Krista, koje evangeliziraju, koje navještaju i ozbiljno žive kršćanski poziv. Mislimo da ako su nam crkve pune da je to znak vjere, no nije tako. Znak vjere je ljubiti, opraštati, blagoslivljati i činiti djela milosrđa. Budućnost Crkve će biti u malim zajednicama koje će obnoviti Crkvu, upravo po uzoru na male zajednice prvih kršćana koji su bili svjetlo, svjedočili su Krista, dali su život za Krista i za vjeru. Molimo da nam Gospodin podari snagu i vjeru da i mi možemo dati život za Crkvu i da Gospodin preko nas obnovi što je srušeno i zatvori one pukotine preko kojih ulazi zlo koje ruši ono što Bog gradi. Neka nas u tim nastojanjima tješe riječi da je 'vrata paklena neće nadvladati', zaključio je propovjednik.

Nakon misnoga slavlja uslijedilo je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom  uz krunicu Božjega milosrđa i prigodni molitveni program kojeg su vodile sestre Milosrdnog Isusa.

Karizma sestara Milosrdnog Isusa je slavljenje, naviještanje i moljenje Božjega milosrđa za cijeli svijet. “Družba sestara milosrdnog Isusa pozvana je u Crkvi da slavi Boga, u Presvetom Trojstvu jedinoga, u otajstvu njegova milosrđa, kroz osobito posvećenje i ukazivanje na Božje milosrđe, koje se u punini objavilo u osobi Isusa Krista.” ( iz Konstitucije Družbe).

Utemeljitelj Družbe je vlč. prof. Mihael Sopoćko. Družba je osnovana 1941. u Vilni (Litva), a zajednički život započet je u Mysliborzu, u Poljskoj, 25. kolovoza 1947.

Razlog osnivanja Družbe navela je sv. s. Faustina Kowalska, duhovna majka: „Bog traži redovničku zajednicu koja će propovijedati Božje milosrđe i izmoliti ga svijetu.“ Isus je svetoj Faustini objavio da želi upravo takvu redovničku zajednicu.

Družba sestara milosrdnog Isusa je kontemplativno-aktivna družba. Sestre vode vrtiće, škole, bolnice, hospicije, staračke domove, domove za nezbrinutu djecu i majke, te pomažu u župama. Družba je papinskoga prava od 2008., a broji 150 članica koje žive u 38 zajednica.  Geslo Družbe je: Isuse, uzdam se u Tebe!; a pozdrav glasi: Uzdajmo se u Gospodina! (Txt: Tiskovni ured PPB, foto: sestre Millosrdnog Isusa)

U subotu, 15. veljače 2020., u pulskoj crkvi Majke Božje od Milosrđa (Misericordiae) proslavljen je spomendan bl. Mihaela Sopoćkog, ispovjednika i duhovnika svete Faustine i osnivača Družbe sestara Milosrdnog Isusa. Svečanu misu predvodio je vlč. Rikard Lekaj.

Slavimo danas blagdan bl. Mihaela Sopoćka, svećenika i velikog zaljubljenika u štovanje Milosrdnoga Isusa rekao je na početku homilije propovjednik. U nastavku je iznio osnovne podatke iz životopisa tog Božjeg ugodnika. Rođen je 1. 11. 1888. godine u mjestu Juszewszczyzna, u sadašnjoj Bjelorusiji. Spomenuo je da je bl. Sopoćko odrastao u siromašnoj obitelji, ali okružen ljubavlju. Bez ljubavi nema obitelji, naglasio je propovjednik. Bog je ušao u njegov život i on je prihvatio Božju volju. Od početka svećeništva u potpunosti se je predao Kristu. Postao je duhovnik sv. Faustine Kowalaske 1932. godine. U Dnevniku sv. Faustine gdje je ona zapisala svoje objave o njezinu je duhovniku zapisano „To je svećenik po mojem srcu. Njegovi napori su mi dragi. Ti vidiš, moja kćeri, da se mora ostvariti moja volja i što sam obećao ja držim.“ (Dn 1256.), citirao je vlč. Lekaj. Propovjednik je nadalje citirao Poslanicu sv. Pavla apostola Rimljanima istaknuvši da je u njoj na jedan način oslikan lik Božjeg ugodnika poput bl. Mihaela Spoćka, „Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost! Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite! Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima! Budite istomišljenici među sobom!“, takav je bio bl. Sopoćko. Takvima se postaje imajući stav jednostavnosti, poniznosti i poslušnosti. Takvim stavom Bog ulazi u čovjekovo srce i mijenja ga, naglasio je propovjednik.

