Vlč. Mladen Juvenal Milohanić >>

Blaženi Francesco Bonifacio

Francesco Bonifacio rođen je 07. IX. 1912. u Piranu, u brojnoj obitelji sa 7-ero djece, od oca Giovanija i majke Lucije Buždon. Obitelj je bila vjerski povezana s fratarskom crkvom sv. Franje u Piranu. 1924. godine odlazi u sjemenište u Kopar, 1931. umire mu otac, a on odlazi na teologiju u Goricu i 1937. slavi mladu misu u crkvi sv. Jurja u Piranu.

Prvu svećeničku službu vrši kroz 2 godine kao kapelan u Novigradu, u brizi za djecu i katoličku mladež. Godine 1939. po biskupovom dekretu mons. Santina imenovan je samostalnim kapelanom u Krasici gdje je službovao 7 godina. Neželjno je napustio Novigrad kad je zapisao u svoj dnevnik „ Neka bude volja Božja“ ( Fiat voluntas Tua, Domine !).

Dolazi teško ratno vrijeme fašizma, propast Italije i dolazak partizana. Don Francesco držao se daleko od aktualne politike, revno je vršio župni pastoral, a požrtvovan u potpomaganju siromašnih, starih, nemoćnih i mladih.

Drugi svjetski rat je završio ali za ove krajeve Istre posebice nastaju problemi, progoni, zastrašivanje od strane KP i partijskih organizacija OZNA, započinje komunistička propaganda protiv crkve, svećenika i vjernika kao:

tršćanski biskup Santini je 1946. napadnut i ranjen u Kopru, neki su svećenici pretučeni, kao župnik u Krkavču, mnogi su pobjegli u Italiju, zbog straha i prijetnji OZNE. Don. Francesco Bonifacio piše u svom dnevniku 1946. „Morir bene e la cosa piu' importante per la vita eterna! Ako treba, spreman sam za mučeništvo u Krasici“.

Nastavio je istom revnošću u Župi i poslije rata, u vjeronauku s djecom i mladima u Kat. akciji spreman da pomogne svima. Župljani su govorili da don. Francesco nije učinio zlo nikome.

11. rujna 1946. don Francesco popodne ide na ispovijed kod župnika u Grožnjan a na povratku ga dočekaše dva milicionera „narodne straže“ na putu za Krasicu iznad sela Radanići-Danieliši i od tada gubi se svaki trag i glas o don Francescu. Odveden je u nepoznatom pravcu gdje je ubijen i pokopan. Nikada se više nije doznalo do dana današnjeg.

Eliminiran je „in odium fidei“ tj. u mržnji na vjeru kao svjedok i mučenik Kristov. Vjernici Krasice govorili su za don Francesca: „bio je hrabar, pobožan i svet naš svećenik“. Svećenik Bonifacio bio je član Tršćanske biskupije tada, zato je biskup Santin pokrenuo proceduru beatifikacije.

Onda, za vrijeme tršćanskoga biskupa Ravignania, Kongregacija u Vatikanu za proglašenje svetih je 8. srpnja i 4. listopada 2008. godine u tršćanskoj katedrali u prisustvu biskupa, vjernika iz Trsta, Pirana i Krasice proglasila ga blaženim. Naša biskupija Porečko-Pulska, 15. studenog iste god. proslavila je svečano beatifikaciju u župnoj crkvu u Grožnjanu. Njegov brat pok. Giovanni darovao je župi Krasica, Frančeskovo mladomisničko raspelo i bijelu roketu kao spomen na njegovo službovanje i smrt u Krasici, koje su tamo izložene za vjernike.

Vlč. Luka Pranjić >>

Blaženi don Francesco Bonifacio, blaženik i mučenik

vlč. Luka Pranjić: Predavanje svećenicima Biskupije porečke i pulske na Svetkovinu Presvetog Srca Isusova 2015.

Netko je rekao da nema baš previše svetih župnika upisanih crvenim slovima u katolički kalendar. Ima puno svetih redovnika, redovnica, biskupa, misionara, teologa, ali župnici su nekako deficitarni. Nije to zato što je nemoguće postati svet kao župnik, već više zbog toga što je svetost u vrevi ovoga svijeta, na prvoj liniji izloženosti dugo smatrana gotovo nemogućom, a ako ne baš to, tada se opet nije znalo kakva bi ta svetost trebala biti, kako bi ona morala izgledati, kako ju ostvariti bez bijega od ovoga svijeta.

