U četvrtak, 28. lipnja 2018., uoči svetkovine svetih Petra i Pavla apostola, u istoimenoj pulskoj župi predstavljena je knjiga „Župa sv. Pavla apostola u Puli, 50 godina“.

Nakon večernjeg misnog slavlja koje je predvodio o. Ivan Matić, u župnoj crkvi je predstavljena knjiga o 50 godina Župe sv. Pavla apostola u Puli. O društveno povijesnim aspektima vremena nastanka župe govorio je dr. sc. Stipan Trogrlić. O crkvenim prilikama toga vremena govorio je vlč. mr. Ilija Jakovljević, o tehničkim aspektima knjige Mirjana Ferenčić, a na kraju sa još ponekim povijesnim detaljima te prigodnim zahvalama okupljenima se obratio župnik, preč. Milan Mužina. 

 

Tv Nova Pula, Art club (od min.16.53 do 29.20): 

https://youtu.be/mht13F5iM-U

https://youtu.be/mht13F5iM-Uhttps://youtu.be/mht13F5iM-U

Dr. sc. Stipan Trogrlić prikazao je širi društveno-povijesni kontekst vremena osnivanja Župe sv. Pavla počevši od potpisivanja „Protokola o razgovorima koji su vođeni između predstavnika Vlade SFRJ i predstavnika Svete Stolice“, koji je potpisan u Beogradu 1966., a koji je bio rezultat nastojanja državnoga vrha da se u razgovorima sa Svetom Stolicom urede odnosi između države i Crkve. Time se je jugoslavenska Vlada obvezala garantirati Katoličkoj Crkvi u Jugoslaviji slobodu vršenja vjerskih poslova i vjerskih obreda. Organi društveno-političkih zajednica – od općina i kotareva do republike i federacije – dužni su osigurati svim građanima primjenu zakonskih odredaba glede poštivanja vjerskih sloboda. Da to u praksi nije baš tako izgledalo pokazao je na primjeru ponašanja lokalne vlast kada je Biksupski ordinarijat zatražio dopuštenje za održavanje  Biskupijskog Euharistijskog kongresa u Puli, u Areni 1967. godine. Zamolba je odbijena sa više razina uz poprilično neosnovana obrazloženja. Predavač je ukratko na još nekim primjerima prikazao narav odnosa lokalnih vlasti prema Crkvi i biskupu Nežiću, koji je čak bio pozvan na saslušanje.

Odluka da se Porečkoj i Pulskoj biskupiji dodijeli teren za izgradnju crkve, župnoga stana i biskupske rezidencije u novome pulskom naselju Vidikovac, površine 7.000 m² zapisana je je 3. studenoga 1969. Pastoralne potrebe nametale su izgradnju crkve i župnoga stana na području Vidikovca – naselja koje se naglo širilo, a koje je bilo bez sakralnoga objekta. Od 1968. služba Božja obavljala se u privatnoj kući u Primorskoj ulici. Podizanje biskupske rezidencije u Puli bilo je uvjetovano nalogom Kongregacije za biskupe da biskup Nežić prijeđe na stalno rezidiranje u Poreč (dotad je boravio u Pazinu) sa zadatkom vođenja brige oko izgradnje biskupske rezidencije u Puli, podsjetio je dr. Trogrlić.

Stvar oko dobivanja terena za izgradnju spomenutih crkvenih objekta odvijala se dosta brzo, ako se u obzir uzme činjenica da je prvi razgovor između predstavnikâ biskupije i općine glede toga pitanja obavljen u Puli 4. ožujka 1969. Velike zasluge na tome polju pripadaju Vjekoslavu Cvrlji, jugoslavenskomu izaslaniku pri Sv. Stolici, koji je intervenirao kod općinara u Puli kako bi se omogućila izgradnja rezidencije. Budući da su predstavnici općine zahtijevali podizanje „monumentalne crkve“ jer će se u naselju podizati velike zgrade, biskup Nežić je predložio „salamonsko“ rješenje: da se zgrada župne kuće i biskupske rezidencije nasloni na crkvu i tako postigne „impozantan slog“, što je na kraju i prihvaćeno. Poznavajući materijalnu situaciju, Nežić se branio od prijedloga o monumentalnoj crkvi, upozoravajući na činjenicu da ondašnje socijalističko društvo nije priželjkivalo izgradnju velebnih crkava. Kada se povela riječ o pronalaženju sredstava za gradnju predstavnici općine izjavili su kako će sredstva ustupiti papa. Na ovu izjavu mons. Nežić je odgovorio da papa nema novaca jer je pomagao Bijafri. Na primjedbu Tomislava Ravnića, ravnatelja Općinskoga zavoda za urbanizam, koji je istaknuo kako bi Biskupija u tu svrhu mogla nešto prodati, Nežić je spomenuo crkveno zemljište u gradskoj četvrti Pragrande, površine 6 ha, koje je bilo nacionalizirano i pretvoreno u vrtove, a nalazilo se u vlasništvu biskupije. Ravnić je odgovorio kako će Biskupija kao bivši vlasnik moći dobiti 600 – 700 dinara po metru.

