U toplijim mjesecima mnogi kršćanski vjernici idu na hodočašća. Velika svetišta privlače osobito ljeti, kad na Veliku Gospu dostignu vrhunac. Ima više razloga zašto vjernici kreću na put. Izražava se zapravo ono što vjernik uvijek jest - hodočasnik, putnik na ovome svijetu.
Hodočasnička duhovnost je bez daljnjega kršćanska duhovnost. Sadržava njezine bitne crte i živi ih potpuno, odvažno i opasno. Zato je ostala neizmijenjena: jučer kao i danas. Onaj koji svjesno kreće, ne vraća se u prošla vremena, nego ide naprijed prema kraljevstvu Božjem. Iako ima bezbrojne prethodnike, ne vuče se nostalgično za njima, već ga nešto neodoljivo i iskonsko tjera, kao novo stvorenje, koje izbija iz dubine njegova bića. Hodočasnici se ne mogu zaustaviti, pisalo je u podlistku dnevnih novina.
Hodočasnik je svjestan da ima i bezbroj nasljednika, i kako će Sin Čovječji kad se bude vratio, iako ne bude našao vjere na ovoj zemlji, uvijek naći hodočasnike.
Hodočašće zahvaća čitavog čovjeka i uči ga da bude ono što uistinu jest. Na hodočašću pobožnost postaje tjelesna, konkretna. Pred Bogom smo hodočasnici, putnici, na hodočašću ima puno svjedoka koji ga prate: brda i doline, dani i noći, zore i zalazi. Hodočašće nije više samo slika života, hodočašće je prigoda da čovjek na mučnom i svetom putu revidira stvarnost svojega života: "Stranac sam u tvom kraljevstvu, Gospodine, putnik kao i svi moji oci" (Ps 39,13). "Svi smo hodočasnici. Kršćanin je onaj koji, makar u svojoj kući i u svojoj domovini, priznaje da je hodočasnik" (Augustin).
Na hodočašću se očituje i ostvaruje naša egzistencija. Ne pojavljuje se jasno kao danje svjetlo, niti je trenutačna kao bljesak, nego kušana dugim, strpljivim putovanjem. Razvija se polagano kao spoznaja šutljive riječi koja postepeno prožima svojim značenjem svu našu dušu. Tako u malo dana života na raspolaganju smo sebi samima; takav je i naš život u vrlo proturječnoj pojavnosti. Dobro je to znati jednom zauvijek. Proživljavajući blagotvornu krutost puta, i, zahvaljujući mu, u ispravnoj distanci prema samom sebi, prema svijetu i prema Bogu, čovjek otkriva nacrt svojega poziva, koji je uvijek pomalo mračan i nesiguran.
Hodočašće je iskustvena dinamika kršćanskog života. Sve sposobnosti, djelatnosti, kreposti i djela duhovnoga života, od molitve do žrtve, od doživljaja do ljubavi, na hodočašću se pokazuju u istinskom svjetlu i ravnoteži. Na hodočašću stvorenje se potpuno predaje evangelizaciji, jer, ako onaj koji evangelizira, po Gospodinovoj zapovijedi, treba krenuti po putovima svijeta, isto tako, iako u drugom smislu, treba činiti onaj koji hoće biti evangeliziran. Radosna mu vijest prodire kroz oči, noge, srce, duh; riječ mu Božja grize lice kao bura i led. U njemu struji jaki osjećaj posljednje snage kojom napušta krivi put da bi se vratio na pravi.
Pješačenje je, kažu fiziolozi, kompletan šport. Čitavo tijelo sudjeluje u pokretu, čitav se organizam reaktivira. Slično je i hodočašće kompletna askeza, savršena mistika. Ona vrši ono što teologija ne može sebi dozvoliti: putovi ove zemlje vode u nebo i Bog se može susresti na kraju i snagom toga puta. Ne možemo reći: ovaj put, ova prašnjava staza, ova državna, ova asfaltirana cesta dovest će nas k Bogu. Bilo bi previše lako i na kraju moglo bi biti sve krivo. Ali ono što mi ne možemo reći, uspjelo je učiniti hodočašće: tada sve postaje pravo. Državne ceste su označene nevidljivim miljokazima koji podsjećaju Boga na mjesta gdje je susreo hodočasnike i gdje su ga oni prepoznali. Svi putovi mogu voditi u Emaus.
Hodočašće sadrži čitavo kršćanstvo: ništa ne nedostaje i, stoje divno, sve je u redu. Prestaje vladati kaos. Kao u novom stvorenju, Duh puše i stavlja sve na mjesto i omekšava igru zglobova i daje mir srcu. Nije li možda, u temelju, istina da kršćanin još uvijek tjeskobno traži intimni red svih svojih duhovnih funkcija u organskom skladu sličnom tijelu u hodu po sigurnom putu?
Što je drugdje raspršeno ovdje je sve u redu ...
Naša siromašna molitva, naša često neuredna pobožnost, nesposobna ponovno povezati zamršene konce i opet spojiti rasute ulomke duše:
Ono što se drugdje troši
ovdje biva pojačanje i potpora...
Ono što je drugdje naporno ovdje započinje tiho i mirno ... (Ch. Péguy.)
Ovim mirnim početkom duša se odlučuje za nekoliko dana svoj život uskladiti s vlastitom nadom. Čovjek je pronašao takvo rješenje nakon što je spoznao Boga, nakon što je doznao da je taj Bog izabrao sebi narod kojemu je dao nevjerojatna obećanja.
Prema Petoknjižju, u Izraelu su tri velika hodočašća. "Tri put na godinu neka svi tvoji muški stupe pred Gospodara Jahvu" (Izl 23,17), tj. u Jeruzalemu, u Hramu gdje je boravila slava Božja. To su blagdani, "sveti zborovi", gdje su slavili Boga koji je vladao kao Bog Izraelov, Bog jučer i uvijek, Bog kojega treba slušati, ljubiti i častiti. Odgovoriti na ove Božje pozive bila je radost za pobožne i vjerne Izraelce: "Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u Dom Gospodnji!" (Ps 122,1). Ovi su se blagdani slavili na čovjekovu radost i na slavu Božju. Bila je to Pasha, Pedesetnica i blagdan Sjenica. Blagdan Pashe nas uči da je hodočašće polazak, pokret iz svijeta koji nas tako lako zarobljava. Blagdan Pedesetnice nas uči da nitko ne smije doći pred Boga praznih ruku (Izl 23,5) i da čitavo hodočašće izražava i ostvaruje odluku da mu prinesemo prvine nas samih. Blagdan Sjenica pak nas podsjeća da ovdje nemamo stalan grad, nego da se svatko od nas zaputio prema vječnome gradu, nebeskom Jeruzalemu kojega je sam Bog graditelj i tvorac (Heb 13,14; 11,10).