Upravo je zato svaki primjer svetoga župnika, za nas sekularne svećenike, svećenike u svijetu, one kojima ljudi ne dolaze zavirujući iza debelih zidina već koji ljudima idu, prava duhovna poslastica, utjeha, osvježenje i ohrabrenje. Nemojte me krivo shvatiti , bez daljnjega, i strogu muški redovi imaju duboki smisao postojanja unutar Crkve. Danas nije problem identitet svećenika, svima je jasno tko je svećenik i kakav bi trebao biti, ali jest problem identitet župnika! Tu još uvijek mnoge stvari ostaje nejasne, nedorečene. Kao što rekoh, upravo zato, primjer svetosti jednog župnika doista nama župnicima osvjetljava naš identitet i objašnjava nam našu karizmu.

Nekako smo svi pomalo naučeni da svece trpamo u sferu izvanrednoga, neuobičajenoga i transcendentnoga. Uvećavamo njihove zasluge, umnažamo njihova čuda za života, prikazujemo njihove žrtve kao nadljudske. Svece, najčešće, držimo zaključane na Nebu, nazivajući ih uostalom, nebesnicima. Time im ne činimo uslugu, time ne raste njihova čast, a ni mi tada od njih nemamo prevelike koristi, barem ne one prave. Živote svetaca kao da želimo udaljiti od svakodnevice, možda baš da bismo opravdali naše svakodnevne neuspjehe. Sveci su zemljani, itekako zemljani, a svetost je nešto uobičajeno i redovno, bar bi za nas kršćane tako trebalo biti. Ne biti svet, jednostavno znači promašiti cilj. Danas želimo bolje upoznati jednoga blaženika, župnika, usudio bih se reći običnog sveca, don FrancescaBonifacia. On je svoj život završio mučeničkom smrću, ali je blažen zbog svoga života a ne smrti. Iz njegovih spisa i duhovne ostavštine razaznajemo da nije žudio za mučeništvom, tko bi uostalom i žudio, ali je bio spreman posvjedočiti svoju vjernost Kristu, ako treba i mučeničkom smrću. Govorio je često: ''Tko nije spreman za svoju vjeru umrijeti nije ju dostojan ni ispovijedati''. Ubijen je in odium fidei, njegova smrt bila je samo odgovor mrzitelja kreposti na njegov način života.

Don Francesco rođen je u Piranu 7.9.1912. Majka mu je bila rodom iz Lanišća (Buždon) a otac je bio stari piranež. Bio je drugo od sedmero djece. Potječe iz vrlo skromne ali duboko religiozne obitelji. Kao dječak ulazi u dječačko sjemenište u Kopru gdje maturira a kasnije odlazi u centralnu bogosloviju u Goriziu nastavljajući sa teološkim studijem.

27.12.1936 u katedrali Sv. Justa biva zaređen za svećenika tršćansko – koparske biskupije po rukama mons. Margottija. 3.1. slavi mladu misu u župnoj crkvi sv. Jurja u Piranu. Prva tri mjeseca službe provodi u Piranu kao župni suradnik. 1. travnja 1937 poslan je u Novigrad za kapelana, i dvije godine nakon toga, stiže u Krasicu, koja je tada bila filijala Bujama.

U svojoj svećeničkoj službi posebno se isticao u odgoju i pastoralu mladih preko Katoličke Akcije. Osnovao je u Krasici malu dramsku grupu pri župi i knjižnicu otvorenog tipa. Živio je u Krasici sa svojom obitelji; majkom, braćom i sestrama. Uvijek je imao pune džepove bombona za djecu. Poznat i visoko cjenjen kao vrstan ispovjednik i propovjednik. Nestao je pod tragičnim okolnostima u predvečerje 11.rujna 1946 dok se vraćao pješice iz Grožnjana kamo se pošao ispovjediti kod subrata don Pina Rocca, tamošnjeg župnika. Presrela su ga dvojca pripadnika N.O. i nakon kratkog suđenja u Grožnjanu odvela u nepoznato. Njegovo tijelo nikada nije nađeno. Postoji puno verzija o načinu i mjestu njegove smrti, ali vas ne želim opterećivati forenzikom a ni prevelikom količinom biografskih podataka. Proglašen je blaženim 4.10.2008. u katedrali sv. Justa u Trstu.