Nakon dodjele terena Nežić je 29. prosinca 1969. posjetio imovinsko-pravni odjel Općine Pula radi utanačivanja nekih stvari. Po preporuci odvjetnika Zlatka Kuntarića zatražio je da pulska općina denacionalizira protupravno nacionalizirano zemljište „Pragrande“ te da ga upotrijebi za pokrivanje troškova izgradnje na Vidikovcu tako da se 14.000 m² iskoristi kao zamjena za dobivenih 7.000 m² namijenjenih gradnji objekata na Vidikovcu. Dio bi se prodao, a dobivena naknada upotrijebila bi se i za isplaćivanje komunalnih obveza Biskupije prema Fondu za komunalne poslove. Ako bi nakon podmirivanja komunalnih obveza od prodaje „Pragrandea“ ostalo još novčanih sredstava, ona bi se vratila Biskupiji. Mons. Vladislav Premate, predsjednik Odbora za izgradnju na Vidikovcu, 2. ožujka 1970. javio je mons. Nežiću kako je od općine primio sve što je potrebno, uključujući i isplatu za preostalo zemljište. Tako je učinjen prvi korak za gradnju današnje župne crkve sv. Pavla na Vidikovcu.

Nakon dr. Trogrlića okupljenima se obratio vlč. mr Ilija Jakovljević, vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miorslava Bulešića. On se također osvrnuo na vrijeme osnivanja Župe sv. Pavla, ali stavivši napose naglasak na nastojanja biksupa Nešića da Pulu u tim godinama vjerski oživi. Iznio je i podatak iz Nežićevog dnevnika da je on izgradnju crkve i Biskupijskog centra na Vidikovcu stavio pod nebesku zaštitu Miroslava Bulešića i Egidija Bulessija.

Mi danas govorimo o Puli kao gradu suživota, gradu koji je bogat po svojoj različitosti; kako u etničkom, tako u vjerskom, kulturnom. Međutim, taj grad do prije nekoliko desetljeća bio je grad isključivosti, grad gdje su kršćani kao na svojim počecima bili izloženi mučeništvima, progonima, istaknuo je vlč. Jakovljević.

Svećenici, vjernici, nisu se dali zastrašiti, već su pobožno i marljivo nasljedovali svog učitelja Isusa Krista i nastojali svakom čovjeku donijeti radosnu vijest spasenja. Crkva, župa, na Vidikovcu se rađala u porođajnim bolima, ali biskup Nežić i svećenici grada Pule nisu posustali Svaki svećenik tad u Puli dao je svoj doprinos: Barković, Ferenčić, Premate, Mužina, Krebel. Taj njihov rad vidljiv je danas, vidljiv je u proslavi pedeset godina ove župe. Ova knjiga koju danas predstavljamo, govori samo djelomično o djelovanju Crkve u ovom gradu i ovoj župi.

                Vidikovac, nije samo jedna obična župa, već je od prvog projekta da postane sjedište biskupa u Puli postala puno više. Istina biskup se nije nastanio, ali će se možda u budućnosti nastaniti na području ove župe (Vila Idola), ali je postala mjesto gdje se nalazi svećenički dom, sjemenište, razne udruge… Iznad svega na ovom mjestu se slavi Boga pedeset godina. Župa sv. Pavla, nije samo jedna „obična“ župa, već je to župa s velikim pastoralnim izazovima. Ono što je u njoj sijano 50 godina, počinje donositi veće prve plodove: ne samo krštenja, pričesti, krizme, vjenčanja, već i mlade mise a iznad svega ovo je jedno od onih svetih mjesta u gradu Puli. Kako je prekrasno čitati da je za polnoćku 1981. toliko bilo ljudi na Vidikovcu da se misa morala služiti vani, a oltar je bio posudio vlč. Atilije Krajcar, tada župnik u Ližnjanu.