Netko krene u potrazi Onoga koji ga uznemiruje i koji je za njega već "smjer srca" (Rilke). Drugi pak kreće na put jer poznaje toga Boga, jer je čuo njegov glas, okusio njegovu ljubav. Treba li naglasiti da je svako hodočašće pokorničko? Njegov učinak treba biti obraćenje, tj. ponizan povratak Bogu kojega je namjerno ili nenamjerno napustio. Put označava udaljenost našega progonstva ili našeg zarobljeništva, a napor putovanja nam pomaže da prosudimo što nas dijeli od spoznatog i ljubljenog Boga; iz pravog kajanja rađa se nada koja prelazi u radost susreta. Iako želi tražili posebne milosti, iako ima posebne nakane, hodočasnik hoda u prvom redu da ostvari svoj dugi povratak Ocu, priznajući odsutnost Oca u svojemu životu. Priznaje da se vraća jer hoda; ostavivši u tom času sve brige, priznaje da je Bog za njega sve.
Jedini je uvjet da se ne pretvara i iskušava Boga. "Odbacite tuđe kumire koji se nalaze u vašoj sredini, očistite se i preobucite... (Post 35,2) Od rođenja do smrti na nas vreba idolatrija. Zavode nas bogatstvo, ljepota, vlast. Znamo da su prolazni i relativni. Onaj tko hodočašća ne učini činom poslušnosti, poniznosti, vjere, samo će se osrednje i pobožno prošetati. Moći će ići od svetišta do svetišta, "tumarat će od mora do mora, od sjevera do istoka potucati se ištući riječ Jahvihu, ali je neće naći" (Amos 8,12). Pravi hodočasnik postaje raspoloživ i hodočasnička atmosfera samo pogoduje ovoj raspoloživosti. Zbilja, tražiti Boga znači pustiti da On tebe nađe. "Tvoje su riječi pjevale u mojemu srcu, U zemlji mojega hodočašća..:" (Ps 119, 54)
Neka je žena čekala u zrakoplovnoj luci. Kupila je knjigu za čitanje da joj prođe vrijeme. Pritom je kupila vrećicu keksa. Našla je mjesto te je sjela. Bila je zadubljena u čitanje, ali je ipak primijetila da je čovjek koji je sjedio uz, neviđenom bezobraznošću, uzeo par keksa iz vrećice između njih. Nastojala je to zanemariti da između njih ne izbije svađa. Nastavila je čitati, dok je neustrašivi kradljivac smanjivao sadržaj vrećice. Kako je prolazilo vrijeme, sve se više uzbuđivala. Kako je ona uzimala kekse, tako je i njezin susjed. Kad je ostao samo jedan, mislila je što da čini. Sa smiješkom na licu, glasno se nasmijavši, on uzme i posljednji keks. Dadne joj jednu polovicu, drugu uzme on. Ona mu je zgrabi iz ruku i mislila je: "Majko moja, ovaj je tip nezasitan i k tome i neodgojen, nije pokazao ni najmanji znak zahvalnosti!" Nije se sjećala da je ikad bila tako uzbuđena i uzdahnula je kad su najavili njezin let. Pokupi svoje stvari i uputi se prema izlazu ni ne pogledavši kradljivca keksa. Popela se u zrakoplov i uvalila u sjedilo tražeći knjigu koju je skoro pročitala. Kopajući po torbi ostala je bez daha od iznenađenja. Evo pred njezinim očima njezina vrećica keksa. "Ako su moji ovdje - uzdisala je očajna - onda su oni drugi bili njegovi, a on mi je stalno davao svoje!" Prekasno da se ispriča, shvatila je bolno. Ona je bila bezobrazna, nezahvalna kradljivica!
NESRETNI KRALJ
Priča iz Maroka
Bio jednom u Maroku kralj koji je jako volio jesti, jeo je tako da se odebljao kao bačva. Od debljine nije se više mogao kretati, nije se više mogao popeti na devu niti šetati kraljevskim perivojem. Tako je morao provoditi dane zavaljen na divanu. Napokon je obolio.
Jednog je dana kralj pozvao svoje savjetnike i kaže im:
- Bolestan sam i trebam liječnika koji će me izliječiti. Tko bude uspio, dobit će moju kćerku za ženu. Ali ako mi ne uspije pomoći, odrubit ću mu glavu.
Dakako nitko se nije usudio poći kralju: svaki liječnik u kraljevstvu više je volio svoju glavu. Između savjetnika samo se jedan usudi poći kralju. Skine turban i duboko se nakloni te reče:
- O moj kralju. Ja vam mogu pomoći. Liječnik sam i astrolog. Ove ću noći pitati zvijezde kako bih riješio vaš problem.
Kralj mu zadovoljno s pouzdanjem odgovori:
- Dobro, idi, čekat ću tvoj odgovor sutra u zoru.
Savjetnik u stvari nije bio ni liječnik ni astrolog. Ode kući i navečer legne spavati. Drugo jutro mirno se probudi i ode u kraljev dvorac.
- Dakle, kakav mi lijek nosiš? – upita kralj.
- O moj gospodaru, žao mi je ali za vas nema više spasa, jer su zvijezde rekle da ćete za tri mjeseca umrijeti!
Kralj se prestraši i povika:
- Zar baš tako mora biti?
- Svakako, kralju moj! Ako mi ne vjerujete, na kraju mjeseca možete mi odrubiti glavu.
Kralj se rasrdi, pozove stražare i naredi im:
- Odmah s njime u zatvor! Savjetnikova predviđanja jako su ražalostila kralja. Toliko se zabrinuo da više nije mogao jesti. Prolazili su dani a on je žalosno promatrao sve lijepe stvari koje će izgubiti kad prođe jedan mjesec. Jednog dana dok je promatrao kako lete galebovi, sjetio se kako je tratio vrijeme jedući. Otada je svaki trenutak svojega dana posvetio otkrivanju prirodnih ljepota; počeo je šetati vrtovima odlazeći sve do šume. Hodao je, hodao, svakim je danom sve više mršavio. Kad je prošao jedan mjesec, savjetnik je doznao kako se kralj jako promijenio te zaželje vidjeti ga. Kad su se gledali licem u lice, savjetnik reče:
- O moj kralju, priznat ću vam veliku tajnu, ali obećajte mi da mi nećete odrubiti glavu. .
- Dobro, reci samo, kaže kralj.
- Lagao sam vam, nastavi. U stvari ja nisam ni liječnik ni astrolog. Morao sam vas prevariti jer sam vas jedino na taj način mogao spasiti. Strah od smrti vas je naučio cijeniti toliko drugih stvari a ne samo jelo.
Kralj začuđeno reče:
- Dakle, nije istina da moram umrijeti.
Savjetnik odgovori:
- Ne, moj kralju. Ja ne mogu nikad doznati ono što zna samo Alah. Zahvalite Alahu za sve što vam je dao u ovom mjesecu, a ja vam već sada zahvaljujem za svadbu s vašom kćerkom.
