Talijanskom okupacijom Istre nakon I. svjetskog rata te progonom hrvatskih svećenika sa župa i zatvaranjem hrvatskih škola dolazi u određenim mjestima do slabljenja vjerskog života. Takva se sudbina dogodila i u župi Baderna gdje su se mnogi ljudi udaljili od Crkve, ne zato što nisu voljeli svoju Crkvu i željeli biti vjernici nego zbog svećenika koji je bio stranac (Talijan) i nije znao hrvatski jezik. Nakon dva desetljeća u takvu sredinu, u jesen 1943. za župnika dolazi vlč. Miroslav Bulešić. Uz mnoge župne aktivnosti nastojat će u svojim propovijedima i nagovorima potaknuti ljude na molitvu.  

Ovdje donosimo propovijed na temu molitve koju je bl. Miroslav održao na „11. nedjelju po Duhovima“ (1944.). Te se nedjelje u Markovom evanđelju čitala poznata zgoda kako je Isus svojom božanskom moći čudesno izliječio gluhog mucavca. Vlč. Miroslav je započeo svoj govor navodeći riječi evanđelista Marka:

“I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi se spona jezika te stane govoriti razgovijetno, pravo” (Mk 7,35)…

Bog nam je dao moć govora zato da ga iskoristimo na onaj način, kako Bog hoće. Vidimo kada pravo ne govorimo: Mi ne govorimo pravo onda kada izrečemo što protiv Boga, našeg Stvoritelja – kao što je kletva ili protiv brata svojega, kao što je uvreda.

 A mi pravo govorimo kada Boga hvalimo, častimo, slavimo. Kad našim riječima, koje odgovaraju našem nutarnjem raspoloženju, priznajemo Boga za svojeg Vrhovnog Gospodara kojemu služimo, kojega volimo. A kada to činimo? Kad se Bogu molimo. Molitva je svako djelo učinjeno Bogu na čast, bilo tjelesno ili duševno. Molitva je uzdizanje našeg razuma ili pameti k Bogu. Molitva je tada kad se čovjek udalji od ovozemaljskih stvari i od ljudi te se uzdiže Bogu i s njime razgovara… Ta molitva može biti i samo unutarnja, ali i izvanjska; ova se pokazuje u „formulama“, obrascima. Možemo imati posebne načine ili obrasce molitve, kao što je ona prekrasna formula, čista molitva, koju nas je naučio sam Isus Krist: „Oče naš, koji jesi na nebesima…“

Bog je stvorio tijelo i dušu. Oboje moraju Bogu služiti pa bilo gdje se nalazili i bilo u kakvom su poslu. A da to može imati jednu svrhu treba to izraziti, usmjeriti te imati uvijek tu dobru nakanu. – Moli zato ona siromašna žena, koja se u svojem siromaštvu muči u radu za svoju obitelj, koju uzdržava i odgaja za Boga; moli onaj ratar na polju kada to Bogu prikazuje; moli onaj bolesnik na svojoj postelji, kada Bogu prikazuje svoje trpljenje. – I najsitnije djelo naše, ako je k Bogu upravljeno, ima vrijednost te postaje molitva. Dakle, treba da je prisutna nakana! – Kada možemo izraziti tu svoju nakanu? Na početku svakog dana. A kako? „Sve što budem danas činio, neka bude Tebi na čast!” – To je lako i svatko od nas može to učiniti. Od tada cijelo naše djelovanje jest uređeno i određeno za službu Božju. Sveti Pavao poručuje. “Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite.“ (1 Kor 10,31). Razumije se: Bogu je na čast samo ono što je dobro! -

Za koga se moliti? – Za sebe najprije. A i za druge! Za našeg bližnjega. Za onoga koji je dobar, ali i za onoga koji je zao. Da li pomaže naša molitva? – Sve je obećano molitvi: “Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište prima; i tko traži nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se” (Mt 7,7). – Potrebno je da se molitva upravlja osobito za one koji ne služe Bogu: za grješnike. Da se zadovolji za njihov grijeh i da se izmoli milost obraćenja i spasenja. – Molimo i molimo!”

Što može molitva učinjena za drugog dokazuje nam ovaj primjer. – Milosrdna sestra se je u svojim svagdanjim molitvama sjećala studenata, i u vrijeme mature molila se za maturante, da bi oni izabrali ono zvanje na koje ih Bog zove. – Mladi K. je dovršio svoju maturu, te se je dao na zabavu, na izlete da se tako opčine (iživi), nakon tolikog i teškog rada u naukama. – Nakana mu je bila postati odvjetnik. – Jedne večeri je imao, rekao bih, jedno viđenje i vidi jedan obraz, čije se usne miču u nešto šaputaju, vidi i dvije ruke sklopljene u molitvi. Neke promjene osjetio je u sebi, povuče se u kuću i tu promatrao i prosuđivao o svome zvanju. Odluči pustiti svijet i ići u sjemenište: potom svećenik i biskup. –Kao biskup misio je jednog jutra u samostanu redovnica. Kod pričešćivanja prepoznao je u jednoj milosrdnoj sestri onaj obraz koji je bio davno vidio one večeri. – Nakon mise htio je govoriti s redovnicama. No nedostajala je jedna, koja je bila u kuhinji. – Bila je baš ona koja se je (davne večeri) za nj molila. – Vidite koliko može molitva, koju jedan za drugog k Bogu uzdižemo!

            Bl. Miroslav nije samo revno o moliti govorio, poticao ljude na molitvu nego se osobno zauzeto molio. Prije same mučeničke smrti, prema svjedočanstvu mons. Jakova Ukmara, bl. Miroslav je pobožno slavio svetu misu. Slaveće si 100. godišnjicu rođenja bl. Miroslava i mi smo pozvani moliti se njegovu zagoru da se Bog po njemu proslavi i podari nam čudu kako bi mogao biti proglašen svetim. Molimo se zagovoru bl. Miroslava da nas zagovara u našim potrebama.

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.