Slavimo velikog svećenika, skromnog, jednostavnog, poniznog, duhovnog oca sv. Faustine i velikog širitelja Božjega milosrđa. A širiti ga može onaj koji je ispunjen Božjom ljubavlju i milosrđem. Takav je bio bl. Mihael Sopoćko, naglasio je uz ostalo propovjednik. Njegov apostolat kroz ta teška vremena bio je ustrajan i plodan. Njegovo je djelovanje dokaz da ono što Bog čini čovjek ne može uništiti. Kroz njega ne slavimo ljudsko nego Božje djelo. Bog je preko njega učinio velika djela. Gledajući njega gledamo evanđelje, on i danas svojim primjerom potiče na obraćenje, rekao je vlč. Lekaj.

Na kraju misnog slavlja održano je čašćenje relikvija Blaženika.

U ovom vremenu u kojem je potrebno širiti Božje milosrđe, bl. Mihael Sopoćko primjer je požrtvovnosti i predanosti Božjoj volji. Izvršio je sve što je sv. Faustina primila u objavljivanjima od Milosrdnog Isusa. Naložio joj je pisati svoja nutarnja proživljavanja, pa je tako nastao njezin Dnevnik. Dao je nacrtati sliku Milosrdnog Isusa prema uputama sv. Faustine, te se trudio oko priznavanja slike i širenja štovanja blagdana Božjega milosrđa u nedjelju po Uskrsu.

Ostavio nam je mnoštvo poticajnih misli koje nas mogu voditi krajnjem cilju, sjedinjenju s Gospodinom, a jedna je od njih: „Zavolimo djela milosrđa prema bližnjemu i razlit će se na nas utjeha, dobit ćemo snagu i olakšanje, koje je kao rosa na spaljenoj zemlji koja nas ispunjava radošću.“

Sestre Družbe Milosrdnog Isusa u Puli djeluju od 2000. godine i ove će godine u mjesecu studenom obilježiti 20. obljetnicu djelovanja u Porečkoj i Pulskoj biskupiji.

 

 

Tko je bio bl. Mihael Sopoćko?

Blaženi vlč. Mihael Sopoćko rođen je 1. studenoga 1888. godine u mjestu Juszewszczyzna, sadašnja Bjelorusija. Bio je najmlađe od četvero djece u obitelji. Odrastao je u teškim materijalnim uvjetima, ali okružen roditeljskom ljubavlju.

Godine 1910. stupio je u sjemenište u Vilnu, sakrament svećeničkog reda primio je 15. lipnja 1914. godine. Od 1914. do 1918. služio je kao kapelan u župi Taboryszki. Tu se susreo s jako siromašnim pastoralom. Nakon što ga je župnik prihvatio, započeo je kateheze s djecom i mladima, učio je mlade pjevati i osnovao je crkveni zbor. U mjestima Miedniki i Onżadowo, nalazeći se na kraju župe, sagradio je kapelu i osnovao pastoralni centar.

Uočavajući potrebe godinama zanemarenog školovanja, posebno poljskog jezika, doveo je do otvaranja oko 40 škola, u kojima se školovalo oko 1000 djece. Bilo je to u vrijeme Prvog svjetskog rata i njemačke okupacije.

Sam je uvidio nedostatke svoga školovanja. Kada mu je 1918. godine prijetio pritvor, otišao je u Varšavu upisati studij.

Kada je započeo rat s boljševičkom Rusijom, prijavio se za vojnog kapelana kako bi mogao služiti domovini. Službu kapelana obavljao je i nakon rata, sve do 1932. godine. Po završetku rata, vratio se na studij moralne teologije. Istovremeno je, od 1922. do 1924., studirao pedagogiju, pišući diplomski rad na temu: utjecaj alkohola na školsku mladež.

Godine 1924. vlč. Sopoćko vratio se u Vilno, gdje nastavlja službu vojnog kapelana. Doprinio je obnovi „vojne“ crkve sv. Ignacija. Biskup Jerzy Matulewìcz naložio  mu je da organizira katoličku udrugu mladih. U kratko vrijeme osnovano je osam udruga poljske mladeži.

Vlč. Sopoćko nastavlja studij i 1926. godine na Varšavskom sveučilištu obranio je doktorski rad iz moralne teologije. Započinje njegova služba u sjemeništu, na sveučilištu u Vilnu, i služba ispovjednika u ženskim redovničkim zajednicama.