Kralj, smiješeći se, reče:
- Ja uvijek držim svoju riječ, zato ćeš imati moju kćer.
Od tog je dana kralj bio sretan i hvalio je Alaha za ponovno stečeno zdravlje!
Mysterium lunae Novi zavjet veli za Boga da je (ne samo 'ljubav' ili 'duh' nego također) 'svjetlo' (1, Iv 1,5). U Ivanovu evanđelju, u poznatim 'ja-izjavama', Isus za se veli: „Ja sam svjetlo svijeta" (Iv 8,12). U evanđelju 5. nedjelje A isti je predikat („biti svjetlo") pridjenut zajednici oko Isusa ('gradu na gori', Mt 5,14). „Mi" (eklezijalni „mi") jesmo i nismo svjetlo: jesmo ukoliko se bitna svjetlost, ona Božja, s nas odrazuje (kao sunčeva od mjeseca: otačka teologija je voljela uzimati 'mjesec' kao simbol Crkve – mysterium lunae): i nismo svjetlo, ako mislimo na svoju autohtonu svjetlost (kao ni Ivan Krstitelj: on nije svjetlo, nego svjedok u funkciji svjetla, čovjek koji daje svjedočanstvo za svjetlo). – To se svjedočanstvo u evanđelju općenito konkretizira u dobrim djelima (ili 'lijepim djelima' – ta kala erga). „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima."
Voli svoju župu Surađuj, moli i trpi za svoju župu, jer je moraš smatrati svojom majkom kojoj te Providnost povjerila: pitaj Boga da bude kuća bratske obitelji i gostoljubiva, kuća otvorena svima i na službi svima.
Doprinesi akciji da se potpuno ostvari. Surađuj, moli, trpi jer je tvoja župa prava zajednica vjere: poštuj svećenike svoje župe pa i kad bi imali nedostatke: oni su Kristovi poslanici za tebe. Gledaj ih očima vjere, ne ističi njihove pogreške, ne sudi olako njihovu bijede, jer Bog oprašta i tvoju bijedu. Zauzmi se za njihove potrebe, moli za njih svakog dana. Surađuj, moli, trpi da tvoja župa bude prava euharistijska zajednica, da Euharistija bude „živi korijen njezine izgradnje“, ne suhi korijen, bez života. Sudjeluj u Euharistiji, po mogućnosti u svojoj župi, sa svim svojim snagama. Raduj se i svim svojim snagama podupiri sve lijepe stvari u svojoj župi. Ne blati nikad jezik u ljutnji protiv nerada u svojoj župi: naprotiv zasuči rukave i čini sve ono što se od tebe traži. Sjeti se: ćakule, častohleplje, isticanje, htjeti biti prvi, rivalstvo – paraziti su života u župi: mrzi ih, bori se protiv njih, ne podnosi ih nikada! Temeljni zakon služenja jest poniznost: na nameći svoje ideje, ne gaji ambicije, služi u poniznosti. Prihvati da budeš po strani, ako dobro svih, u nekom trenutku, bude to zahtijevalo. Samo ne prekriži ruke, baci se naprotiv u najneugodniji posao koji svi izbjegavaju, i neka ti ne padne napamet da osnuješ opozicijsku stranku! Ako je tvoj župnik samosvojan i ne da raditi, ne dramatiziraj; župa neće zbog toga propasti. Uvijek ima područja gdje će ti župnik dati punu slobodu djelovanja: molitva, siromasi, bolesnici, osamljene i zapostavljene osobe. Bilo bi dosta kad bi sva ova područja bila živa i župa bi postala živa. Molitva, zatim, nitko ti ne postavlja uvjete niti ne može ti je uzeti. Promisli dobro da se, u poniznosti i ljubavi, može reći bilo koja istina u župi. Često arogancija i drskost koče svaki korak i podižu zidove. Nedostatak strpljivosti, ponekad, odbija najbolje inicijative. Kada stvari ne idu, kušaj uprti prstom na sebe, umjesto protiv župnika ili protiv svećenika, , ili protiv drugih, ili protiv situacija. Imaš li svoje odgovornosti, imaš li precizne dužnosti: budeš li hrabar i autokritičan, strogo i iskreno, možda ćeš imati više svjetla o granicama drugih. Ako tvoja župa izaziva samilost, krivnja je i tvoja: dosta je šaka revnih ljudi da stvore revoluciju, dosta je skupina odlučnih ljudi spremnih na sve da dadnu novo lice župi. I moli neprestano za svetost svojih svećenika: sveti svećenici su izvanredno bogatstvo naših župa, sveti svećenici su spas naših mladih. Pavao VI. kod otvorenja župe Gospe Lurdske u Rimu 23. II. 1964.
Kontroliraj je li prefiks točan. Ne biraj broj a da nisi dobro promislio da ne bi telefonirao u prazno. Ne ljuti se kad čuješ da je „zauzeto“. Čekaj i pokušaj nanovo. Jesi li siguran da si birao točan broj? Misli da telefonirati Bogu nije monolog. Nemoj stalno govoriti samo ti, već slušaj što će ti On reći. U slučaju da se prekine veza, kontroliraj da nisi ti prekinuo. Nemoj se naviknuti da zoveš Boga samo kad je niža tarifa, ili većinom nedjeljom. I radnim danom trebaš naći vremena, makar kratko ali redovito da telefoniraš. Pomisli da pozivi Boga nemaju impulse. Netko će reći… zaboravio si mi dati broj. Ne… nisam zaboravio broj, ako dobro tražite naći ćete ga u svojemu srcu.
Čovjek, bespomoćno izložen nekoj bolesti i bez ikakve nade da će je nadvladati vlastitom snagom ili uz pomoć drugih ljudi, možda će moliti za čudo, očekivati ga, nadati mu se. Tko ne može moliti za čudo, jer smatra da čudo ne postoji, u osnovi sumnja u smisao molitve uopće. Ako ozbiljno shvaća svoje pravo da Boga za nešto moli, njegova molba može postati zahtjev: Moraš učiniti čudo! Bez tvog čuda sve je gotovo! Pod riječju »čudo« misli se na događaj koji se ne da objasniti, već samo izvesti iz Božje slobode. Tko nešto drži do ljudske slobode, tj. do njegove stvaralačke snage, do njegove sposobnosti da učini nešto što nije morao učiniti, nikako neće moći zanijekati da Bog može učiniti nešto a da ne bude na to prisiljen zakonom uzroka i posljedice. Tko razgovara s Bogom, molit će ga za to da u svojoj slobodi izvede spasiteljski čin. Moliti za zdravlje znači vjerovati u čudo. To se ne može rastaviti.
Ovo je istina: On je naše bolesti ponio
naše je boli na se uzeo.