U čemu se sastoji svetost don Francesca? Naj jednostavniji odgovor bio bi: u obavljanju župničke službe. Radio je s mladima, susretao se sa ljudima, imao vjeronauk, okupljao ministrante, obilazio bolesnike, spremao propovijedi, slavio Euharistiju, molio časoslov, imao Klanjanje, vježbe zbora, blagoslove kuća, ispovijedao. Radio je sve ono što mi radimo, ali radio je to dobro, savjesno, odgovorno i predano. Ili bolje reći, jako dobro, odgovorno, savjesno i predano, sa ljubavlju i osmjehom.

Iako su ga kolege i profesori u sjemeništu a kasnije i župljani dobronamjerno i bez ironije zvali ''elSantin'', prepoznavši u njemu duboku pobožnost, blagost, uslužnost i poniznost, ipak svetost njegovoga života možda ponajbolje možemo prepoznati iz njegovih osobnih duhovnih dnevnika koje je vodio redovito.

Ovo je zapisao u vrijeme duhovnih vježbi koje je obavljao 1941. godine.

''Htio sam se na najbolji način pripraviti za ove duhovne vježbe ali nažalost osjećam se tako trom, mlak, ne znam iz kojeg razloga. Znam da sam propustio učiniti ono što sam obećao prošle godine; naći si stalnog duhovnika. Nisam održao obećanje jer mi nije baš zgodno putovati tamo gdje bih sigurno jednog takvog našao. A opet to je tako važna stvar za spasenje moje duše, kao i za spasenje duša koje su povjerene mojoj brizi. Zato moram to što žurnije učiniti. Bio sam jeko rastresen kod prvoga nagovora. Znam koliko su mi potrebne ove duhovne vježbe, ali nažalost, premalo se trudim. Moram zato odlučiti dvije jako bitne stvari: da ne pričam i da ne gledam kroz prozor jer se tako previše smetem.''

''Jao u kakvom sam stanju! Kad pomislim samo da bi me Gospodin mogao pozvati i naći u takvom stanju sav protrnem. Koliko me žalosti i boli da nisam učinio ono što se lako moglo učiniti, dosta bi bilo samo malo ustrajnosti. Kad bih samo pet minuta promislio što znači biti svećenik i polagati za to račun jednoga dana: kolike možda upropaštene duše, koliko manjkavih ispovijedi i nedovoljno posjećenih misa, koliko loše uspjelih klanjanja, koliko izgubljenih zvanja, koliko grijeha, koliko čistilišta, koliko manje slave Gospodinu, i to sve zbog mene jer sam hladan, još gore, mlak, blesav, nevjeran pozivu Gospodinovom, ohol, uvijek prevladan mišlju samo da se svidim nadređenima, da o meni lijepo pričaju subraća i ljudi. Zar da želim da vole mene a ne moga učitelja, kojeg tako nedostojan predstavljam. To je zaista vrhunac nezahvalnosti i najveća prepreka zadobivanja milosti koje su mi potrebne za plodonosno vršenje moje službe. ''

''Što moram učiniti za vrijeme ovih vježbi? Pomoć će sigurno doći ako priznam da sam nitko i ništa, i možda postanem ponizan. Biti ponizan! Priznati tko sam ja a tko je Gospodin. Glede nedostatka poniznosti moram paziti na neke stvari. Često čujem da me hvale kako dobro propovijedam, radim, da nikada nisu imali niti će imati ovakvog župnika i da bi im bilo žao kad bih otišao. Jesu li iskreni? Počinjem sumnjati jer vidim da u praksi žive kao i prije, ako ne i gore, i to ne zbog mog prethodnika već zbog mene. Puno se toga lošega događa zbog moje mlakosti. Što činim po cijele dane za duše? Malo, gotovo ništa. Dan mi je, ako ne baš prazan, onda barem jako siromašan. Rutinska meditacija, koja bi mogla biti bolja kad bih htio, premalo pobožnosti pri moljenju časoslova, premalo pažnje i vjere pri bogoštovlju, kad završim s poslom više gotovo da i ne mislim na Gospoda. Ostatak dana tako jednoličan i stereotipan da se i ne razlikuje od dana jednog laika. Jadan ja! Kolika bijeda, koliko izgubljenih zasluga pred Bogom, koliko izgubljenih sati! Uvijek tražim sebi slavu, zadovoljiti ljude, da bi me pohvalili.
PeccaviDomineetpeccavinimis!''