                Trebalo je biti misionar Puli u vrijeme komunizma i puno pretrpjeti za vjeru, ali i danas. Ovih dana sam razgovarao s nekima koji su bili uključeni kao gradski činovnici ili partijski rukovodioci oko gradnje ove crkve. Svi se danas hvale, ali tad malo je njih bilo iskreno, nisu vjerovali da će ovo biti duhovni dom naselja Vidikovac. Zapravo uspostavljanje župe i gradnja Crkve bila je jedan ako tako mogu reći test i Crkvi i društvu, hoće li projekt nove župe opravdati svoju svrhu ili neće. Ako čitamo kroniku ove župe, a mislim da bi svaka obitelj ne samo u ovoj župi nego i šire trebala imati ovu knjižicu, da vidi kako se sijelo sjeme Božje i riječi i kako je brzo počelo donositi plodove, zaključio je vlč. Jakovljević.

Mirjana Ferenčić grafička urednica osvrnula se na tehničke karakteristike te knjige mekog uveza koja ima 96 stranica i 106 fotografija koje su velikom većinom preuzete iz 6 knjiga župne kronike. Ona je izrazila zadovoljstvo što je imala prigodu zaviriti u knjige župne kronike koje su doista neprocjenjiva povijesna svjedočanstva. Također se ukratko osvrnula na iskustvo rađenja monografije o vlastitoj župi, naime ona dolazi iz Župe sv. Lucije Pazinske koja je nedavno obilježila 25 godina postojanja.

Na kraju se okupljenima prigodnim zahvalama obratio i sam župnik, preč. Milan Mužina koji je u emotivnom tonu ispričao još nekoliko trenutaka i iskustava koja nisu zapisana ni u knjizi ni u kronikama, ali koja su trajno pohranjena u srcima onih koji su ih doživjeli u pola stoljeća života te župe, napose u njezinim počecima. Vlč. Mužina je, kako je napomenuo, bio drugi i četvrti župnik te župe. Prvi župnik bio je vlč. Lucijan Ferenčić, te vlč. Marcel Krebel koji je sam župom upravljao koliko i ostala dva župnika zajedno, četvrt stoljeća.

Stranice ove knjige sažetak su prvih pet desetljeća postojanja Župe sv. Pavla apostola u Puli.

Tim izdanjem željelo se odati priznanje svim dosadašnjim župnicima koji su u pola stoljeća postojanja ove župe u nju ugradili svoja svećenička nastojanja.

No, to je nadasve priznanje župljanima koji svojim svesrdnim angažmanom i nesebičnim darivanjem sebe, svoga vremena, rada, znanja, sposobnosti pa i materijalnih dobara svakodnevno realiziraju od najmanjih sitnica do najvećih projekata, te tako životom pokazuju da je župa za njih zaista – zajednica, šira obitelj koja je vrijedna truda, kao važan dio njihovog osobnog i obiteljskog života.

U prilog tome mnogo govori i činjenica da su gotovo svi članovi uredničkog vijeća župljani Župe sv. Pavla.

Rad na ovoj knjizi bio je, za sve one koji su sudjelovali, vrijedno iskustvo upoznavanja ili prisjećanja povijesti ove župe, ali i šireg crkvenog i povijesnog konteksta vjerskog života i života Crkve na tim prostorima.

Spomenka Bistričić je zajedno sa župnikom odradila prvu selekciju zapisa iz žune kronike. Sven Gerenčir, Vedran Vlahović i Goran Pitinac zaslužni su za digitalizaciju teksta, a lekturu je obavila  Marija Blažić.

Za prijelom, grafičko oblikovanje, digitalizaciju fotografija i tisak bila je zadužena Tiskara i knjigovežnica Ježtisak iz Ježenja.

Većina fotografskog materijala preuzeta je iz župne kronike, a pojedini materijali ustupljeni su iz Biskupijskog arhiva u Poreču.

Na kraju predstavljanja posebno priznaje iskazano je župniku, preč. Milanu Mužini, na ideji i poticaju da se krene u realizaciju tog izdanja. On je pomno pratio svaki detalj nastajanja ove knjige, brzim i visprenim duhom procijenio različite prijedloge te u trenutku donosio potrebne odluke. U konačnici je „amenovao“ svaki aspekt ovog izdanja te stoga ova knjiga na svojim stranicama nosi biljeg njegovog pastoralnog stila.

Ovaj kratki povijesni pregled pet desetljeća postojanja župe vrijedan je zapis koji će svi župljani rado imati u svome domu, te se na ovim stranicama prisjetiti nekih trenutaka, osoba i događaja iz prošlosti.

Neka ovo bude uzor i poticaj i drugim župama da istraže i zapišu svoju povijest koja nas mnogočemu može naučiti u sadašnjosti. (G. Krizman)

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.