Na njega pada kazna —
radi našega mira,
njegove nas rane iscijeliše.
Svojim bolima pravednik spašava mnoge
i krivicu njihovu na sebe uzima.
Izaija 53
Gospodine, želim ozdraviti. Ti si nosio naše boli. Uzmi sve moje snage u svoju ruku i iscijeli me. Amen.
Gospodine, ti si mir. Ja sam nemiran i pun straha. Ti si moje grijehe uzeo na se. Dodi! Daj mi mir. Amen.
Iz dubine vapijem k tebi, Gospodine. čuj glas moj i pomozi mi, jer iz nevolje i straha vapijem.
Molim za tvoju blizinu i tvoju pomoć. Molim te da učiniš čudo na mom tijelu i na mojoj duši i da ih izliječiš.
Ne poznajem tvoje misli. Ne znam zašto sam bolestan. Uvjeren sam samo u to da je ovo tvoja volja.'
Bio sam zdrav i oslanjao se na svoju snagu. Sad se drugi brinu za me. To je bila tvoja volja. Želim to naučiti.
Živio sam medu zdravima i nisam vidio bolesnih. Sad vidim oko sebe more patnika. Daj mi oči za sve koji sa mnom trpe.
Mislio sam da se moj život nastavlja bez kraja. Ali ovaj čas me približava mom svršetku. Pripravi me na čas moje smrti.
Uvijek sam radio i nikad nisam imao vremena. Sad mi vrijeme prolazi uzalud. U svemu tome vidim tvoju volju.
Ostavio sam za sobom mnogo nereda. Mnogo svađa, mnogo neljubaznosti i okrutnosti srca. Oprosti mi moj dug i daj mi vremena da i ja svima oprostim.
Ozdravi me, Gospodine, na tijelu i duši i daj da zdrav iznova započnem na ovoj zemlji ili, ako je tvoja volja, u vječnom životu.
Predajem se tvojoj volji. Želim tebe naći, tebe primiti, tebi zahvaljivati i tebe uvijek slaviti.
Jörg Zink
Govori nam o Boli
A jedna žena prozbori i reče: Govori nam o Boli.
A on kaza: Vaša je bol lomljenje ljuske koja zatvara vaše poimanje.
Kao što se ljuska ploda mora slomiti da bi mu jezgra izišla na vidjelo, tako i vi morate upoznati bol.
I ako vam se srce uzmogne diviti svakidašnjim čudesima života, vaša vam se bol neće činiti ništa manje čudesnom od radosti;
I prihvatit ćete doba svojega srca, kao što uvijek prihvaćate godišnja doba što prolaze nad vašim poljima.
I gledat ćete spokojno kroza zime svojega bola.
Mnogo ste svoga bola sami odabrali.
To je gorki napitak kojim liječnik u vama vida vaše bolesno jastvo.
Stoga, vjerujte liječniku, i popijte njegov lijek tiho i spokojno;
Jer, njegovu ruku, ako i jest teška i tvrda, nježno vodi ruka Nevidljivoga,
I posuda koju donosi, ako vam i peče usne, načinjena je od gline što ju je Grnčar ovlažio svojim svetim suzama.
Sveučilišna košarkaška momčad se pripravljala za prvo sudjelovanje na američkome studentskom državnom prvenstvu. Između priprava mladići su se okupili na misi. Kapelan je u propovijedi rekao da za deset godina nitko neće pamtiti jesu li ili nisu osvojili prvenstvo. Bit će samo važno što su postigli između treninga:
Jesmo li postali bolji ljudi? Jesmo li postali ljubazniji? Jesmo li jedan prema drugome više prijatelji? jesmo li vjerniji i solidarniji? Je li trening produbio naše međusobno povjerenje ? Jesmo li rasli kao momčad i pojedinci?
Kad je svećenik nakon mise svlačio miso odijelo, čuo je kako trener govori igračima: »Pričekajte još samo trenutak. Svećenikove mi riječi ne daju mira. Zabrinjava me, jesam li vam pomogao da se između treninga za državni nastup zbližite.
Jesmo postali bolji ljudi? Jesmo li postali ljubazniji? Jesmo li jedan prema drugome prijatelji? Jesmo li vjerniji i solidarniji? Je li trening produbio naše međusobno povjerenje? Jesmo li rasli kao momčad i pojedinci?
Ako sam vam u tome pomogao, onda smo pobijedili bez obzira na rezultat koji ćemo postići na prvenstvu. Ako nisam, tada smo sagriješili protiv Boga, protiv naše obitelji, protiv naše škole i jedan protiv drugoga. Nadam se da nismo sagriješili. Molim Boga da ne sagriješimo.«
MUDRIJI I BOLJI
Student je došao poznatom francuskom filozofu i znanstveniku Blaisu Pascalu i rekao: »Kad bih imao tvoju pamet, bio bih bolji čovjek. Pascal se zamislio nad dubinom te izjave, trenutak je šutio pa odgovorio: »Budi bolji čovjek i imat ćeš moju pamet.“
DVA UČINKA
Američki izumitelj Thomas Alva Edison je izuzetno cijenio vrijeme i novac. Kad god je svojim posjetiteljima tumačio svoje izume, netko od njih bi ga uvijek upitao: »Gospodine Edison, zašto imate tako kompliciran ulaz na vaš posjed; svatko tko želi ući mora gurnuti taj pokretni križ?« Edison je uvijek jednako odgovarao: »Svatko tko gurne pokretni križ na ulazu u vrt, pretoči sedam galona vode u rezervoar na krovu.«
Velika je mudrost pravilno upotrebljavati svoje vrijeme, svoje sposobnosti i svoj novac - u službi drugoga i Evanđelja. Jesmo li se kad pitali što ćemo reći na Božje pitanje kako smo upotrebljavali svoj vrijeme, sposobnosti i novac?
PAMET I SRCE
Bog, Gospodar radosti, blagoslovio me je posebnim sinom. Tako me je usrećio, a nisam znao kako ga odgojiti. Da, što znači imati nekoga posebnog! Ne lukavog, nego sina posebnoga. Kako je odgovorno imati sina Josipa, koji ima pamet kao biser, kao sunce!
Kad je Josip imao šest godina, vidio sam da čita priče. Gutao ih je kao što se guta slasna hrana. Nije bilo nimalo srca u mome Josipu, samo pamet. Bio je sama pamet, ništa od srca. Čitao je priču o siromašnom starcu koji je želio prije smrti posjetiti Jeruzalem. I koliko je zbog toga starac pretrpio! I moj je Josip uživao u priči, uživao je do posljednje stranice, a kad je završio s čitanjem otkrio sam kakvo pamćenje ima. Ponosno me je gledao i napamet mi ponovio čitavu priču. A ja sam u srcu plakao.