Od 1927. do 1932. obavlja službu duhovnog oca u sjemeništu.

Od 1928. godine sve do početka Drugog svjetskog rata predaje na Sveučilištu teologije Stefan Batorego u Vilnu, gdje paralelno predaje u sjemeništu. Od dolaska u Vilno ispovjednik je redovnicama i tu funkciju obavlja sve do svog odlaska iz Vilna.

Dana 17. siječnja 1933. godine vlč. Sopoćko imenovan je ispovjednikom u Družbi sestara Majke Božje od Milosrđa. U ljetnim mjesecima te godine došlo je do prvoga susreta vlč. Mihaela Sopoćka sa sestrom Faustinom. Od tog trenutka postao je njezin ispovjednik i duhovnik. Susret sa sestrom Faustinom dao je novu dimenziju životu vlč. Sopoćka. Centar njegova života bilo je širenje kulta Božjeg milosrđa i briga o njegovu priznavanju. Izvršio je sve što je sv. Faustina primila u objavljivanjima od Milosrdnog Isusa. Naložio joj je pisati svoja nutarnja proživljavanja, zahvaljujući čemu je nastao Dnevnik. Doveo je do crtanja slike Milosrdnog Isusa prema uputama sestre Faustine. Vlč. Sopoćko započeo je brigu oko priznavanja slike i širenja štovanja blagdana Božjega milosrđa drugu nedjelju po Uskrsu, do posljednjih dana svoga života, ne dočekavši plodove svojega rada. Osnivač je Družbe sestara Milosrdnog Isusa, družbe o kojoj je Isus govorio sestri Faustini. Za prvu zajednicu sestara napisao je formacijski list, a kasnije uredio Konstitucije, prema mišljenjima i idejama sv. Faustine.

Vlč. Mihael Sopoćko neumorno je pisao molbe crkvenim vlastima o potvrđivanju širenja štovanja božanskog milosrđa. Preko znanstvene publikacije dao je teološki temelj za nove forme kulta Božjega milosrđa, koje je gorljivo popularizirao. Nakon smrti sv. Faustine, s kojom je vlč. Sopoćko održavao kontakt do kraja njezina života, ispunio je zadana objavljenja. Godina 1924.-1944. skrivao se pred Gestapom u mjestu Czarny Bór blizu Vilna. U srpnju 1944. godine u Vilno je došla sovjetska armija. Usprkos tome, svećenik Sopoćko ostao je u mjestu i pomagao u pastoralu u crkvi sv. Ivana. Sve veća ograničenja za Crkvu i pastoral nisu ga obeshrabrila. Posluživao je s velikom gorljivošću, katehizirao mlade, obrazovao je svjetske katehete, evangelizirajući Ruse koji su se tada našli u Vilnu. U svom radu otkrivao je sve više posebnu skrb i snagu Božjega milosrđa koju je neprestano širio. Rezultat te djelatnosti bila je prijetnja uhićenjem. Zato na poziv svoga nadbiskupa Sopoćko 1947. godine napušta Vilno i odlazi u Bìałystok. Predaje u sjemeništu, koje vodi do 1962. godine. Bdije nad osnivanjem nove Družbe, aktivno se uključujući u formaciju sestara. Barem jednom u godini, a ponekad i češće, posjećivao je sestre u Myślibórzu, gdje se nalazi prva kuća Družbe. Održava konferencije, naučava i informira o stvarima vezanim za razvoj štovanja Božjega milosrđa. Trudi se osobno razgovarati sa svakom sestrom. Zalaže se za nove zaklade i savjetuje kod osnivanja novih kuća. je

Na prekretnici 40-ih i 50-ih godina vlč. Sopoćko u širokim je razmjerima i velikom djelotvornošću vodio akcije „trijeznosti“ (odvikavanja od alkohola). U 50-im godinama organizirao je nekoliko katehetskih tečajeva za laike i redovnice. Od 1955. godine vodi pastoral u kapeli na ulici Poleskoj u Bìałystoku koja je pripadala Družbi sestara misionarki svete Obitelji. Doprinio je dogradnji kapele i tamo organizirao samostalni pastoralni centar, u kojemu je služio do kraja svoga života. Svoje posljednje tjedne proživio je u izvršavanju Božje volje i u duhu duboke vjere prihvatio je odlazak s ovoga svijeta. Umro je 15. veljače 1975. godine. Njegova beatifikacija bila je 28. rujna 2008. godine u Bìałystoku u Poljskoj.

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.