''Odlučujem slijedeće! Oko svega što se tiče dobra duša uvijek prvo tražiti milost i prosvjetljenje od Isusa. Ne smijem si umišljati da sam nešto učinio svojim snagama ili sebi pripisati uspjeh. Ako postoji opasnost da se uzoholim odlučujem sa za mrtvljenje (sat klanjanja ili nešto drugo što ne škodi tijelu već ponižava duh).''

''Kako sam često u grijehu, poneka laž ili uvreda mojim ukućanima. Mlak sam! Ne osjećam se spreman zavjetovati se da neću griješiti, ali obećati mogu, posebno kada se radi o mojima doma. Doći će vrijeme kad će se moje tijelo naći pod zemljom a duša na mjestu kojeg zaslužim. Od same pomisli na to hvata me jeza. Ja pod zemljom a moja duša gdje? Gdje god bude bit će tamo zauvijek. Kada ću umrijeti? Gdje ću umrijeti? Moram na vrijeme spremiti i oporuku da poslije moje smrti ne bude problema. A ako umrem tu gdje se sada nalazim?''

''Koliko bih se samo mogao crvenjeti i stidjeti zbog svog života? Zbog moje gluposti i zlobe. Dosta o Gospodine! Tvojom milošću već neko vrijeme pobjeđujem, ali bojim se, jako se bojim, jer sam slab. Nažalost što se tiče bijega od svijeta još se moram popraviti, posebno oko umjerenosti u piću ( samo jedna posjeta u određenom mjestu, jer inače će mi se opet saplitati jezik kao što mi se već dogodilo) Što se tiče iskušenja, samo mi Ti možeš pomoći jer sam ja jadan…ali razgovori uvijek unutar crkve. Bolje ću se spremati za ispovijedi molitvom, imat ću sat klanjanja i sat studija. Najveći oprez i nikakva prisnost sa ženama. Naći ću stalnog duhovnika.''

''Oh, da mi se dogodi da umrem u smrtnome grijehu strašan bi za me bio čas izlaska pred tvoje sudište. Koje li nesreće! Učiti druge putu k Raju a sam krenuti putem Pakla. Sigurno ne sam već i odvući mnoge. Moram pobijediti lijenost, lijenost. O Gospodine drži svoju svetu ruku nada mnom da te nikada više ne uvrijedim.''

Slušajući ove riječi mogli smo uistinu zaviriti u dušu našeg blaženika, i spoznati veličinu uzvišenost i put, redovne i obične svetosti jednog župnika, na koju smo svi pozvani. Don Francesco nas svojim životom poučava da nije bitno što radimo, već kako radimo to što radimo.

Na samome kraju ovog kratkog izlaganja čujmo i zadnju propovijed blaženika koju je izrekao u nedjelju prije nego je podnio mučeničku smrt:

''A tko je moj bližnji? Upitao je onaj pismoznanac. Božanski učitelj, proniknuvši njegovu zlobu odgovorio je protupitanjem: čuj, da se nađeš sam na pustome putu, samo što ne umreš iskrvarivši, od koga bi prihvatio pomoć? Od Svakoga, prvoga koji prođe. Čak i kad bi bio stranac, ili politički neprijatelj? Da bilo tko. Dobro, zaključuje Isus, idi i ti čini tako. Tko god ima potrebu tvoje pomoći, rođak ili poznanik, sunarodnjak ili tuđinac, prijatelj ili neprijatelj, tvoj je bližnji. Ako želimo živjeti kršćanstvo po kojem ćemo spasiti dušu, koje će nam osigurati mjesto u Raju moramo ga živjeti kako nas Isus poučava… Sjetimo se nekih njegovih riječi koje se odnose na ljubav prema bližnjemu. On reče: ovo je moja zapovijed, da ljubite jedni druge. Kako? Tko ima dvije haljine neka da onome koji nema; slično i hranu: evo tjelesne milostinje. Zatim: Činite dobro onima koji vas mrze, koji vas progone, koji vas kleveću: evo duhovne milostinje, oprosta.''

Don Francesco Bonifacio, prema kazivanju nekih, bio je jasno upozoren što ga čeka ako ne ode sa župe od strane komunističke vlasti kao kvaritelja mladeži. Otišao je biskupu Santinu u Trst posavjetovati se što da radi. Ići lili ostati? Biskup mu je rekao: ''Odluči ti, dajem ti slobodu, ja bih volio da ostaneš''. I ostao je.