I zapitao sam Gospodara radosti: »Zašto? Što si mi to učinio? Zar mi je trebao sin s tolikom pameti? Molim te, daj mojemu sinu srce! Daj mojemu sinu dušu! Udahni mu suosjećanje. Pravednost, milinu, strpljenje u trpljenju i podnošenju bolesti, to želim za svoga sina, a ne pamet bez srca i duše.«
O kad bi to pročitali u Ministarstvu obrazovanja i nad tim se zamislili? I neki od roditelja!
Želio sam majčino mlijeko, dobio sam bočicu.
Želio sam roditelje, dobio sam igračke.
Želio sam govoriti, dobio sam knjigu.
Želio sam učiti, dobio sam svjedodžbu.
Želio sam misliti, dobio sam znanje.
Želio sam pregled, dobio sam pogled.
Želio sam slobodu, dobio sam nužnost.
Želio sam ljubav, dobio sam spolni odgoj.
Želio sam zvanje, dobio sam posao.
Želio sam sreću, dobio sam novac.
Želio sam smisao, dobio sam karijeru.
Želio sam nadu, dobio sam strah.
Želio sam se promijeniti, dobio sam samilost.
Iz knjižice: Božo Rustija, Sitne zgode s biserom, KS 2009.
Naša je demokracija minirana. I naši mi predstavnici izgledaju kao neodgovorni rudari koji stanu pušiti cigarete u rudniku punom plina. Norberto Bobbio
Postala je književna vrsta govoriti loše o političarima, ali treba priznati da čine sve da to zasluže. Nikad kao u naše dane – posebno u Italiji – potvrđena je sumnja britanskog pisca Roberta L. Stevensona prema kojemu „politika je jedina profesija za koju se drži da nije potrebna nikakva posebna sprema“. Ali filozof Norberto Bobbio (1909.-2004.) u svojem pismu, iz kojega je uzet gornji navod, pismu koje je uputio 1964. povjesničaru Giuseppe-u Tamburrano, dodao je još sljedeću primjedbu: rizik je za čitavu naciju nepripravnost, površnost, nesavjesnost izvjesne političke klase. I u svezi s dimom, naveo bih oštre riječi Indra Montanellija: „Čudna naša zemlja. Kažnjava abuzivne prodavače cigareta a nagrađuje prodavače dima“. I nastavlja: „Naša je sklonost prema onima koji su na vlasti i govore ono što misle. Jedino bismo željeli da misle o onome što kažu“. Nakon toga želio bih ipak svima saopćiti suprotnu misao, koju je iznio drukčiji političar, Giorgio La Pira (1904.-1077.): „Nek se ne rekne ona poznata malo ozbiljna izreka: politika je ružna stvar! Ne: politički angažman … je angažman za humanost i svetost; angažman koji treba za sobom povući napore za život koji je prožet molitvom i meditacijom, razboritošću , jakošću, pravdom i ljubavlju“. I ako je istina da svaki narod ima onakve političare koje zaslužuje, je li možda slučajno da se poštenje, značaj, pripravnost, ozbiljnost, pravda prije svega afirmiraju polazeći odozdo. Gianfranco Ravasi, Le parole del mattino
Lom u biografiji Poznaješ li i ti lom u biografiji? Ne mislim pritom uobičajeno gore dolje u olujama života, da se osjećaš sad bolje sad lošije, već prema prognozi vremena osjećaja i doživljaja. Ne, mislim oštar zaokret, lom, kada je poslije sve drukčije nego prije. Smrt dragog čovjeka može biti takav rez. Ili nova ljubav. Dijagnoza raka, infarkt; teška operacija, sretno završeni udes, Možda i mistično iskustvo. To je kao novo rođenje, uključivši trudove i radost. Otada za tebe vrijedi novi kalendar. Računaš vrijeme: prije dana X i nakon njega. Drukčije doživljavaš ljubičice i prvi snijeg. Često otkrivaš previđene stihove u poznatoj pjesmi. Voljenu glazbu slušaš kao otkriće. Zajedno slaviš božićno bogoslužje kao da je prvi put, ili posljednji. Sve poprima novu kakvoću. Sitnice postaju važne. Značajno ti izgleda banalno. Prednosti se pomiču. Ništa nije više samo po sebi razumljivo. Je li i tebi to poznato?
Hermann Josef Coenen
Predrasude
Jer je tvoj otac bio u zatvoru, i ti ćeš kršiti zakon. Jer si jednom krao, opet ćeš krasti. Jer si bogat, ne znaš za bijedu. Jer odbacuješ iskorištavanje, ti si komunist. Jer kritiziraš Crkvu, ti si heretik. Jer si vjeran Crkvi, nisi tolerantan. Jer si daleko od kršćanstva, ne možeš biti dobar. Jer se zoveš kršćaninom, glumiš ljubav. Jer si mlad, Ne razmiješ ništa od života.
Jer si star, kočiš napredak. Jer se strogo držiš načela, reakcionaran si. Jer tražiš nove putove , odbacuješ iskušano.
Iz staroga i novoga spleta ljudskih predrasuda povučeni neki konci.
Nijedna od nebrojenih predrasuda nije istinita. Nijedna ne služi miru. Nijedna ne gradi bratstvo/sestrinstvo. Svaka prijeti čovještvu u svakome od nas. Svaka može smrtna. Svaku treba razgraditi. kako se to može učiniti?
Odgovor daje jedina pred-rasudba Božja izrečena svakom čovjeku: Jer si moje dijete, ja te ljubim! Christa Peikert-Flaspöhler
Priredi Božić oko sebe
Ako daruješ poklone za Božić,
daruj ih sa srcem
i ne zato što treba…
i ako ih primaš
neka tvoj smiješak dolazi iz tvoje dubine
i ne samo s vrška tvojih usana…
Ako posjećuješ bolesnike,
starije osobe i same
zavrijeme blagdana,
ne posjećuj ih iz običaja,
nego zbog radosti koju im donosiš
i oni će ti znati uzvratiti…
Ako ideš u crkvu na ponoćku,
ne samo stoga što je Božić,
nego jer je Isus došao na zemlju
za tebe i za cijeli svijet
i jer mu želiš reći hvala
što je postao jedan od nas…
Ako sasvim iskreno moliš Gospodina
iz dubine svojega srca
i iz dubine svojega bića,
ako poslužuješ manjega od sebe,
ako zlo ispravljaš dobrim,
ako srdačno primaš siromaha,
ukratko, ako ljubiš na tisuću načina,
Božić je oko tebe.. I Isus nije uzalud došao k tebi.
Jules Beaulac
Zamisli da je svaki poljubac korak protiv okrutnosti…
Zamisli da je svaki sretni smiješak korak protiv ovog opasnog svijeta…
Zamisli da je svaka maca korak protiv tuge…
Zamisli da je svaki dar korak protiv zla…
Zamisli da je svako srce korak protiv straha…
Zamisli da je svako vrijeme odmora korak protiv nasilja… i ako si žalostan, onda misli,
da ćeš dobiti poljubac
da će smiješak promijeniti tvoju budućnost
da će te maca razvedriti
da će te srce poboljšati
i da će te vrijeme odnora osloboditi tvoje patnje.
magarac iđaše smijući se, noseći Djevicu Mariju i Dijete Isusa, stvoritelja svijeta i ljudi. Izvanredno je da magarac nosi Dijete-Boga,
ali da je zbog toga radostan, to je normalno. Ne znam zašto bi magarac morao moliti pokorničke psalme, kad na svojim leđima nosi Dijete-Boga. Ovaj magarac, siguran sam, nije žalostan,
smije se, također govori, od vremena do vremena.
U katedrali u Autunu, božićna noć,
Kada su svi otišli,
sve su životinje u katedrali sišle sa svojih stupova:
ima ih sedamdeset i šest.
Išli su prema jaslicama, bile su vrlo lijepe. Inače stanu pred kapitel porođenja i plešu i pjevaju: Božansko se dijete rodilo.
Magarac bijega u Egipat,
koji je smiješeći se sišao sa stupa u kapitularnoj dvorani,
ondje gdje, inače, kanonici drže svoje govore,
magarac bijega u Egipat,
koji je najdražesniji od životinja,
popeo se na propovjedaonicu i održao govor.
Jedne je godine održao ovaj govor:
Braćo moja, ljudi će uskoro doći,
vi ćete se opet popeti na svoje stupove,
jer ljudi, koji ne razumiju ništa,
iznenadili bi se da vas ovdje vide.
Oni se drže važnima,
i nisu kadri međusobno se sporazumjeti!
Ne znaju da ste vi, svojim držanjem,
propovijed za ove siromašne ljude, Oni mi se smiluju. Evo što bih vam htio reći
dok me gledate: Gospodo, ja sam jedino biće na ovom svijetu
sretan zbog svoje sudbine i ne tražim drugo mjesto:
želio bih da je uvijek bijeg u Egipat. Molim vas, gospodo,
od vremena do vremena, činite kao ja,
bit ćete sretni.
Od vremena do vremena, idite na put za Egipat,
Stanite uz onoga koji je na vratima,
Od vremena do vremena, budite magarac i nosite Boga.
Amen.
I svi odgovoriše.! Deo gratias“
i svi su se složno pozdravili i svi se vratiše, svaki na svoj stup, magarac posljednji, sa smiješkom. Denis Grivot
--
„
Katedrala sv. Lazara u Autunu. Šuma stupova, zgode ukrašene listovima i cvijećem pripovijedaju nam evanđelje. Bogato ukrašena vrata, kapiteli na stupovima, kasnije vitraji, freske, slike – ilustrirana Biblija, trajna propovijed u slikama i za nas danas.
Likovi osoba, listovi, životinje, svi nam pričaju svoju priču. Tako i magarac, magarac koji govori. Postoji i Isusov magarac. Ostao mu je uvijek vjeran. Od rođenja u jaslicama, bijega u Egipat, sve do Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem, kad je išao u smrt. Koračao je po cvijeću i plaštevima koje su prostirali po putu. Pravi trijumf za magarca!
Sada je Božić. Tišina uz Dijete, Mariju i Josipa. Potajna blizina čovjeka i životinja u značajnim trenucima života. Što je magarac molio pred Djetetom? Što mi molimo pred jaslicama? Ponekad je dosta biti ondje, slušati i gledati. Molitva pred jaslicama nije zamršena. I nije dosta samo moliti. Treba činiti kao magarac i nositi Boga, Dijete-Boga. Donositi ga drugima, podijeliti s njima radost božićnog susreta.
Neka je očajna žena došla svome ginekologu i rekla: „Doktore, vi mi možete pomoći, imam veliki, vrlo veliki problem… Moj sin nije još napunio ni godinu dna, a ja sam ponovno trudna. Ne želim druge djece u tako kratkom vremenskom razmaku, možda za koju godinu.“ Tada je liječnik upita: „Dobro, što onda želite da ja učinim?“ Žena odgovori: „Želim prekinuti ovu trudnoću i računam na vašu pomoć.“ Liječnik se tada zamisli i nakon duge šutnje reče: „Mislim da sam našao rješenje za vaš problem, manje opasan za vas.“ Žena se nasmiješi misleći da je doktor prihvatio njezin zahtjev. Doktor nastavi: „Onda, draga gospođo, da se riješi vaš problem i da nemate dvoje novorođenčadi u tako kratkom vremenu, najbolje je da ubijemo ono što imate u naručju. Tako ćete se moći odmarati devet mjeseci dok ne dođe drugo. Ako ga trebamo ubiti, nema razlike između ovoga i onoga. Pa i ako žrtvujete ovoga što imate u rukama mnogo je lakše, jer neće biti rizika za vas.“ Žena ostade više nego očajna i reče: „Ne doktore, zločin je ubiti dijete!“ Doktor odgovori: „ Pa tako i ja mislim, ali vi ste bila uvjerena da vam mogu pomoći.“ Nakon kratkog razgovora doktor je shvatio da je njegova lekcija djelovala, te je i majka shvatila da nema nikakve razlike između djeteta u naručju i djeteta u njezinom trbuhu. Nasmiješi i reče: „Vidjet ćemo se za tjedan dana nakon prve ekografije i i čut ćemo srdašce maloga brata.“
Tri kuće
Bio jednom neki čovjek malen kao vršak igle.
Da, još manji. Bio je malen, ali je ludo želio rasti!
Pomisli: nakon tek 15 dana, otkada je počeo živjeti, bio je već 125 tisuća veći. Nevjerojatno! Ipak je baš tako. Čovjek je boravio u čudnoj kući koja se kretala gradom, koja se prigibala do zemlje; uvečer je pak lijegala u postelju i ujutro je ustajala.
Kuća je bila udobna i topla, ali imala veliki nedostatak: bila je sasvim mračna kao zatvorena vreća. Ondje unutra nije se moglo vidjeti ništa: ni mravi, ni konji, ni auta. „Dosta, reče napokon čovjek jednoga dana, nakon devet mjeseci; dosta, hoću izaći, hoću izaći…“ I počne gurati --- i evo ga vani! I nakon duže vremena reče: „O, napokon mogu trčati, igrati se, kupati se, plivati… Sasvim drukčije nego u prijašnjoj kući! Ova je divna: tu je sunce, biljke, cvijeće, kiša, snijeg…?
Osamdeset je godina čovjek svako jutro uzdizao ruke i uzahvaljivao: „Kako je lijepa ova zemlja!“
Bio je sretan i zadovoljan. Jednoga se pak dana ražalostio. Gledao je kako sunce zalazi i dolazi noć; padalo je lišće sa stabala i bila su ružna; cvijeće je venulo, trava je postala sijeno, a snijeg blato. Onda počne misliti o nekoj drugoj kući, gdje su mnoga zelena stabla, crveno cvijeće, bijeli snijeg i žarko sunce. Dok je razmišljao, umre. I svi su plakali. On se pak smijao! Nevjerojatno, ali on se smijao, smijao… Kladim se! Čim je umro, otvorila su se vrata gdje su bile nezamislive stvari. Dobar Otac – prava Ljubav! – zagrli ga: Majka – lijepa i ljupka, poljubi ga. Poljubi ga i povede za ruku: „Dođi i budi s nama! Gledaj, ovdje je sve novo: nova zemlja, novo nebo, nove zvijezde. Dođi!“
Čovjek nije više ništa razumio. „Nisam li ja umro?“
„Ne, ne, vikali su mu milijuni glasova; živ si, živ zauvijek!“
Lud od radosti, čovjek počne klicati: „To je moja kuća!“ Tako završava priča o tri kuće. Istinita povijest: povijest moja i tvoja. Povijest svih ljudi koji hode ovom zemljom, i, tu i tamo pogledaju na nebo, gdje više nema ni plača ni suza, svi su radosni s Isusom, Marijom i svim svetima.
Jesu li starci beskorisni?
Gospodine, već sam star. Već smo odavno napustili Bibliju gdje se starost smatrala povlasticom.
Potrošački svijet tehnike učinio nas je beskorisnima. Više nismo produktivni i ne vrijedimo ništa. S mukom nam daju penziju kao milostinju.
U svijetu gdje se mnogo putuje, starci su naročito nezgodni jer se ne zna gdje ih ostaviti; ako baš ne služe kao čuvari djece. Ali kad nisu ni za to, čeka nas dom za stare osobe: slobodan zatvor, groblje živih…
Malo je onih koji znaju što za staroga znači iskorijeniti ga iz njegove zemlje, da bi bio zatvoren u betonskim zgradama. Kažu da su ondje na sigurnijem. Ali mi smo kao osuđeni na smrt bez zraka naše zemlje. Zašto nas ne ostave da umremo ondje gdje smo živjeli, ljubili, trpjeli?
Dakako pojam se iskustva stubokom promijenio, jer se danas u deset godina više proživljava nego prije u četrdeset. Sve je površno brzo, bez korijena.
Molimo te, Gospodine: zar zaista nemamo ništa što bismo dali mi stari?
Mislimo da starost prihvaćena s vedrinom može pružiti riječ i primjer nade ovoj tako očajnoj mladeži.
I vi, mladi, koji ste otvoreni za nježnu ljubav, jeste li spremni razglašavati na sve strane pravedne potrebe nas starih?
Sjeti se, Isuse, vapaja ljubavi i pomoći za milijune starih na svem svijetu. Sjeti se!
U nekoj zemlji, gdje su svi ljudi bili kao kraljevi, živjela jednom sretna i zadovoljna kraljevska obitelj. Jednog dana rekoše roditelji svojemu sinu: „Sada si odrastao i možeš otići u svijet. Budeš li donio kući dragocjeni biser, koji sada čuva zmaj, golema neman, tada ćeš postati kralj.“ Kraljević je tada skupio svoje stvari i krenuo u tuđinu. Njegova ga je obitelj dobro opremila hranom i odjećom i dali su mu dobre savjete za poutovanje. Na tom su ga putu ispočetka pratila dvojica jakih mladića. Kad su već duboko zašli u tuđu zemlju, pratioci ga ostaviše. U toj je zemlji nosio odijelo kao i svi ostali ljudi, nitko nije mogao opaziti da je on kraljević. Nakon nekog vremena susreo je jednog kraljevića koji je bio na sličnom zadatku. Sprijateljili su se i zajedno razmišljali o dobroj budućnosti. Način života u tuđoj zmlji bio je tako privlačan i zarazan, da je brzo zaboravio smisao svojega putovanja, Tako je dugo vremena živio u toj stranoj zemlji. Dnevno je radio da bi zaradio svoj svagdanji kruh. Jednoličan ga je posao sasvim preuzeo te mu više nije padala na pamet misao o dragocjenom biseru. Trudan bi brzo zaspao te nije ni sanjao o tome. Njegovi su se roditelji zabrinuli za njega. Čuli su o njegovu životarenju bez smisla i cilja. Stoga su mu poslali poruku: „Probudi se! Ne zaboravi da si kraljev sin. Idi svojim putem i izvrši svoj zadatak!“ Kraljević se stvarno prenuo. Bilo mu je kao da je izronio iz dubokoga sna. Oči su mu se otvorile i njegov mu je zadatak postao jasan. Pribrao se i čvrsto odlučio nastaviti opasan put prema velikoj nemani. Neumorno je koračao i stigao do nemani. Kad ju je ugledao, prestašio se i htio se vratiti. Ali počeo je razmišljati kako prevladati opasnost i počeo je pjevati. Pjevao je i pjevušio, kako je nekad običavao te mu je to i tada pomoglo. Dogodilo se nevjerojatno. Zmaj je zaspao. Ništa mu više nije priječilo da uzme dragocjeno blago i ponese kući. Bio je veseo i skakao je od radosti. To ga je tjeralo natrag u njegovu zemlju. Svi su ga čekali, priredili su mu svečani doček i roditelji su ga radosno zagrlili. Priredili su mu gozbu jer je sada bio kralj. Zavladao je mir i sigurnost u cijelom kraljevstvu i svi su sretno živjeli.
* Svatko se u ovoj priči može prepoznati. Kao i kraljević svaki čovjek mora upravljati svojim životom. Doduše ne moramo ići u stranu zemlju, ali idemo prema nepoznatoj budućnosti. Od roditelja i obitelji imamo ono što nam je potrebno za život: materijalno i duhovno. Onda moramo sami ići u život. Kao i kraljević lako podlegnemo svakakvim utjecajima te izgubimo cilj s očiju. Zaboravimo kakav je bio naš zadatak. Stoga nam je nužno da nas netko potakne na pravi put. Bolno je kad nama zagospodari zmaj. Zmaj je slika svega lošega što nas može zadesiti. Samo tko je odvažan može mznaju oteti dragocjeno blago. Ne smijem zaboraviti da sam „Kraljev sin“. Na krštenju smo pridruženi Kristu „proroku, svećeniku i kralju“. Moramo čuvati svoje dostojanstvo da se ne zasramimo svojega imena i izgubimo blago koje nam je povjereno, život koji nam je darovan.
Kad je Aleksandar veliki došao u Sjevernu Afriku, stanovnici su mu donijeli zlatnu jabuku, zlatan nar i zlatan kruh. On im pak reče: „Nisam došao da gledam vaše imanje, nego da se obavijestim o vašim zakonima.“
Tada dođoše dva čovjeka pred afričkog kralja i tražili su pravorijek.
Jedan čovjek reče: „Vaše veličanstvo! Od ovog sam čovjeka kupio rogačevo stablo, i kad sam ga ogulio, našao sam u njemu blago. Onda zamolim toga čovjeka da uzme ovo blago, jer sam kupio samo rogačevo stablo, a ne blago. On se pak ustručavao uzeti ga.“
Tada uzvrati drugi čovjek: „Kao što se ti bojiš kazne, tako se i ja bojim. Kad sam ti prodao rogačevo stablo, prodao sam ti s njime ono što je na njemu i u njemu.“ Afrički kralj upita jednoga čovjeka: „Imaš li ti sina?“ „Da“, odgovori čovjek. Tada upita drugoga čovjeka: „Imaš li ti kćer?“ „Da“, odgovori. „Neka se vaša djeca ožene i zajedno raduju bogatstvu“, reče kralj.
Aleksandar je Veliki očito bio začuđen. „Zašto se čudiš“, upita ga afrički kralj, „nisam li pravo presudio?. „Da, dobro si učinio“, odgovori Aleksandar. „Kad bi se ovaj slučaj dogodio u tvojoj zemlji“, nastavi afrički kralj, „kako bi bio riješen ovaj slučaj?“ Aleksandar odgovori: „Oba bi čovjeka bila izgubila svoje glave, i blago bi bilo došlo u kraljevsku riznicu.“ „Reci mi“, upita afrički kralj sada, „svijetli li sunce u tvojoj zemlji?“ „Da“ odgovori Aleksandar. „Pada li kiša u tvojoj zemlji?“ „Da“ „Možda u tvojoj zemlji ima sitne stoke?“ „Dakako.“ „Sada istom mogu razumjeti, zašto kod vas sunce sja i pada kiša. Zbog sitne stoke, a ne zbog vaše pravde, vi ćete biti spašeni.“
Stoga piše (Psalam 36,7): „Gospodine, ti spašavaš ljude i stoku.“ To znači: Ti, Gospodine, uzdržavaš čovjeka radi zasluga stoke.
Nađi vremena za razmišljanje, to je izvor snage. Nađi vremena za igru, to je tajna mladosti. Nađi vremena za uljudnost, to je put sreće. Nađi vremena za snove, to je staza do zvijezda. Nađi vremena za ljubav, to je prava radost života. Nađi vremena da budeš zadovoljan, to je glazba duše. Irska mudrost
NEMAM VREMENA
Poglavica s otoka daleke Oceanije govori o Europejcu:
- Papalagi, Bijeli Čovjek, uvijek je nezadovoljan sa svojim vremenom. Optužuje Velikog Duha što mu ga nije izdašnije rasporedio. Da, on krivi Boga i njegovu veliku mudrost, pa svakoga dana dijeli i razdjeljuje vrijeme po nekom svom zamišljenom planu. Reže ga, kao da je vrijeme kokosov orah. I svim dijelovima nadjeva imena: sekunda, minuta, sat... Sekunda je manja od minute, ova pak manja od sata... Treba šezdeset minuta, sekundi još više, da mine jedan sat. U Europi ima malo ljudi koji uistinu imaju vremena. Možda nitko. Zato svi trče životom poput kamena što se kotrlja. U hodu svi zure u tlo i lamataju rukama da se što brže nekamo proguraju. A kamo? Zaustaviš li nekog prolaznika, povikat će: "Što mi smetaš?... Nemam vremena... Gledaj da svoje što bolje iskoristiš!" Ponašaju se tako kao da je hitar čovjek vredniji i časniji od onoga koji sporo napreduje.
Vjerujem da im vrijeme migolji - poput jegulje - iz mokre ruke, baš stoga što se previše stišće. Ne žele doći k sebi. Papalagi uvijek lamata i grabi svojim rukama sprijeda i straga, nije naviknut na mir; da se izloži suncu, vjetru, kiši... vremenu koje teče, pjeva i govori.
Jer vrijeme je tiho i mironosno; voli tišinu i široki prostirač na mahovini. Papalagi nije upoznao vrijeme, on ga ne razumije, i to ga muči.
Posjet groblju, misli, molitve i cvijeće za naše drage kojih više nema: susret koji se ne iscrpljuje 2. studenog
Volim groblja. Često idem na groblje. Ne samo onamo gdje počivaju moji dragi, nego i na ona koja posjećujem na putovanjima. To je mjesto gdje rado razmišljam, meditiram, molim. To je stoga jer volim život. Misao na mrtve podsjeća me bez sumnje da je život samo prolazak, često, nažalost, kratak. Treba ga stoga živjeti bez gubljenja pa i samo trenutak u dosadi, u banalnosti, s vulgarnošću, da se ne ražalosti, osiromaši, izvrgne opasnosti.
Kad sam tamo, mislim: „Ako bismo se sjetili da nećemo živjeti pet tisuća godina, bili bismo mudri. Uložili bismo bolje svoje sposobnosti, svoje osjećaje, svoje vrijeme, svoj novac, svoje dane.
Stavim cvijeća na grobove svojih dragih i na one rodbinske zapuštene.
Cvijeće – znadem – ne služi pokojnima nego meni. Nama.
Najljepši su znak koji kaže: „Iz ovog života rađa se novi život, ljepši i dragocjeniji od prvoga." I molim.
Molitva pak služi pokojnima i nama. Podsjeća nas da se između nas i njih nastavljaju osjećaji, društvo, prijateljstvo, jer pred Bogom svi smo suvremenici, sve nas obuhvaća jednim jedinim pogledom.
I svi zajedno hodimo prema njemu, pomažući jedni drugima. Mislite li da majka ne ide još uvijek uz svoju djecu koji su ovdje dolje? Da prijatelj ne ostaje uz tebe? Nemoj to ni pomisliti! Kad izlazim iz groblja, osjećam se okrijepljen, s voljom da živim s više zauzetosti i marljivosti.
Ovim posljednjih dana listopada i prvih dana studenog, ovih dana ne idem na groblje, jer posljednji put kad sam bio, mislio sam da sam na vašaru: brbljanje, nered, smijeh, glupa uspoređivanja grobova i cvijeća, čiji su ljepši i bogatiji, radoznalost, posvuda mobiteli koji zvone i sviraju, komentari o cijeni cvijeća...
Žalostan prizor! Znate što bih učinio: Zaključao bih groblja od 25. listopada do 8. studenog. Jer oni koji iz ljubavi prema pokojnima i prema samima sebi idu na groblje, išli bi ionako kroz cijelu godinu, svaki put kada mognu.
Oni „od sajma" bili bi doma. Bolje tako!
Uostalom ići na groblje a da se ne misli, ne moli, ne meditira ne služi pokojnima, a još manje živima.
x
